Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Birketu-l-hadždž: Sabirno mjesto bošnjačkih hadžija u Egiptu u vrijeme osmanske vladavine

Birketu-l-hadždž: Sabirno mjesto bošnjačkih hadžija u Egiptu u vrijeme osmanske vladavine

   Hadždž, taj peti islamski obred, oduvijek je bio predmet fasciniranja i divljenja, bilo u očima muslimana, bilo u očima nemuslimana. Danas nema ni jedan jedini skup na svijetu koji može na jednom mjestu da konstantno svake godine, u isto vrijeme na više dana, okuplja preko 3 miliona ljudi, različitih etnosa, nacija, socijalnih klasa. Toliko različitosti se svake godine ujedini na zajedničkom cilju – posjeti najstarijoj Božijoj kući na zemlji – Kabi.

  Ono što takođe ne ostavlja ravnodušnim nijedno ljudsko biće na zemlji, je sav taj proces priprema muslimanskog svijeta (Ummeta) za obavljanje hadždža, bilo da je riječ o muslimanima Afrike, Evrope, Amerike, Azije ili Australije. Toliki milioni ljudi, spremni potrošiti toliki imetak, kako bi tamo negdje u pustinji, posjetili neke pustare, obilazili oko nekakve kamene kućice, a znamo da je ogroman broj hadžija zašao i u sedmu, osmu, pa i devetu deceniju svoga života. I ne samo to. Hadžije podnose takve materijalne i fizičke žrtve iz razloga što im je to naredio neki pustinjak koji tvrdi da je to Božija naredba. Nažalost, ovakav pogled na hadždž i na hadžije, ima danas većina nemuslimana, naravno onih koji znaju makar nešto o islamu i hadždžu. No, i pored toga što oni ne mogu da shvate da muslimanske hadždžije žrtvuju imetak i zdravlje, jer su ubjeđeni da fenomen hadždža nije hir Muhammed, s.a.v.s., već Objava od Uzvišenog Boga, Stvoritelja univerzuma, divljenje ne prestaje.

  Stoga, ne treba da nas čudi da hadždž zauzima posebna, veličanstvena poglavlja u povijesti čovječanstva. Ono što treba da nas čudi je, kako smo mi muslimani mogli dozvoliti da ta veličanstvena poglavlja pokrije prašina i uhvati pljesan. Posebno nas Bošnjake treba da čudi kako smo mogli dozvoliti da historiju naših hadždžija prekrije zaborav. Uistinu, naš zaborav dolazi od prokletog Iblisa, istog onog koji je naveo dvorskog peharnika da zaboravi da spomene Jusufa, a.s., kod svog kralja.

  Historija bosanskog hadždža počinje tek 1557. godine. Te godine historijski izvori bilježe prvog bosanskog hadžiju – hadžiju Sarač Mehmeda iz Šejh-Ferrahove mahale iz Sarajeva. Malo nam je poznato o ovom našem hadžiji. Ne zna se kada se vratio s hadždža, niti kojim je rutama putovao. Nije zabilježen ni jedan detalj njegov života, pa čak ni godine rođenja i smrti. S obzirom da je od ulaska Osmanlija u Bosnu 1416. godine trebalo da prođe čak 141 godina da bi u historijskim izvorima bio zabilježen prvi hadžija iz Bosne, mogućnost da je i prije bilo hadžija s naših krajeva ostaje velika. To ne treba da čudi, pošto historija činjenice i događaje gleda kroz prizmu pisanih i usmenih spomena. Koliko je samo gradova, naroda, ustanova, događaja čiji se počeci samo okvirno uzimaju na osnovu sačuvanih povijesnih izvora?

  Iako se ne zna kojim je putem Sarač Mehmed hodio na hadždž, može se pretpostaviti da je  išao putanjom kojom su tokom osmanskog doba išle skoro sve bosanske hadžije, počevši od hadži Jusufa Livnjaka, pisca prvog bosanskog putopisa, koji je 1615. godine bio na hadždžu, pa sve do hadži Mehmeda Koldže i njegove žene Razije, koji su hadždž obavili 1875. godine.

