Bošnjački kompleksaši i popis stanovništva
Svaki čovjek rođenjem biva obilježen sa nekoliko identiteta. Neke od njih nasljeđuje, a neke stječe. Među svim identitetima koje čovjek gradi ili zamišlja u svom životu postoje oni manje i više važni. U svijetu u kojem živimo, više važni identiteti su kolektivni, i to nekoliko kategorija: vjerski, etnički odnosno nacionalni i državni (pod čime podrazumijevamo patriotizam, domoljublje i sl).
U zemlji Bosni historija je najteži predmet, od osnovne škole pa do kraja života. U Bosni, a i na Balkanu općenito, historija nije samo puka priča o prošlim događajima. Ona, obično, određuje život i budućnost pojedinaca i kolektiviteta. Bosna je nastala i postala dijelom povijesti kao posebna cjelina u geografsko-teritorijalno-državnom smislu (sa svim historijskim evolucijama) u 10. stoljeću – datum uzimamo iz prvih pisanih tragova.
U Bosni od pamtivijeka žive Bošnjani/Bošnjaci/Bosanci, dakle, njeni stanovnici. I tu nastaje prva zabuna – ni manje ni više – jezičke prirode. Bošnjani, Bošnjaci ili Bosanci? Naime, radi se prosto o jezičkoj nesreći. Samo zbog jezika kakvim govorimo moguće je da iz riječi Bosna nastane i Bošnjanin i Bošnjak i Bosanac.
Odgovor je jednostavan: zbog toga što posjeduju kompleks od vjerskog identiteta. A kada tome dodamo činjenicu da je slobodna i nezavisna Bosna nastala, najprije, akcijom i samoorganizacijom Bošnjaka koji se nisu stidjeli vlastitog vjerskog identiteta, onda situacija postaje još jasnija.
Jednostavno, jezik je takvo nešto u svojim vremenskim evolucijama dopuštao. Npr., u nekim rječnicima iz 17. stoljeća susreće se za stanovnike Bosne i odrednica Bõsne. Međutim, takva forma nije zaživjela. Kada su u pitanju drugi narodi i države navedena mogućnost, u našem jeziku, nije slučaj. Npr. Francuz je samo Francuz, a nikako Francuzanac, ili Englez je samo Englez, a nikako Engleskanac i slično (uz moguće izuzetke).
Ono što je zaživjelo i sve do kraja 19. i početka 20. stoljeća udomaćeno jeste odrednica Bošnjani odnosno Bošnjaci. Tačno je. Osim Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca (hrišćana) koji, ipak, igraju sporednu povijesnu ulogu od sredine 15. do 19. stoljeća, kičmu Bosne činili su Bošnjaci muslimani. Mogućnost koju pruža jezička nesreća počinje se koristiti onda kada na scenu stupaju kompleksaši koji imaju problem sa vjerskim identitetom. (Ovdje preskačemo nacionalne uplive Srba i Hrvata, a i to je druga strana sukoba vjerskih identiteta ili ako hoćete borba krsta protiv polumjeseca).
Zadržat ćemo se na unutarbošnjačkim/bosanskim problemima. Dakle, sve do kraja vladavine sistema koji su se bazirali na vjerskim postulatima, u ovom pogledu nije bilo većih zabuna općenito, a posebno zbog toga što nacionalni/etnički identitet nije ni imao primaran značaj.
