Najzapadnija islamska baština nalazi se u Hrvatskoj

Ugledni hrvatski arhitekt Zlatko Karač otkriva detalje knjige „Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj“

ZAGREB

Ugledni hrvatski arhitekt i docent na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Zlatko Karač, zajedno sa svojim asistentom Alenom Žunićem provodi pionirsko istraživanje koje će biti ukoričeno u knjigu pod naslovom „Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj“.

U razgovoru sa zagrebačkim dopisnikom agencije Anadolija, Karač je podsjetio na zaboravljenu islamsku baštinu u Hrvatskoj i otkrio detalje istraživanja.

„Postoje dijelovi islamske baštine koji nisu arhitektura, a iz istog su vremena i provenijencija i spadaju u isti kulturni krug. Toga je puno manje nego li arhitekture, ali postoji umjetnost metala, oružja, keramike, stakla i tekstila. Toga je sačuvano u jednom manjem broju, to su muzejski eksponati i mogu se vidjeti po nekim hrvatskim muzejima, međutim, zapravo su potpuno rasuta i nepoznata baština, nigdje inventarizirana. Pojam ‘islamska’ podrazumijeva i novi islam, znači ne samo onaj tursko-islamski sloj 16. i 17. stolječa, nego i novu islamsku arhitekturu koja je tokom 20. i 21. st.u Hrvatskoj postoji i nastaje. Taj period obrađuje moj asistent Alen Žunić. Najnoviji i spektakularni primjer je riječka džamija, odnsno Islamski centar, koji će na proljeće biti potpuno dovršen i otvoren“, kazao je Karač.

Otkrio je da njegovo i Žunićevo istraživanje pokriva i „autohtoni islam nastao na ovom tlu – islam ljudi koji su na ovom prostoru rođeni i podrijetlom su uglavnom iz BiH“.

Karač se islamskom arhitekturom počeo baviti nakon što je u Enciklopediji hrvatske umjetnosti uvidio da pod slovom „i“ ne postoji „islam“.

„Osjetio sam neobjektivnost, u najmanju ruku, jer arhitektonske tipologije i stilovi, naročito ako na ovom tlu postoje, moraju biti ravnopravno zastupljene. Nema razloga da pod ‘r’ nalazimo ‘romanika’ i ‘renesansa’, a da pod ‘i’ ne nalazimo ‘islam’ i ‘islamska umjetnost’. Ili da pod ‘s’ nalazimo ‘samostan’ i pod ‘c’ ‘crkva’, a da pod ‘dž’ ne postoji ‘džamija’, a one u Hrvatskoj postoje. Mislim da smo s time na šteti, jer ne afirmiramo jedan jako egzotični i zanimljivi sloj baštine, koji je za Europu, prije svega, silno zanimljiva stvar. Mi smo najzapadniji islam kojega Europa ima, osmanska kultura je u Hrvatskoj došla do Česme u blizini Zagreba. U Čazmi je bilo sjedište sandžaka, ili južnije, do Petrinje, koja je na nepun sat vožnje od Zagreba. To su rubovi islamskog svijeta u to povijesno doba, koji su rubovi ne samo islama prema Zapadu, već i rubovi Zapada prema islamu i Istoku. Šteta je da ta baština bude prešućena jer imamo neki povijesni otpor prema tome, a to je davno svršeno vrijeme“, naglasio je Karač.

Na pitanje novinara Anadolije o mogućim zlonamjernim prešućivanjima islamske baštine u Hrvatskoj, poznati stručnjak je odgovorio kako vjeruje da to u mlađoj generaciji više ne postoji „kao odiozna tema ili opterećenost koja bi bilo koga zabrinjavala, što se dogodilo prije 300 ili 400 godina, koje s kime bio u ratu“.

„No, u nekoj tradicijskoj, rekao bi pučkoj historiografiji, taj odnos prema Turcima, kao okupatorima ili jednoj stranoj vjeri, provlači se više kao navika nego kao stav koji je itko promislio, to je završeno vrijeme.“, rekao je Karač i naglasio da Hrvatska svoje čiste povijesti, bez inflitracija sa strane, uopće ni nema.

„Uvijek je bio doticaja ili sa Vencijom, ili Mađarskom, ili Austrijom, ili Turskom ili Srbijom itd. Uvijek su neke komponente prožimanja, dobrovoljnog ili nasilnog, sa susjednim zemljama i narodima postojala i ne postoji izolirana povijest“, smatra Karač.

Na upit koliko se njegova istraživanja poklapaju s poznatim putopisom Evlije Čelebije, profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu kazao je kako je Čelebija u svemu pretjerivao. „Čelebija nije bio povjesničar i nije bio službeni faktograf. Bio je putopisac i ono što je pisao je želio učiniti zanimljivim onima koji će to čitati kao priče iz egzotičnih zemalja. Puno je istine u tim putopisima, ali začinjene su kao u filmu. Njegov broj džamija jest pretjeran, kao u Cerniku gdje nabraja nemogući broj od dvadesetak džamija. Međutim, to ne smeta jer donosi duh cijelog jednog svijeta kojega ne bi mogli dočarati bez njegove talentirane i dragocjene pismenosti. Defterski turski popisi su najtočniji izvori s kojima raspolažemo, od broja mahala, džamija, trgovaca, posjednika itd. Korisno je da se njegov putopis usporedi sa službenim popisima, koji opet mogu imati svoje defekte iz raznih razloga, npr. – nisu svi u Osmanskom Carstvu bili porezni obveznici te njih i njihovih kuća nema u poreznim popisima. Mogli bi po tome zaključiti da su gradovi bili manji nego što su bili u stvarnosti.“, kazao je Karač i dodao da su dragocjeni i izvori zapadnih diplomata i trgovaca, koji su putovali na relaciji Beč-Carigrad, često i u ulozi honorarnih špijuna i vojnih službenika te ostavljali putopisne zapise o tvrđavama, mostovima, hanovima, karavan-sarajima, sajmovima i drugim objektima.

