8 velikana Hercegovine – ne smijemo ih zaboraviti
„Ne vidjeh siromašnije zemlje, a bogatijih ljudskih karaktera no u Hercegovini Hercegovaca“ – opisao je vladika Nikolaj nekada davno južni dio naše domovine. Kolijevka prirodnih, kulturnih, tradicionalnih, umjetničkih i svih drugih bogatstava koje postoje, a kojih se većina nas ne sjeća. Gdje su ti ljudi koji su umirali i ginuli za bolje sutra? Prisjetimo se onih koji svoje kosti u zemlju Hercegovinu položiše, ali trag duše svoje u kamen hercegovački utkaše i nikad se iz njene historije ne izbrisaše.
Još od doba srednjovjekovne Kraljevine Bosne, kada je Stjepan Kosača iz ljubavi prema rodnoj grudi svojoj sebi dao titulu ”Hercega” a svom narodu properitet i širinu življenja, koji u pohodima svojim osvoji današnje crnogorske i dalmacijske gradove, pa nekada Herceg Novi i pola Dalmacije pod vlašću Bosne i Bošnjana dobrih bijaše.
Kada bi pokušali spomenuti sve bitne i markantne ličnosti iz turskog zemana, ne bismo se zaustavili. Međutim, onaj koji može svima biti primjer zasigurno je poznati bosanskohercegovački alim, književnik i pravnik iz 17. stoljeća znan kao šejh Jujo Mustafa Ejubović. Rođeni Mostarac koji je i umro u njemu, a primjer ljubavi prema domovini ogleda se u tome što se nakon završenih velikih škola u Carigradu vratio u svoj rodni grad te mu poklonio svo znanje koje je tamo stekao. “Vjetar Samilosnog dolazi iz Hercegovine pa zato tamo i odlazim” njegove su riječi. On i njegovi savremenici poput Mahmud-babe, šejha halvetijskog tarikata koji je bio šejh Koski Mehmed-pašinog hanikaha i njegove džamije od Mostara su napravili vjersko-obrazovni centar na kojem su mogli pozavidjeti tadašnji islamski centri cijelog svijeta. Po prvi put u Mostar posjeduje fikhske pravnike i stručnjake za islamsko zakonodavnstvo, pa time i grad dobija islamske centre poput medresa, šerijatskih sudova itd.
U dobra dolaska Austro-Ugarske moharhije istaknut će se Aleksa Šantić– nemusliman koji je pozivao muslimane da ostanu u svojoj djedovini i ne idu za Osmasnkim carstvom. Onaj koji je u svojim stihova dokazao da je hercegovački kamen i krš ljepši od tuđih cvjetnih livada.
Hercegovci su branili svoju Hercegovinu u svim ratovima koji su harali, i niko drugi. Pored mnogobrojnih palih boraca i žrtava fašizma u Drugom svjetsko ratu, istakao se Husaga Čišić, Bošnjak koji je svoja dva sina dao za narodnooslobodičaku borbu i koji je ”natjerao” partiju da se na grb Jugoslavije doda i šešta baklja koja će simbolizovati Bošnjake i njihovu Bosnu i Hercegovinu? Gazija koji je, osim na papiru, i svojim vlastitim djelima pokazivao odanost svom identitetu, budući da ne postoji njegova slika na kojoj ne nosi tradicionalni crveni fes.
Za vrijeme vladavine komunizma, koji je svoj intenzitet osobito pokazivao u hercegovačkim gradovima, ilegalna organizacija Mladih Muslimana vraćala je, u tim teškim vremenima, nacionalnu osvještenost širom Bosne i Hercegovine. Oni su bili ti koji su javno progovarali mnogobrojnim porušenim mezaristanima, džamijama i vakufskim ustanovama na kojima je nova vlast gradila bolnice, škole i druge javne objekte. Zbog ovoga će Mehmedalija Dizdar pisati pod pseudonimom ”Mak” a njegovi patriotski zapisi o Bosni i njenim stećcima biće cenzurirani od strane UDBE i OZNE. Ubili ga nisu, ali su ga uspjeli oboliti. U jednoj epohi cijela civilizacija orijentalno-islamskog karaktera propada, čije posljedice vidimo i danas.
I na kraju, u posljednoj agresiji na Republiku BiH, treba li napominjati da je etničko čišćenje i zločinački projekat tzv. ”Herceg Bosne” pokušao ukrasti sve ono što pripada Hercegovini, koja je nerazdvojiv dio Bosne, koji se nikada nije razdvojio niti će se ikad otcjepiti? Treba li spominjati opsadu Mostara? Mostarske heroje specijalne jedinice ”Bosna 4” koji su odolijevali i branili grad od dva agresora u isto vrijeme- srpskog i hrvatskog? Midhat Hujdur zvani Hujka, koji je poveo sve te borce u bolje sutra?
U stihovima prepoznajte ljepote, pa promislite ima li ih danas:
Ustanite, svi vi
Stjepan-bane, ratniku Hercega
Sjeti li se iko vas što ispod stećaka bosanskih ležite?
Za koga ti, crni Karađoz-beže medresu sagradi
I drugovi tvoji, što džamije dizaše?
Sari Saltuka u svojoj blagajskoj tekiji spava
Nejma dosta osim onog ko mu dovu čini.
Znaš li da most ti ubiše, mimare Hajrudine?
I da su govorili da Bosne u Hercegovini nejma, Dizdare?
A ima je, itekako je ima.
Sve dok sunce naše žarko sija- to naše rašanje novo
Što kupa kamen i krš- snagu otpora našeg.
Hercegovino, mi otići nećemo
Ne boj se zemljo, dušmanima mrskim preko granica te ne damo!
Za Akos.ba piše: Tarik Kohnić