Međutim, dolaskom raznih apsolutizama, nacionalizama, komunizama i izgrađivanjem elita koje u sebi nose kompleks zvani vjerski identitet dolazi do zloupotrebe naizgled nebitne mogućnosti koju pruža jezik. Zašto? Zato što je na početku 20. stoljeća i u kasnijem periodu u Bosni stanje bilo jasno. Svi nesrbi i nehrvati su tada bili Bošnjaci i, istovremeno primarno, u izjašnjavanju muslimani. Pod pritiscima razne vrste, s jedne, i prihvatanja posljedica pritisaka od onih nad kojima je on vršen, s druge strane, do 1945. godine blijedi spomen na Bošnjaštvo. A zatim se elite, obrazovane u nekom novom duhu i odjevene u neko novo ruho, suočavaju sa navedenim sopstvenim problemom. Kako zaštititi i afirmirati Bosnu kao državu, a pri tome, ne asimilirati se u Srbina ili Hrvata u cjelosti, te nemati dodira sa islamom, odnosno kako izbjeći etiketu muslimana? Naizgled rješenje je glasilo: afirmacija Bosanstva i uz to Jugoslovenstva u sistemu koji ne pridaje važnost naciji, već ispostavilo se, lažnoj ideji bratstva i jedinstva! Dakle, to se događalo u epohi u kojoj su dva nacionalna identiteta izgrađena, a treći nije, niti mu se dala šansa u originalnom smislu odnosno data mu je šansa, ali u oktroiranom i tadašnjim političkim interesima pogodnom smislu.
S obzirom na općenarodno raspoloženje koje nije prihvatalo ni srpstvo ni hrvatstvo, već bilo neopredjeljeno, ponuda je bila Muslimanstvo u nacionalnom smislu, samo da se ne bi Srbima i Hrvatima zamjerilo uvođenjem odrednice Bošnjaštvo, pa ni Bosanstvo. Naravno, to je bio paradoks u kontinuitetu tokom cijelog 20. stoljeća kada navedena dva nacionalna pokreta u Bosni žive u robovlasničkim snovima koje pokušavaju ostvariti 1992. godine. Na sreću, nije im uspjelo. Jer, Bošnjak zna kome robovati treba.
Međutim, ima nešto što je uspjelo i što se i danas nastoji održati i afirmirati. A to je držati Bošnjake u stanju hipnotičke zbunjenosti. Zbunjenost je naziv za „razvlačenje pameti“ ovom vremenu adekvatnim metodama.
O čemu se radi? Premda od živih ljudi u Bosni danas niko ne pamti Bošnjake, svoje pretke prije, recimo, 1878. godine, ipak je bošnjački identitet zadržao i očuvao vlastite elemente, od etnije i vjere do kulture i običaja. Dakle, riječ je o zemlji Bosni, banovima i kraljevima, bosanskom jeziku, a zatim i islamu kao kulturnoj i civilizacijskoj nadogradnji i kvalitetu više (naravno, istovremeno su nastajale i marginalne pojave u okvirima istog naroda koje nisu dio osnovne linije, ali su svakako doprinos bogatstvu unutarnje različitosti). Sve je to i dalje živo i očuvano unatoč procesu nametnutog pretvaranja Bošnjaka u muhamedance, muslimane, neopredjeljene, Muslimane, Jugoslovene, i konačno Bosance. Dakle, svo vrijeme je na sceni proces rastakanja, brisanja i izblijeđivanja bošnjačkog identiteta od prije 19. stoljeća.
Ko je upamtio, bolje rečeno ko je bio, zahvaljujući proučavanjima, svjestan svojih predaka ili bolje kazano, ko je uspio vratiti ili očuvati historijski kontinuitet imena Bošnjak? Nekoliko desetina bošnjačkih intelektualaca koji su 1993. godine, svjesni svoje historije, narodu vratili ime Bošnjak i time ponovno povezali na stotinjak godina prekinuti lanac višestoljetnog kontiniuteta u vlastitom narodnom/nacionalnom nazivu. Međutim, sa žaljenjem danas konstatujemo da je to bilo skoro sve što su učinili.
U međuvremenu, od kraja agresije pa do danas, određeni centri moći su radili i rade na svojim projektima. Govorili su i govore da je jedne noći zaspao narod – Muslimani, a probudio se novi narod: Bošnjaci. Govorili su i govore da je Bosna nastala 1995. godine i da je prije nije bilo…
Međutim, možda opasniju pojavu za opstojnost Bosne predstavlja jedan dio onih koji su odrastali 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Zašto se jedan dio te generacije, od koje se mnogo očekivalo, pretvorio u opasnost po bosansku sutrašnjicu?