To je sljedeća ruta:

– prva verzija: Sarajevo–Aleksandrija (preko Soluna i Rodosa ili preko Istanbula i Rodosa)-Rešid-Kairo-Birketu-l-Hadždž-Mekka.

druga verzija: Sarajevo-Istanbul-Konja-Damask-Gaza-Han Junus-Kairo-Birketu-l-Hadždž-Mekka.

  Kao što se može vidjeti iz priloženog, našim hadžijama je Kairo bio takoreći nezaobilazna destinacija, uprkos tome što odlazak na hadždž preko Kaira nije bio najbliža putanja. Razlog je bio jednostavan – karavane haždija koje su polazile iz Egipta bile su najbezbednije hadžijske karavane, budući da su putovale pod zaštitom nekoliko stotina vojnika, što je u to doba predstavljalo nesumnjivu sigurnost od napada beduinskih hajduka.

  Iz Kaira naše bi se hadžije zaputile ka obližnjem selu Birketu-l-Hadždž, koje je predstavljalo sabirno mjesto za hadžije koje su dolazile iz pravca Egipta. Nakon višednevnog odmora polazili bi iz tog mjesta sa egipatskim karavanama haždija ka Mekki jednim od sljedeća tri pravca:

– prvi pravac: obalom Crvenog mora sve do luke Izabe, odakle bi se brodom prebacivali do Džide, te ponovo kopnom do Mekke

– drugi pravac: kopnom do luke Suec, odakle brodom do Džide, te kopnom do Mekke

– treći pravac: kopneni put do Mekke

  Govoreći o historiji hadždža naših ljudi tokom osmanskog perioda, upravo to mjesto Birketu-l-Hadždž ima poseban značaj. No, prije nego što se osvrnemo na povijest tog mjesta i njegov značaj za historiju bosanskog hadždža i uopće historiju Bošnjaka i njihove domovine Bosne, osvrnut ću se na to kako sam došao do detaljnijih podataka o njemu.

  Čitajući novoizašlu knjigu Jusufa Ramića Bošnjaci u Egiptu u vrijeme tursko-osmanske uprave, to izuzetno pionirsko djelo iz oblasti bosanskog uticaja na historiju osmanskog Egipta, u trećem dijelu knjige, u poglavljima 8. Jusuf Livnjak, 9. Hadži Mustafa Muhlisi i Birke – glavna destinacija hadžija, imao sam priliku da pročitam nekoliko redaka koji govore o nekom mjestu Birke, odnosno Birketu-l-Hadždž koje je predstavljalo sabirno mjesto za većinu naših hadžija koji su tokom osmanskog doba obavili hadždž. Do tada, bilo mi je poznato da je Kairo bio skoro neizbježna destinacija naših hadžija, pogotovo učenjacima, kojima je ta posjeta bili prilika da se edukativno nadograde, razmjene saznanja i sl. Međutim, nisam nikada čuo niti pročitao da su se naše hadžije skupljale u nekom odmaralištu u kairskoj okolici po imenu Birketu-l-Hadždž. S obzirom da se u Ramićevoj knjizi o dotičnom mjestu šturo govori, ne spominjući ništa o novijoj historiji tog mjesta, niti da li to mjesto i danas postoji, pa ako postoji, gdje je tačno smješteno s obzirom na sadašnju adminstrativnu podjelu i geografiju Egipta, te kakav je danas njegov izgled i stanje, odlučio sam da stvar preuzmem u svoje ruke.