Karač je za Anadoliju nabrojao najvažnije, sačuvane i nesačuvane, građevinske punktove islamske baštine u Hrvatskoj.

„Fizički je sačuvano vrlo malo. Danas postoje tri sačuvane džamije u Klisu, Drnišu i Đakovu, koje su preživjele jer su nakon odlaska Osmanlija stavljene u funkciju katoličkih crkava, što su i danas. Najveći broj baštine je rušen kao simbol islama. Najveći broj islamskih spomenika, koji su čitka islamska arhitektura, kao džamije, rušen je već u prvim naletima zapadne vojske koja je potiskivala Turke, i to je bilo ideološko rušenje kao što se događa u svakom ratu. Kroz vrijeme, ostavši bez namjene, i samo je propadalo i nestajalo kao i svaka arhitektura koja bez održavanja nema budućnost“, podvukao je Karač.

Naglasio je da su osmanske vlasti sagradile vrlo malo novih utvrda jer su preuzimali zatečene srednjovjekovne kaštele hrvatskog, ugarskog ili mletačkog plemstva, adaptirajući ih, dodajući po neku kulu ili tabiju.

„Najveća tvrđava koju su napravili zove se Perušić u Dalmatinskoj Zagori, i Petrinja, posve novi grad kojega su utemeljili i izgradili Turci, razvijena iz utvrđene palanke zvane Yeni Hissar (Nova Tvrđava). Hasan-paša Predojević ju je dao sagraditi za samo tri tjedna 1592. Taj grad je trebao biti odskočna daska za osvajanje Zagreba i sasvim im je malo falilo.“, duhovito je rekao Karač i ovrnuo se na spektakularni Sulejmanov most na Dravi.

„Turci su napravili spektakularne mostove, no, osim jednoga na rijeci Krupi, podno Velebita, nema ostataka. Osječki most je bio najveća građevina ovoga dijela Osmanskog Carstva. On je arheološki prisutan za vrijeme niskog vodostaja Drave. Za taj most se, u zadnje vrijeme, radi detaljno istraživanje, velika studija koju vodi Institut za povijest umjetosti i neki oblik prezentacije će se desiti. To je bio drveni most, uz to pontonski, i dijelom je bio sagrađen od čvrste solidne arhitekture, ugrađene u tlo, a dijelom je bio splavnog tipa, od međusobno vezanih čamaca i splavi te ga je vrlo teško rekonstruirati. On je i u današnje doba nezamisliva inžinjerska građevina, bio je dugačak osam kilometara. Jedan drugi most, preko korita rijeke Vuke u mom Vukovaru, koji je bio dugačak 550 m, sagrađen je za tri dana na Sulejmanovom pohodu prema Mohaču. Koliko god je bio građen, naizgled za potrebe jednog vojnog pohoda, on je trajao čak 261 godinu, dok nije istrunuo i zamijenjen novim.“, rekao je Karač te istakao zanimljivost da je u turskoj Slavoniji, prema istraživanju Nenada Moačanina, postojalo oko 20 derviških tekija ili zavija.

„Najpoznatija je bila vukovarska Hindi-babina tekija, omiljeno mjesto hodočašća. Imala je zanimljivu naknadnu povijest. Nalazila na prostoru današnjeg dvorca Eltz i u ranim je postturskim godinama (čini se sve do 1736.) bila prva rezidencija grofovije, uprave vlastelinstva. Kasnije je na njenom mjestu sagrađen dvorac Eltz, ali ona je do baroknog vremena funkcionirala kao objekt s novom namjenom. Također, Požega ima lokalitet koji se naziva tekija i na njemu se nalazi turska česma i u narodu se naziva tekija, što jasno govori o jednom toponimu, na kojem se vjerojatno nalazila tekija i tekijska česma“, zaključio je u intervjuu za agenciju Anadolija ugledni hrvatski arhitekt i docent na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Zlatko Karač.

Filip Mursel Begović

(akos.ba/anadolija)

Tekstovi od istog autora:

• Najzapadnija islamska baština nalazi se u Hrvatskoj
• Zagreb: Promocija knjige ‘Begovi su pali na tjeme‏’
• Odlomak iz knjige ‘Begovi su pali na tjeme’ – Selam alejkum Ilhamija, halali, nisam te prepoznao
• I crnčeve noge idu na hadž!
• Dnevnik jedne manjinske ljubavi
• Bračne nevolje ili studija jednog licemjerja?
• Zagrepčanec u Sarajvu: Kada ste autohtoni Sarajlija ujedno ste magistar i doktor i jaran i hafiz po dedi i hadžija
• Fenomen poslovica u Bosni i Hercegovini
• Komercijalizacija i desakralizacija ilahija
• Bauk i jauk jugonostalgije
• Plač mondenih idolopoklonika
• Dobri Bošnjani su proganjani od Zapadnog i Istočnog Rimskog carstva
• Bauk i jauk jugonostalgije
• Plač mondenih idolopoklonika