Odgovor je jednostavan: zbog toga što posjeduju kompleks od vjerskog identiteta. A kada tome dodamo činjenicu da je slobodna i nezavisna Bosna nastala, najprije, akcijom i samoorganizacijom Bošnjaka koji se nisu stidjeli vlastitog vjerskog identiteta, onda situacija postaje još jasnija.
Također, s obzirom na to da je nacionalna empancipacija i integracija kod Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini odavno završena, kolo se vodi oko Bošnjaka. Bilo da su privrženi vjeri ili ne.
Dakle, na 24% teritorije današnje BiH kao aktivna većina i aktivan politički faktor žive Bošnjaci, bilo da je riječ o muslimanima ili onima koji zaziru od islama. Historijski i ustavno-pravno gledano, u etničko/nacionalnom smislu oni su Bošnjaci. Posebno je pitanje dostignutog stepena bošnjačkog razvoja i opće svijesti u nacionalnom smislu. U takvoj situaciji u kojoj se nalazimo, ponovo na scenu stupa, podstaknuta unutrašnjim i vanjskim centrima moći raznih profila, jezička nesreća i sklonište za kompleksaše što je data realnost. Naziv za tu realnost je Bosanstvo! Potrebno ju je zdravorazumski pojasniti. Jer, sve su to ljudi koji žive s nama, oko nas, do nas, koji vole svoju zemlju kao i svi ostali patrioti i koji plove u istom brodu kao i svi ostali građani ove zemlje, sa nikada izvjesnom budućnosti – Bosne i Hercegovine. Zašto se danas javlja Bosanstvo? Zašto se, npr., nekadašnji Jugosloveni nisu izjašnjavali (niti u to ime pokretali kampanje) kao Bosanci, a sada se tako žele izjasniti? Jesu li nekada više voljeli Jugoslaviju, a ne Bosnu, pa su se tako izjašnjavali? Da li to znači, da će sutra više voljeti nešto drugo ako, nedaj Bože, Bosnu zadesi sudbina Jugoslavije?
Zašto smatramo da je priča o Bosanstvu i Bošnjaštvu zbunjujuća i promašena? Zašto mislimo da je u pitanju jezička nereća koju omogućava naš jezik, te sklonište za kompleksaše?
Prvo, jezička nesreća je u tome što, jednostavno, tu odrednicu, dakle Bosanstvo, i danas može izreći svako onaj ko može govoriti. Drugo, sklonište za kompleksaše je zato što svi oni koji ne žele vezu sa islamom (alibi za to je SDA i IZ jednako je islam – što ne znači da u tome nema nimalo istine i tačnosti, ali posebna tema) bježe u Bosance i time se, oni vjeruju, rasterećuju mračnjaštva za srednjovjekovce, ali i raskidaju vezu sa svime onim što je uzrokovalo „troetničku podjelu“ i „trijumf nacionalizma“ u postjugoslovenskoj BiH.
Nažalost, to je iluzorna „bolest“ nastala utjecajem virusa koji se zove naslaga i talog turobne historije o kojoj smo nešto kazali na početku. Tim ljudima je neophodna jedna vrsta pomoći poput lijeka. Lijek dijaloga, suočavanja argumentacije, rasprava u kojoj će se, hladnokrvno, prihvatiti argumenti. Evo ih nekoliko:
Prvo: U sadašnjosti i budućnosti u Bosni će živjeti Srbi i Hrvati, potpuno svjesni svoga vjerskog, etničko/nacionalnog i državnog identiteta (ovaj posljednji će sve više biti nepredvidiv). Minoran je i zanemariv broj pripadnika te dvije nacije koji je spreman dati prednost ideji Bosne i bosanskog patriotizma općenito.
Drugo: Ostalo stanovništvo (ne uzimamo u obzir nacionalne manjine različitog etničkog porijekla izvan BiH 1-2%) su Bošnjaci. To je i historijska i ustavna kategorija. Dakle, jedan od stubova postojanja države BiH. I to, ni manje ni više, ključni stub.