  Za početak, odlučio sam da utvrdim da li Birketu-l-Hadždž i danas postoji, te ako postoji kako stići do njega. U prikupljanju ovih informacija nisam se obratio nijednom Egipćaninu koga poznajem, niti ijednom bosanskom studentu u Egiptu, pošto sam pretpostavio da su saznanja o Birketu-l-Hadždž oskudna, možemo reći skoro nikakva, te da bi raspitivanje moglo i poduže trajati dok se ne dođe do bitnih informacija. Stoga, obratio sam se internutu, koji danas zaista, i pored svih nedostataka, ipak predstavlja najbrži i najsigurniji način da se dođe do podataka, barem prema mom mišljenju i dosadašnjem iskustvu. Uprkos tome što i na internetu uglavnom nema nikakvih podrobnosti o ovom mjestu, osim tu i tamo spominjanja imena u vezi događaja iz egipatske historije, ipak je pretraga urodila plodom. Zahvaljujući crnoj hronici (ko bi rekao da crna hronika može odigrati ovako „bijelu“ ulogu) saznao sam da mjesto Birketu-l-Hadždž i danas postoji, te da se sada nalazi unutar Kaira, tačnije u okrugu Merdž, sjeveroistočni dio grada Kaira. O detaljnijoj lokaciji konsultovao sam internet mape pomoću kojim sam saznao da se mjesto nalazi tri kilometra sjeveroistočno od centra Merdža, na nadmorskoj visini od 15 m, udaljeno 8,2 km od Kairskog aerodroma, te 4,9 km daleko od metro stanice Merdž.

  Takođe, izrazio sam i želju da pokušam da utvrdim etimološko, odnosno jezičko značenje imena Birketu-l-Hadždž, jer ono obično može da bude od koristi u istraživanjima lokaliteta. Pošto je riječ hadždž općepoznata, bilo mi je preostalo da samo utvrdim značenje riječi birke. Stoga sam pogledao u čuveni Arapsko-bosanski rječnik, Teufika Muftića, te sam otkrio da, prema Muftiću, birke (arap. بركة) ima sljedeća značenja: jezerce, ribnjak, bara, bazen, muzilica. Pretpostavio sam da je mjesto dobilo ime po nekom jezercetu, bari ili bazenu vode, te sam uračunao vjerovatnoću da vodena površina i danas postoji.

   Ovo istraživanje sam obavio u četvrtak 18. oktobra, s nijetom da ako se pokaže pozitivnim, sutradan u petak 19. oktobra se zaputim ka tom mjestu radi detaljnijeg istraživanja. Shodno tome, sutradan u petak, zajedno sa još jednim kolegom Harisom Bećovićem, otišao sam da istražim Birketu-l-Hadždž. Budući da je kairski metro siguran, lahak i brz način prijevoza, te dobar orijentir da se osoba ne izgubi u nepoznatom dijelu ogromnog 20 milionskog grada kakav je Kairo, a uz to internet mape pokazuju da je metro stanica Merdž blizu Birketu-l-Hadždža (4,9 km, što je blizu za metropolu veličine Kaira), odlučio sam da odem do dotične metro stanice i da odatle pokušam doći do željene destinacije. Prvo sam otišao do stanice Dimirdaš na Abbasijji, meni najbliže metro stanice, odnosno oko 10 km udaljene od mjesta mog stanovanja u Medinetu Nasru. Odatle smo se metroom zaputili ka stanici Merdž. S obzirom da sam možda prvi Bošnjak koji ide ka ovom mjestu u posljednjih 137 godina, bez podrobnog znanja o naselju Merdž, nekoliko stanica prije nego što ćemo doći do stanice Merdž, raspitao sam se među saputnicima u vagonu kako doći do Birketu-l-Hadždža. Hvala Bogu, jedan ljubazni srednjovječni Egipćanin ponudio se da ne samo da nam objasni put, no i da nas odvede do mjesta odakle možemo uzeti direktan prijevoz za Birketu-l-Hadždž. Sljedeći ga, izašli smo na stanicu Izbetu-n-Nahl, jednu metro stanicu prije Merdža, jer je stanica mikrobuseva (kombiji sa 15-ak sjedišta, preuređeni tako da mogu prevoziti putnike, a ne teret, inače najpopularniji vid prijevoza ne samo u Kairu, nego širom arapskog svijeta), s koje se može direktno doći do Birke, u neposrednoj blizini te metro stanice. Zajedno sa ovim ljubaznim Egipćaninom pronašli smo na toj stanici mikrobuseva mirkobus koji će nas odvesti direktno do željenog mjesta, zahvalili mu se na iskrenoj pomoći, te sjeli u mikrobus i krenuli za Birke. Odmah po ulasku, objasnio sam vozaču da smo prvi put ovdje, te ga zamolio da nam stane što bliže centru Birketu-l-Hadždža, računajući da će u centru mjesta biti više ljudi koji će nam biti od pomoći u rasvjetljavanju „misterije“ zvane Birketu-l-hadždž.

