U bračnom životu neizdrživo teške naravi i naizgled nerješivi problemi među supružnicima dolaze do izražaja. Trud muškarca i žene da riješe problem katkad rezultira pogrešnim mislima i postupcima. S vremenom se formira mišljenje kako je supružnik teška osoba, te se supružnici ponašaju kao da nema problema. S takvim stavom problemi ne nestaju čak i nakon mnogo godina. Oni podsjećaju na svoje prisustvo i kao da govore „ja sam ovdje“.
Parovi u bračnoj zajednici u mnogim aspektima života otkrivaju stvari koje ne mogu podnijeti kod suprotne strane, te preživljavaju poteškoću u rješavanju problema. Dok žene ne mogu tolerirati da im muževi ne budu poslušni, muškarci kažu da ne ispunjavaju njihove želje zato što one neprestano pričaju o tome, a povremeno uporno traže jedno te isto, te oni to ne mogu podnijeti. Ukoliko se ove negativnosti ne rješavaju blagovremeno, onda se među supružnicima pojave problemi. Predsjednik Udruženja za zaštitu pordice koji je, također, stručnjak za brak i komunikaciju, Indži Yešilyurt, kaže da muškarac koji iznosi one osobine i postupke koje ne tolerira kod svoje žene, najprije izgubi poštovanje u njenim očima. Yešilyurt kaže da žene uglavnom govore da brak doživljavaju kao „instituciju koja se mora podnositi“, obavljaju kućne poslove poput robota i posvjećuju se djeci. Muškarcima, međutim, veoma nedostaje momkovanje kada su bili bez odgovornosti, a sada na plećima nose veliki teret pod kojim im klecaju noge i svake ih večeri vuku unazad, sve više i više pronalaze sebe u prepuštanju osjećanju potrage za majčinom samilosti.
Dok supružnici pokušavaju da riješe određene stvari koje ne podnose kod svojih supružnika, oni upadaju u neke od pogrešaka. Yešilyurt ističe da je kod žena najveći problem to što se one ubijede da se rješivi problemi ne mogu riješiti i što problem pokušavaju riješiti dobronamjerno, ali borbom. Mnoge žene utroše ogroman trud, pokušavajući da raspravom nađu rješenje, čime se udaljavaju od izvora problema. On kaže: „Naprimjer, žena želi riješiti svoj problem omalovažavanja od strane muža u društvu, i dok mu pokušava prenijeti svoja očekivanja, najednom, vidiš da je tema preusmjerena na “tvoja majka“, „moj otac“. Sasvim prirodno, neće doći do rješenja niti jednog problema o kojima je ona govorila i nakon što su neko vrijeme bili ljuti, nastavit će živjeti. Prikrivanjem se problemi sve više gomilaju. Ono što je ovdje najvažnije jeste to da se supružnici trude svog bračnog druga definirati kao neobičnu osobu, pa se čuju rečenice poput ‘moj supružnik je veoma teška osoba, ni na koga nije nalik’. Kako vidimo, ne treba zaboraviti da je teškoća povezana s našom percepcijom. Ta percepcija, stalno zbunjuje ženu na putu rješavanja problema.“
Muškarci, uglavnom, traže rješenje problema metodama kao što su vikanje, uskraćivanje, kažnjavanje i šutnja. Ponašajući se ovako, muškarci misle da su riješili problem, ali im se to samo čini, kaže Yešilyurt, pa nastavlja: „Kada muškarac ostari, žena će na ovakvo njegovo ponašanje odgovoriti višestruko. Nakon što djeca odrastu, osnuju svoje porodice, dođu unučad, prema muškarcu će se odnositi na način ‘bezvrijedan je’, samo je ‘teret’. Čak ga neće trpjeti da sjedi s njima u sobi.“
Potrebno je imati pristup „porodica prije svega“
Supružnici na nekoliko načina mogu riješiti ono što ne podnose u svom braku. Prema Indžiju Yešilyurtu, muž pojam supruge ne treba doživljavati kao nekoga ko ima zanimanje služavke već kao nekoga ko dobrovoljno radi. Kada nešto zahtijeva od nje, to kod nje ne bi trebalo pobuditi osjećaj da ona to mora. Svoje zahtjeve će joj prenijeti s poštovanjem, pažnjom i bez naglašavanja svoga „ja“ već će joj poruku uputiti s pristupom „porodica prije svega.“ Osim toga, kako god je tražena prilika da se sa ženom razgovara prije braka, kako god je saslušana tada, treba to postići i u braku. Međutim, žene će se potruditi da svoje kritike upute, ne u formi „ti“, već „ja“. Naprimjer, kada muž kasno dođe kući, prilagodit će komunikaciju tako što umjesto da kaže „uvijek kasniš“, reći će „uznemirava me čekanje“.
Pričaj sažeto, ne nazivaj muža često
Žene, uglavnom, prave sljedeće greške: nemogućnost da govore sažeto, često zvanje muža telefonom upućujući mu pitanja „gdje si“, „šta radiš“, „s kim si“, stalno ga ispituju „voliš li me“, „koliko me voliš“, za vrijeme ili poslije rasprave zovu rodbinu telefonom te se žale plačući, spavaću sobu vide kao sredstvo kažnjavanja, upliću se u njegov društveni život na način „s tim i tim se druži, s tim i tim nemoj“, dočekuju ga na vratima sa zahtjevom da djeci pruži pažnju govoreći „uzmi ovu djecu, ubiše me cijeli dan“, tokom rasprave govore ružno o muževoj porodici, konstantno aktueliziraju prošlost.
Ne reci „sada smo u braku, čemu trud“
Greške muškaraca su: dok žena govori, gledaju na neku drugu stranu (televiziju i sl.), naređivačkim tonom zahtijevaju da ga služi, npr. „skuhaj čaj“, „ušutkaj dijete“, ne razgovaraju s njom, ne upućuju joj motivirajuće riječi s opravdanjem: „sada smo u braku, čemu trud?“ U društvu govore ponižavajuće o njoj, na način „ona ne zna“, „ona ne razumije“, „ne može ona to uraditi“, i sl., uzima joj kreditnu karticu, obračunava i daje joj džeparac za jednu sedmicu, kućne potrepštine vrednuje kao njeno rasipništvo, ne pomaže joj u kućanskim poslovima.
(akos.ba/novovrijeme.ba)
