Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > 28. godišnjica zločina na Uborku i Sutini: Bošnjaci i Hrvati žrtve JNA i srpskih paravojnih formacija

28. godišnjica zločina na Uborku i Sutini: Bošnjaci i Hrvati žrtve JNA i srpskih paravojnih formacija

Piše: Voloder Sanadin

Agresija na našu domovinu imala je u Hercegovini, odnosno u Mostaru vrlo dinamičan tok obilježen  obratima u odnosima zaraćenih snaga.

Na početku 1991. godine Mostar i dolina Neretve je bila izložena represiji Jugoslavenske narodne armije i pratećih vojnih i paravojnih srpskih formacija.

Rušenje grada na Neretvi je započela JNA, a od 9. maja 1993. godine Hrvatsko vijeće odbrane uz podršku vojske susjedne Hrvatske. Nakon sklapanja primjera između Bošnjaka i Hrvata sukob sa srpskom stranom je obnovljen do potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Lokaliteti Uborak i Sutina na sjevernom ulazu u Mostar su mjesta egzekucije 114 mostarskih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti 13. na 14. juni 1992. godine što predstavlja najveći masovni zločin u okupiranom Mostaru kojeg su počinili Karadžićevi i Šešeljevi Srbi uz podršku JNA.

Ubijanja Bošnjaka i Hrvata uoči oslobađanja Mostara od agresije JNA, odnosno srpsko-crnogorskog agresora predstavlja tragediju koja još uvijek nije dobila sudski epilog.

 „Mostarcima je vrlo dobro poznato da su rezervisti JNA već u septembru 1991. godine stigli u Mostar i da je već tada počelo maltretiranje nesrpskog stanovništva. Moja porodica je živjela u naselju Gornji Zalik u kojem se nalazilo vojno strelište i svakodnevno smo sretali pijane rezerviste JNA  iz Crne Gore koji su i nas djecu često zastrašivali. Za mene lično agresija  je počela 3. aprila 1992 godine.  JNA i general Momčilo Perišić držali su pod opsadom pola grada. On je komandovao vojskom i svim SDS-ovim, Šešeljevim i drugim SAO milicijama koje je ista ta JNA naoružavala i podržavala“, kaže Adnin Hasić, predsjednik Udruženja porodica žrtava ubijenih na Uborku i Sutini koji je u ovom zločinu izgubio oca i majku.

Razumijevanje rata u Mostaru i Hercegovini ne može se ispravno sagledati bez uzimanje u razmatranje šireg konteksta odnosa Srbije i Hrvatske i njihovog dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine.

“Nakon što su 2 i 3. maja odbranjeni Sarajevo i BIH, i nakon što  su našu domovinu priznale mnoge europske i svjetske vlade, očekivalo se da će  UN priznati Bosnu i Hercegovinu  dolazi do niza aktivnosti koje su prethodile masovnim zločinima, etničkom čišćenju, razmjeni teritorija itd. Samo ću napomenuti sporazum Karadžić – Boban iz Graca 6. maja 1992. godine, te naredbu Generalštaba  JNA  12. maja 1992. godine kojom je formirana VRS, za komandanta je postavljen Ratko Mladić  koji je tom prilikom  na  Skupštini RS  i sam  potvrdio da Skupština  od VRS traži da počini genocid.”

Hasić navodi iskaz jednog od zaštićenih svjedoka C 17 na suđenju protiv Slobodana Miloševića je svjedočio „Perišić nas je početkom juna postrojio na mostarskom aerodromu i kratko rekao: „Vojska se povlači. Dobili smo Derventu, Bosanski Brod i cijeli Posavski koridor…dok Hrvatima ostavljamo dolinu Neretve. Srbi koji žele da ostanu, od vojske mogu da dobiju samo oružje…“

Prve otkrivene masovne grobnice u BiH još čekaju sudski epilog

JNA je izvukla iz Mostara  većinu naoružanja i opreme, tenkove,  avione i helikoptere, avionska industrija SOKO je demontirana i povučena, grad je opljačkan itd.

„Mnogi zločinci, pripadnici JNA  su napustili Mostar, a u  gradu su ostali lokalni Karadžićevi Srbi organizovani kroz razne vojne i paravojne formacije koje  su ušle u sastav VRS. Zamijenjene su petokrake i kokarde, JNA je postala VRS. Mostarce su ubijali Karadžićevi Srbi, pripadnici VRS, koje je naoružala i pomogla JNA.  Ti isti Srbi iz Vrapčića su protupravno uhapsili dvadesetak Bošnjaka i Hrvata svojih komšija u Gornjim Vrapčićima od 15 do 75 godina koje su također maltretirali, tukli i silovali. Niko od tih osumnjičenih Srba se nije vratio u Mostar, a iz Tužilaštva nas uvjeravaju da su nedostupni organima gonjenja“, pojašnjava Hasić.

Na pitanje da li su poznata imena činovnika JNA koji imaju komadnu odgovornost i da li su poznata imena direktnih izvršioca zločina Hasić odgovara da je po tadašnjem Ustavu SFRJ, a što je potvrdilo i Sudsko vijeće prilikom izricanja presude Šešelju sve dobrovoljačke jedinice su u liniji komandovanja  vojske, odnosno JNA.