  Dok smo se vozili prema Birketu, ispitao sam saputnike šta znaju o bari, odnosno malom jezercetu u dotično mjestu, o vezi između Birketa i hadždža, te o preostalim historijskim građevinama iz perioda kad je Birke bilo okupljalište za hadžije. Nažalost, sve što su znali reći da je Birketu-l-hadždž dobilo ime po hadžijama.

  Nakon 15-ak minuta vožnje vozač nas je dovezao do centra Birketa, tačnije glavne ulice, gdje smo izašli. Prošetali smo glavnom ulicom u Birketu-l-hadždžu i pritom se raspitivali među žiteljima o povijesti Birketu-l-Hadždža i onome što je preostalo od nje. Na nesreću, niko od upitanih stanovnika nije znao ništa o povijesti mjesta, što i nije nešto posebno čudno, s obzirom da je slična situacija i kod nas Bošnjaka. Nekolicina upitanih nas je posavjetovala da se raspitamo ili u školama ili u džamija, tj. da pitamo ili prosvjetne radnike ili imame, pošto bi oni o povijesti mjesta trebali da ponajbolje znaju. Ovaj savjet smo i poslušali, te smo se uputili ka obližnoj lokalnoj džamiji, budući da škole ne rade vikendom (u Egiptu je vikend petak i subota).

  Pošto je bilo nešto više od pola sata prije ikindijskog ezana, a još je bio i petak, dan džume, u džamiji smo zatekli samo muteveliju, tako da smo sačekali ikindiju, te nakon klanjanog namaza zamolili imama za pomoć. Muhammed Džindi, kako glasi ime dotičnog imama, pristao je da nam pomogne. Priznao da on lično ne zna mnogo o historiji mjesta, ali da će nas uputiti na mjesto gdje nam mogu pomoći. No, ipak smo usput saznali ponešto od njega.

Birketu-l-Hadždž bilo je stjecište hadžijskih karavana. Tu su se hadžije nekoliko dana odmarale u debeloj hladovini palminjaka Birketa. Štaviše, sve do unazad pedeset godina u mjestu su dominirale prave šume palmi, koje su bilo toliko guste da su se ljudi bojali da zađu u njih iz straha od divljih zvijeri. Dio tih gustih palminjaka postojao je i do prije dvadeset i nešto godina – osoba je samo trebala da se udalji kojih stotinu metara od glave ulice.

Tako su se hadžije odmarale sve dok se nisu pojavili moderni načini prevoza – parobrod, voz, avion. Pojavom ovih naprednijih prevoznih sredstava, karavanski putevi kojima su hadžije odlazile na hadždž, jašući kamile i konje, izgubili su značaj. Vremenom su pali u potpuni zaborav. Naš susretljivi imam nam je spomenu i tri bunara koja su postojala u blizini, njemu poznata, a koja su korištena za opskrbu hadžija i mještana vodom, a kojih više nema, jer su uključeni u gradski sistem vodovoda.