Treće: Bošnjaci su većinom deklarativno (ne ulazimo u praksu) vjernici tj. muslimani.
Četvrto: Jedan broj Bošnjaka je spletom gore navedenih okolnosti poprimio averziju spram Bošnjaštva, jer u tome vide islam, a to je ustvari averzija prema islamu, što je prirodan izbor, baš kao i izbor da se bude pristalica islama. Ta grupacija, usljed kompleksa prema vjerskom identitetu je odlučila potražiti svoj primaran identitet u Bosanstvu. Bosance odbojnost prema islamu može odvesti u opasnost nanošenja štete Bosni, što im, nadamo se, nije cilj; štaviše, s obzirom da oni svoj identitet vežu primarno za državu, trebali bi znati da bez države tog identiteta nema, za razliku od Bošnjaka čiji se identitet definira ne samo državom u kojoj žive, već i drugim elementima identiteta; Bošnjak može biti Bošnjak i u drugoj državi, Bosanac teško; stoga bi interes Bosanaca za očuvanje Bosne trebao biti veliki, a spremnost da se rizičnim i nepromišljenim potezima postojanje Bosne dovede u pitanje mala. Osim toga, hipotetički govoreći, taman kad bi se svi stanovnici Bosne izjasnili kao Bosanci, opet će u toj populaciji u vjerskom smislu dominirati muslimani; ta populacija biće posmatrana kao dominantno muslimanska, i opet im ne bi „ginulo“ povezivanje svog identiteta sa grupom koja je dominantno muslimanska, iako bi naravno, u tom slučaju, bila puno „šarolikija“ u vjerskom smislu od današnjih Bošnjaka i ne bi bila “zvanično” muslimanska kao što je to danas slučaj sa Bošnjacima; u tom smislu bi bili u sličnoj situaciji u kojoj se danas nalaze Albanci koji su većinom muslimani, ali među kojima ima i kršćana. Međutim, Albance se i dalje, u cjelini, dominantno povezuje sa islamskim identitetom.
Peto: Bosanci bi trebali znati za ovu činjenicu. I ostali Bošnjaci su isto tako Bosanci. Ali, to je državni identitet koji se razlikuje od nacionalno/etničkog identiteta. Dakle, nema bosanske nacije, kao što nema ni srbijanske nacije. Jer, ne može jedna nacija imati dva imena: Srbijanac i Srbin, već samo Srbin. Isto tako, samo je Bošnjak nacionalnost, a Bosanac, baš kao i Srbijanac državni identitet. To jeste malo čudno s obzirom na teorije i praksu o nacijama koja je uvriježena u Zapadnoj Evropi. Međutim, na Balkanu je sve čudno, pa i taj segment. A zašto je to tako, treba pitati one koji su polovinom 19. stoljeća instalirali ideju nacije i nacionalizma na Balkanu, a posebno u Bosni. Dakle, odrednica i tzv. identitet Bosanac je vezan za zemlju/državu koja je preživjela kao nepodijeljena i nezavisna, i nespojena sa Srbijom ili Hrvatskom, primarno zato jer joj je stanovništvo muslimansko, i koja, de facto, postoji zbog muslimana koji nisu htjeli da žive pod srpskom ili hrvatskom hegemonijom, odnosno pod vlašću nemuslimana.
Šesto: Bosanci bi trebali znati da zloupotrebljavajući predstojeći Popis stanovništva 2013. i izjašnjavajući se na njemu na način da će pobrkati državni i etničko/nacionalni identitet neće postići svoju zamisao da uvedu, na „historijsku“ žalost, neostvarenu i neostvarivu ideju „bosanske nacije“ i na taj način reorganiziraju državu u čisto bosansku građansku državu. Zašto? Zato što je završen proces izgradnje i integracije nacija. Zato što ni jedan vrlo poznati bosanski patriota nije uspio, sa idejom stranke koju je formirao 1996. godine, uvući barem 1/3 Srba i Hrvata iz oba entiteta u nju. Tako da je tadašnji bosanski predsjednik bio dalekovidniji kada mu je kazao da će biti više štete nego koristi od tog pokušaja ukoliko ne uspije, što je vrijeme i pokazalo. Dvomilionskom narodu na geostrateškoj tački u kakvoj se nalaze Bošnjaci luksuz je imati više od dvije stranke: dakle, jednu narodu/nacionalnu i drugu socijaldemokratsku.
