Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Šta nam je televizija uzela iz naših života?

Šta nam je televizija uzela iz naših života?

 Pogledajmo malo unazad i razmislimo. Ne vraćajući se mnogo, krenimo u dane svoga djetinjstva… Sjetimo se slatkih bajki koje smo uz razbuktale furune, na koljenima naših nena ili djedova slušali u dugim zimskim noćima. Trebam li spomenuti Keloglana, ili Nasrudin Hodžu, ili, pak, Dede Korkuta?

Kako smo samo slušali, nekada se smijali a katkada dječijim srcem tugovali. U svima njima nalazile su se velike pouke: prijateljstvo, ljubav, pravednost, pomaganje, kažnjavanje loših ljudi, nagrađivanje dobrih…

A, zar se bajke neće završiti na lijep način? Eh, zadovoljstvo je bilo potpuno. Da li je sada tako? Sadašnja djeca, ne posjeduju pravo da odrastaju uz bajke, kao što je slučaj bio sa nama. Gdje su djedovi i nane sadašnje djece? Gdje su stari koji će ih milosno zagrliti, koji će im ispričati bajku?

Struktura sadašnje porodice, postala je tzv. “moderna porodica”. Televizijski prijemnik, prihvaćen kao izvanredni pronalazak 20. vijeka, nakon 50-ih godina uspostavio je veliki uticaj nad svijetom, otvorio je put nezamislivim događajima. Televizor se obraća i našem oku i našem uhu, za kratko vrijeme unosi nam u kuću ono što se dješava po svijetu. Negativni uticaj ove začarane kutije na našu djecu prvi put je obznanjen jednim istraživanjem sprovedenim 60-ih godina.

Tokom istraživanja, dvije grupe djece smještene su u različite sobe. Prvoj grupi prikazuje se film u kojem se bebe-igračke udaraju međusobno. Drugoj grupi, pak, ovaj se film ne prikazuje. Nešto kasnije ove grupe se spajaju. Djeca koja su gledala film iznervirana su i primijećeno je da su udarala u bebe koje su se nalazile u sobi. Djeca koja nisu gledala film prihvatila su ovo veoma smireno i razumno.

Kao rezultat, istraživanje je pokazalo da scene nasilja sa televizije utiču na djecu da budu agresivnija prema drugim ljudima.

Opet prema jednom istraživanju zaključuje se da odrasli koji najviše gledaju televiziju u isto vrijeme jesu oni na koje scene nasilja imaju najviše uticaja. Također istraživanja pokazuju da su djeca koja manje gledaju scene nasilja, manje agresivnija, i da su djeca koja više gledaju scene nasilja mnogo više sklonija nasilju.

Kod djece koja mnogo gledaju televiziju javlja se osjećaj usamljenosti, nesanica, nemogućnost sklapanja prijateljstva, udaljavanje od navike čitanja, problemi sa očima, nazadovanje u moždanim aktivnostima i duševni problemi poput noćnih mora i sl.

Kao što se vidi, televizija našoj djeci ne pruža ništa, već od njih uzima nacionalne i duhovne vrijednosti. Isto tako televizija utiče i na ovaj način: Djeca se uglavnom nalaze u potrazi za nekim uzorom. Dijete je prije ovo tražilo među roditeljima i bliskim rođacima, sada tu osobu traži među filmskim junacima. Na koji način ovi zamišljeni likovi utiču na duhovni svijet naše djece, objasnio je Dr. Yıldırım Aktuna, nekadašnji glavni doktor Bolnice za duševne bolesti u Bakırköy’u:

“Mnoga istraživanja pokazala su da djeca i omladina formiraju bliske veze sa junacima filmova koje gledaju, da im se sviđa njihovo ponašanje, da se oblače i hodaju kao oni, da sjede i pričaju kao oni, šta više, nose i frizure kao što su njihove. Filmovi avanturističkog i policijskog žanra najviše ostavljaju uticaja na našu djecu. Ovi junaci, u odnosu na normalnog čovjeka, posjednju mnogo veću fizičku i mentalnu snagu. Sami se suprotstavljaju cijelim vojskama, sa lahkoćom se izvlače iz najtežih situacija. Njihova rješenja, pak, jesu fizička snaga, nasilje i vatreno oružje. Osim toga, ovi junaci imaju navike koje nanose štetu društvu. Prema jednom istraživanju 36% ovih likova koristi alkohol, dok 1% muškaraca koristi cigarete dok kod žene ovaj broj iznosi 2%.