  Došavši do jedne raskrsnice, za koju se ubrzo uspostavilo da je mjesto našeg rastanka sa ovim gostoljubivim imamom, imam Džindi nam je objasnio kako da stignemo do džamije Ibrahima Metbulija, gdje ćemo naći dostojne sagovornika na temu historije Birketa. Zatim nas je pozvao na čaj u njegov topli dom (čaj je u arapskom svijetu kao kod nas kahva). Njegov poziv nas je prijatno iznenadio, ali smo ga, uprkos njegovom navaljivanju, ipak morali da odbijemo, zahvalivši se na pozivu, budući da smo bili u stisci sa vremenom.

  Sljedeći instrukcije imama Džindija došli smo do džamije Ibrahima Metbulija, koja nam je svojom veličinom, i generalno svojim zdanjem, dala do znanja da je upravo ona centralna džamija u Birketu, te da ako smo igdje došli da se raspitamo o povijesti mjesta – došli smo na pravo mjesto. Nismo pogriješili u procjeni, zaista smo bili na pravom mjestu. Samo što smo kročili u džamiju zapala nam je u oko halka u kojoj su sjedila četverica Egipćana – Džasir Sa'dun, Safvet Ebu Zejd, Aid Zidan i Halid Hamid. Upustivši se u razgovor sa Halidom Hamidom, profesorom arapskog jezika, svršenikom El-Azhara, dobio sam okvirne odgovore o povijesnom i sadašnjem Birketu-l-Hadždž. Na moje pitanje da li postoji neka knjiga koja govori o povijesti Birke, Safvet Ebu Zejd je maksuz otišao do svoje kuće i donio mi kao poklon knjigu pod imenom El-Arif billah sejjid Ibrahim Metbuli ve mesdžiduhu bi-karjeti Birketi-l-Hadždž (Poznavalac Boga sejid Ibrahim Metbuli i njegova džamija u selu Birketu-l-Hadždž). U knjizi se uglavnom govori o životu i djelu Ibrahima Metbulija i njegovoj džamiji, ali ima i zasebno poglavlje koje obrađuje povijest Birke. Tako ova knjiga predstavlja dragocjen izvor, budući da se o Birketu tako malo pisalo.

  U prijatnom društvu sa ovog grupom Egipćana ostali smo oko sahat vremena. Razgovorali smo ne samo o Birketu, nego i o Egiptu, Bosni, raznim temama. Naše sagovornike je posebno zanimalo stanje bosanskih muslimana nakon rata. Razlog je bio to što su se svjetski mediji bavili Bosnom i Bošnjacima samo tokom rata, dok je period mira medijski nepropraćen, tako da, izuzevši zemlje balkanskog regiona, slabo ko poznaje sadašnje teško stanje u koje je zapala Bosna zajedno sa svojim Bošnjacima. Mnogo ih je ražalostilo saznanje da, uprkos završetku rata, Bošnjaci i danas vode borbu za svoju vjeru, kulturu, nacionalni identitet i državu. Pričali smo i o poteškoćama sa kojima se susreću Bošnjaci Sandžaka, pogotovo o problemima sa kojima se susreće muftija Muamer Zukorlić u svom pokušaju da pobijedi Džaluta (čitaj: srpski nacionalizam). Iskazao sam svoje razočarenje u sve muslimane, a ne samo u Egipćane, kako o ovakim historijski bitnim mjestima poput Birketu-l-Hadždža ne vodimo računa, navodeći paradigmu Zapada, koji ne žali novac na promociju i zaštitu vlastite kulturno-civilizacijske baštine. Moji sabesjednici su se složili s mojim mišljenjem.

  Međutim, našem druženju je došao kraj. Morali smo da se ispričamo i odemo, s obzirom da se bližilo vrijeme akšama (put nazad traje najmanje sahat vremena). Poziv Halida Hamida na večeru bili smo prinuđeni da odbijemo, ali smo se zato dogovorili da ćemo ga zijaretiti tokom predstojećih kurban-bajramskih praznika, prilikom čega ćemo razgledati Birketu-l-hadždž i obići ono što je ostalo od historijskih znamenitosti.

Jusuf Džafić

Saff br. 328

akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top