„U to vrijeme Perišić je komandovao vojskom JNA, prijetnjama najavljivao granatiranje mostarskih naselja javljajući se uživo u program Radio Mostara novinaru Veselku Čerkezu. Jedan od  podređenih  Perišiću je bio major JNA  Milan Ugrešić koji je  često posjećivao atomsko sklonište u Zaliku i govorio „Vi muslimani ste Alijina telad data meni na klanje„. Tužilaštvu BiH, odnosno Odjelu za ratne zločine su poznata imena osumnjičenih  za zločin na Uborku i Sutini“, kaže Hasić.

Uborak i Sutina su prve otkrivene i ekshumirane masovne grobnice u Bosni i Hercegovini, ali ovi zločini nisu procesuirani od strane suda u Hagu i BiH.

„Masovna grobnica u Sutini otkrivena je i ekshumirana  desetak dana nakon oslobođenja lijeve obale Neretve, a  masovna grobnica na Uborku krajem augusta 1992. godine, dok su ostale masovne grobnice u BiH pronalažene tek nakon rata. Kada je u pitanju procesuiranje ovog ratnog zločina, mišljenja sam da su napravljeni veliki propusti kako od strane Haškog tužilaštva tako i Tužilaštva BiH“, smatra Hasić.

Hasić sa razlogom postavlja pitanje zašto je Haško tužilaštvo za dešavanja i zločine u Mostaru  teretilo samo Šešelja, a amnestiralo Perišića u potpunosti kada je u pitanju agresija na Mostar?

 „Kako vrijeme prolazi sve više sam ubIjeđen da je “neka ruka” usmjerila Haško tužilaštvo samo na Šešelja i tzv „Šešeljevce“  da bi amnestiralo Perišića i JNA za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, jer u razaranju Mostara postoje jasni dokazi agresije JNA na BiH. To svoje razmišljanje sam podIjelio sa  predmetnom tužiteljicom  u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine koje je nažalost u potpunosti zakazalo kada je u pitanju procesiranje najvećeg  zločina u Hercegovini  i zločinaca sa Uborka i Sutine“, dodaje Hasić.

General Perišić odgovoran za razaranje Mostara

O ratnim dešavanjima tokom 1992. godine za Stav govori Dr. sc. Zilha Mastalić Košuta, koja je naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Od aprila 1992. godine JNA je započela napade na dijelove Mostara koji nisu bili pod njenom kontrolom. Kao povod za napad srpska strana je iskoristila eksploziju cisterne 3. aprila ispred kasarne Sjeverni logor.

„Nakon ovog događaja započeli su intenzivni napadi uz pojačano granatiranje. Mostar je postajao sve odsječeniji od ostatka Bosne i Hercegovine i već tada je bio u potpunom okruženju, osim sa sjeverne strane gdje je bila veza preko Goranaca do Širokog Brijega, ali ovaj put je bio izložen napadima JNA. Napade su vršile snage pod komandom generalmajora JNA Momčila Perišića, planski i koordinirano, po vojnim i civilnim objektima (uključujući škole, bolnice, stambene, kulturno-historijske i vjerske objekte i drugo). Perišić je u maju zaprijetio potpunim razaranjem Mostara ako jedinice pod komandom HVO-a ne napuste lijevu obalu Neretve i na desnoj obali ne sačekaju politički rasplet sudbine Mostara. Početkom maja komanda 10. mtbr. U akciji koja je trajala od 6. maja do 19. maja VSr BiH je zauzela preostale dijelove na lijevoj obali. S početkom akcije poklopio se i dogovor u Gracu, između hrvatskih i srpskih političkih čelnika iz Bosne i Hercegovine“, pojašnjava dr. Mastalić Košuta.

Nakon povlačenja snaga pod komandom HVO-a, Perišićeve snage su ovladale lijevom obalom i važnim pravcem HE Salakovac do Stoca i Neuma. Tadašnji bilans stradanja na lijevoj obali bio je zastrašujući. U uništavanju Mostara korišteno je i hemijsko oružje, fosforne aviobombe i bojni otrovi.

„U toku ove operacije snage VSr RBiH i njihovi pomagači su na područjima koja su tada okupirali provodili intenzivne zločine nad civilnim stanovništvom te pljačkanje i paljenje privatne i državne svojine“, dodaje dr. Mastalić Košuta.

Na ratištima u i oko Mostara evidentno je bilo i učešće vojnih formacija iz Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), umnogome iz Niša i Pančeva, angažovani su i strani plaćenici, profesionalni vojnici. Plaćenici su bili, u prvom redu, iz Rumunije i Rusije. Komandiri su uglavnom bili iz Srbije, rijetki iz Bosne.

U periodu dok su dio grada Mostara držale snage JNA/VJ odnosno VSr RBiH kao i drugih srpskih vojnih skupina, redovno su zatvarani, premlaćivani, mučeni te ubijani Bošnjaci, Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo.

„Zločini koji su se dogodili nad civilnim stanovništvom Mostara nisu dobili zasluženu pažnju niti sudova, međunarodnih i nacionalnih, niti javnosti i naučne zajednice. Za ove zločine do sada niko nije osuđen iako su dijelom poznata imena izvršilaca zločina. Veliki je broj onih koji su odgovorni za zločine nad civilnim stanovništvom Mostara ne samo u 1992. godini već i u kasnijim godinama, a koji još uvijek nisu odgovarali za izvršena zlodjela“, zaključuje dr Zilha Mastalić Košuta.

Stav.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top
PHP Code Snippets Powered By : XYZScripts.com