Šta će uraditi dijete koje vjeruje i oponaša ovakve likove? I ono će povjerovati da svoj problem može riješiti putem mašte, kao što to oni čine. Ali, zato što ne posjeduju takvu snagu, smatrat će sebe slabim i nemoćnim. Utvrđeno je da su djeca, koja neprestano gledaju filmove u kojima ima scena nasilja, mnogo plašljivija, neraspoloženija, da žive u stalnom strahu da će ih zadesiti neka katastrofa ili da će biti žrtve nekog zločina. Dokazano je i da su takva djeca neuspješna i mnogo nesretnija.”

U Engleskoj se desio jedan zločin nad djetetom. Grupa djece, pod uticajem filma kojeg su gledali, oteli su jedno dijete i kamenovanjem ga ubili na željezničkoj stanici. Nakon ovoga u Engleskoj je zatraženo da se zabrani prikazivanje crtanih filmova sa scenama nasilja.

Dr. Yıldırım Aktuna ovako nastavlja:

“U filmovima ovakve vrste problemi se rješavaju na nestvaran način, rješenjima iz mašte. Oni su uzrok degeneraciji kulture, dijete se prepušta kulturi koja je suprotna našoj strukturi. Vezano za drogu i alkohol, djeci se šalju dvosmislene poruke. Scene nasilja iznova se prikazuju i tako se pokušava prikazati da nasilje u našem svakodnevnom životu ima jedan naročiti status. Posebno se u crtanim filmovima za djecu nalazi mnogo nasilja. Sve ovo negativno utiče na razvoj ličnosti naše djece.”

Šta da radimo naspram svih ovih negativnosti? Šta je rješenje? Šta da radimo televizoru koji nam je ušutkao članove porodice kada se u akšam sakupe na jednom mjestu? Da ga sklonimo u stranu, ili da ovu magičnu kutiju uopšte ne puštamo u kuću? Da se ja pitam, bilo bi dobro da uopšte ne ulazi u kuću, ali, jednom se to desilo i ne možemo ga protjerati. Dobro, možemo pritisnuti dugme i ugasiti ga. Ako ne želimo da ga djeca gledaju, najprije ga moramo mi sami prestati gledati. Djeca moraju znati da roditelji imaju takvu naviku.

Mi ćemo im biti uzor, u svojstvu čovjeka koji zna cilj svoga stvaranja, naše oči ne smijemo koristiti u loše svrhe. Onaj koji proda svoje oči Uzvišenoj Pronicljivosti, oči koje su na dunjaluku prozor otvoren prema univerzumu, koji ih koristi u Njegovom dozvoljenom okviru, on zna da je on jedan posmatrač ove knjige univerzuma i da se nalazi na deredži mubarek pčele cvjetova milosti u ovozemaljskoj bašti. Jedan čovjek ovakve svijesti, i svome djetetu podarit će istu svijest. Zbog toga učinimo da naše oči gledaju stvorenu ljepotu da ne bismo poslije trpili kaznu.

Jednom dok je Napoleon prolazio Parizom neki čovjek insistirao je da ga vidi, međutim, vojnici ga nikako nisu pustili da prođe. Napoleon reče: “Pustite ga neka dođe.” Kada je pogledao, vidio je da se radi o njegovom učitelju iz osnovne škole. Tada je viknuo vojnicima: “Pozdravite ga, naspram vas se nalazi Francuska!” Napoleon svoga učitelja predstavlja kao Francusku, zato jer ga je on odgojio.

I ja kažem da su svi roditelji koji odgajaju svoju djecu budućnost Turske. Krenimo na svoju dužnost…

Preuzeto iz knjige “Dileme savremene djevojke”

Autor: Esra Nuray Sezer Prijevod: Avdıja Salković A 5 Format Mehki povez 143 stranica Izdavač: IK Rejhan Sarajevo Godina izdanja:2009.

Iz recenzije knjige “Dileme savremene djevojke”:

Ovo djelo predstavlja zapis originalnih događaja jedne kristalne duše i sadrži principe koji su proizvod iskrenih osjećanja i razmišljanja. U ovom djelu se skreće pažnja na probleme omladine i ukazuje na rješenja, istovremeno se ukazuje na porodične probleme kojima je danas društvo zahvaćeno i za koje ne može naći izlaz i daje se mjesto važnim uputama kako bi naše mlade djevojke dostigle istinsku sreću.

Predstavljajući ovo lijepo djelo našim cijenjenim čitaocima, želim čestitati hanumi Esri Nuray Sezeri, želeći pri tom da nastavi sa radom.

Mehmet Emin Birinđi Istanbul

(akos.ba/rejhan.net)

Vezani tekst:

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top