Sedmo: Stoga, i Bosanci idu istim ćor-sokakom, samo zato što im je to omogućio jezik kakav jeste i samo zato što su iskompleksirani svojim vjerskim identitetom odnosno vjerskim identitetom koji je realnost u njihovom okruženju. I zato što ne mogu dublje proniknuti u povijesne procese na Balkanu.
Osmo: Bosanci bi trebali znati da je „put do pakla popločan dobrim namjerama“, a lošim djelima. Oni, u nastojanjima koje smo gore naveli, a koje nisu ništa drugo nego imaginacija i iluzija koja nema veze sa realnostima na terenu, mogu proizvesti najneizvjesniju budućnost, upravo, po sebe same. Neka se zapitaju: Da li će se ateisti i agnostici među Srbima i Hrvatima odbiti izjasniti kao Srbi i kao Hrvati samo zato što je srpski nacionalni identitet neraskidivo vezan za pravoslavlje, a hrvatski za katoličanstvo?!
Deveto: Ne bi trebalo zaboraviti, još je rano, da je jedini kriterij, za četnički nož i prije 70 godina, a i prije 20 godina, bilo ime i prezime dotične osobe, a 99% i Bošnjaka i Bosanaca imaju orijentalno-arapska imena tj. „muslimanska“ kao što bi to kolokvijalno kazali. Odbacivanjem Bošnjaštva pomaže se i nastavlja etničko čišćenje, jer svrha etničkog čišćenja nije bila da se ljudi unište biološki, već da se uništi identitet koji oni nose; odbacivanje Bošnjaštva je jedna vrsta ubijanja identiteta, i samim tim nešto što pomaže etničkom čišćenju.
Deseto: U našoj domovini će uvijek biti ljudi koji se neće izjašnjavati kao Bosanci, već kao Romi, Jevreji, Hrvati, Srbi itd.; ako samo jedna od više grupa u BiH monopolizira naziv Bosanac, kako će onda drugi izražavati svoju pripadnost Bosni? Isto tako, ako bi svi bili Bosanci, odnosno ako je to cilj, zar u tom slučaju Bosna ne gubi svoju „multietničnost“, tj. zar ono zbog čega je na Zapadu vrijedila ne nestaje?!
Jedanaesto: Grupacija iz nacionalno „miješanih“ brakova (i slični izuzeci) ne trebaju imati brigu i zabunu u pogledu svoga identiteta. Osjećat će se i izjašnjavati onako kako žele.Nadati se da će ovi argumenti biti uzeti u obzir zarad prosperitetnije budućnosti naše nam jedine domovine. Bosna i Hercegovina je jedinstvena država (trenutno organizirana u dva entiteta) u kojoj žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostale nacionalne manjine. Svi su oni zasebni narodi/nacije, ali i građani države BiH. Sudbina države BiH će zavisiti od stepena razumijevanja i dogovora ova tri naroda odnosno građana u cjelini. Svi pokušaju koji idu mimo ovog su na štetu države BiH, Bošnjaka, Bosanaca i općenito svih građana koji vole svoju domovinu i žele je ostaviti svojim potomcima.
Kada je riječ o vjerskom identitetu, stanovnici BiH su bili i biće širokogrudni i savjesni po tom pitanju. Kako sam Stvoritelj nije htio učiniti sve ljude vjernicima, tako niko ni od ljudi nema pravo nasilnog širenje vjere. Oni koji budu htjeli, vjerovat će, a oni koji ne budu i neće. Tržište je slobodno, pa se svako ima pravo boriti za svoju ideju.
mr. Sedad Bešlija
(akos.ba/preporod.com)
Tekstovi od istog autora: