Prioritet prava ljudi nad pravima koja pripadaju samo Allahu

Pošto Šerijat u mnogim propisima potvrđuje dostojanstvo ljudskih prava, tako i u farzi-ajnu koji je vezan isključivo s pravom Uzvišenog Allaha može biti tolerancije, za razliku od farzi­ajna vezanog za prava ljudi. Ulema je rekla: Prava Uzvišenog Allaha temelje se na toleranciji, a prava robova temelje se na oprezu.

Tako su i obavljanje hadža i vraćanje duga obaveze, ali je vraćanje duga ispred hadža i nije dopušteno davanje prednosti hadžu nad vraćanjem duga, osim ako se zatraži dopuštenje za to od onoga kome se duguje ili je, pak, njegovo vraćanje odgođeno, a on siguran da će dug vratiti.

I zbog važnosti ljudskih prava, naročito imovinskih, ovdje dola­zi do izražaja vjerodostojnost hadisa koji govori o žrtvovanju života na Allahovom putu. I premda ta žrtva predstavlja nešto najve­ličanstvenije što musliman može tražiti kod svoga Gospodara, ipak ga to ne oslobađa duga. U Muslimovoj zbirci navodi se hadis: „Šehidu su oprošteni svi grijesi, osim duga.“

U njemu se, također, navodi da je neki čovjek rekao: „O Allahov Poslaniče, šta kažeš za mene ako poginem na Allahovom putu, hoće li mi biti oprošteni moji grijesi?“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: „Da, ako budeš ubijen na Allahovom putu, a strpljiv si i usredsređen prema neprijatelju, i nisi u bijegu od njega.“ Poslanik, s.a.v.s., potom je upitao: „Kako si ono pitao?“ Čovjek je ponovio pitanje, a plemeniti Poslanik, s.a.v.s., ponovo na isti način odgovorio i dodao: „Osim duga, tako mi je prenio Džibril, a.s.“

Još čudnije od toga jesu riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., „Slavljen neka je Allah! Kakva se samo strogoća objavljuje u vezi s pitanjem duga?! Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, kada bi čovjek poginuo na Allahovom putu, zatim bio oživljen, zatim ponovo poginuo, zatim bio oživljen i ponovo poginuo, a imao pri sebi dug, neće ući u Džennet dok ne vrati dug.“

Isti slučaj je i s onim ko uzurpira ratni plijen, tj. na nepravedan način uzme za sebe ono što pripada cijeloj vojsci, iako učestvuje u borbi na Allahovom putu, tj. u džihadu. Posegne li za plijenom, ma kako on beznačajan bio, prije njegove podjele, bit će mu uskraćena blagodat džihada i nagrada šehida, a ako pogine, to će mu upropastiti čast šehadeta i šehidsku nagradu.

U raspodjeli plijena Allahovog Poslanika, s.a.v.s., učestvovao je čovjek po imenu Kerkere. Kada je umro, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je za njega: „Njegovo mjesto je u Džehennemu.“ Otišli su da ga vide i pronašli kod njega mantil koji je (od plijena) samovoljno uzeo.[23]

U pohodu na Hajber umro je jedan od ashaba pa su vijest o njegovoj smrti prenijeli Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a on im reče: „Ne klanjajte svome drugu dženazu.“ Lica ljudi su se zbog toga promijenila, pa je dodao: „Vaš drug je nešto uzurpirao na Allahovom putu, tj. u džihadu.“ Pretražili su sve njegove stvari i pronašli u njima biser jednog jevreja koji ne vrijedi ni dva dirhema.

Vjerovjesnik, s.a.v.s., samo zbog dva dirhema odbija da mu klanja dženazu, kako bi osuda pohlepnosti spram zajedničke imovine bila što oštrija, bez obzira da li se radi o maloj ili velikoj vrijednosti.

Od Ibn-Abasa prenosi se da je rekao: „Ispričao mi je Omer da je na dan Hajbera došla Poslaniku, s.a.v.s., grupa ljudi koji su govorili: ‘Taj i taj je šehid, taj i taj je šehid’, dok nisu prošli pored jednog čovjeka pa su i za njega rekli da je šehid. Na to, Poslanik uzvrati: ‘Ne, ja sam ga već vidio u Džehennemu i to u ogrtaču koji je prisvojio.’ Zatim je rekao: Sine Omerov, idi i oglasi među ljudima da u Džennet neće ući niko osim vjernika.“

Na šta ukazuju ovi hadisi? Oni ukazuju na svetost prava drugih ljudi, naročito imovinskih, radilo se o ličnim ili društvenim pravima, pa makar i beznačajnim. Bitan je princip i načelni stav. Jer, ko se usudi posegnuti za malim, vjerovatno će posegnuti i za velikim. Mali grijeh vodi velikom, a najveća vatra nastaje iz malih varnica.

Poglavlje iz knjige: RAZUMIJEVANJE PRIORITETA,

Autor: dr. Jusuf El-Karadavi,

Izdavač: Bemust, Sarajevo, 2000. godine

akos.ba