25 godina od raspuštanja logora “Manjača”: Sačuvati sjećanje na žrtve

Članovi Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, bivši logoraši i članovi njihovih porodica danas su obilježili 25 godina od početka raspuštanja logora “Manjača” na planini Manjača kod Banjaluke, polaganjem cvijeća i pomenom na stradale logoraše, javlja Anadolu Agency (AA).

Logor “Manjača” formiran je na vojnom poligonu na ovoj planini 1991. godine, a služio je za zatvaranje zarobljenih Hrvata sa ratišta u Hrvatskoj. Nakon početka rata u BiH u logoru su zatvarani i logoraši bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Šipova, Sanskog Mosta, Ključa, Mrkonjić-Grada, Prijedora, Kotor-Varoši, Bosanske Krupe, Doboja, Banjaluke…

Veća grupa starijih i maloljetnih logoraša puštena je 14. novembra 1992. godine, nedugo nakon toga je logor bio rasformiran, ali je ubrzo nakon toga ponovo formiran i bio u funkciji sve do 1996. godine.

– Poruka sjećanja na žrtve –

Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH, rekao je da Savez logoraša u BiH u kontitnuitetu obilježava godišnjice formiranja, rasformiranja zloglasnih logora, godišnjice zločina, egzekucija.

“Na taj način šaljemo jasnu poruku sjećanja na žrtve i, naravno, kada je u pitanju memoralizacija i oblježavanje mjesta zločina, da je to vrlo bitno za BiH i sve građane BiH. Naravno, i bivši logor ‘Manjača’ danas ne pokazuje ničim da je ovdje bio objekat u kojem je smrt bila najveća nagrada, da je ovdje od 1992. do 1995. godine bilo zatvoreno i na razne načine mučeno oko 5.000 logoraša. U transportu do logora i od logora prema nekim radnim obvezama, mjestima, ubijeno je oko 80 logoraša čiji su posmrtni ostaci ekshumirani u šest masovnih grobnica. Naravno da ovo nije dobro, svi u BiH govorimo o nužnosti suživota, pomirenja, tolerancije, a realno, toga nema bez stvarne istine o tome šta se dešavalo u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine”, rekao je Mešković.

Komentarišuči odnos vlasti BiH prema logorašima, Mešković je rekao da država BiH i njene institucije još uvijek ne prepoznaju ovu kategoriju, ali da se nada da bi se u skorijoj budućnosti trebao riješiti zakon o pravima žrtava torture.

– Obilježavanje mjesta stradanja i reparacija –

“Krajnje je vrijeme da se problem žrtava torture riješi, nije sve u novcu, mi tražimo ključne stvari da se riješe, tražimo normalan pristup, memoralizaciju i obilježavanje mjesta zločina, da se utvrdi tačan broj žrtava torture i naravno u mjeri ukoliko država bude u situaciji, da se izvrši repracijacija prema žrtvama”, rekao je Mešković.

Prema njegovim riječima, za dešavanja u logoru “Manjača” odgovaralo je sedam osoba.

“Sedam osoba ne može organizovati, prirpemiti, realizovati zločin, ne može držati logor četiri godine, prikrivati zločin. Ističemo nužnost i potrebu da počnemo govoriti o sistemu koji je organizovao ‘Manjaču’ i sistemu koji je organizovao 657 logora. 80 godina zatvora ili koja godina više za 80 ubijenih civila, ispada da su po jednoj ubijenoj osobi zločinci dobili po godinu dana zatvora. To je karakteristika i za mnoge druge lokacije. Ako je to pravda, onda živimo u pogrešnom vremenu. Nije to korektno prema žrtvama, prema BiH i nije korektno prema generacijama koje su se rodile poslije 1995. godine”, rekao je on

Fahrudin Ćemal (56) iz Ključa u logoru “Manjača” boravio je u dva navrata 1992. i 1993. godine. Osim u ovom logoru, bio je i u logorima u Ključu, Staroj Gradišci, Banjaluci… U prvom navratu na “Manjači” je boravio od 16. maja do 13. decembra 1992. godine kada je sa još 33 sugrađana prebačen u Batković.

“Ljudski normalni um to ne može shvatiti i teško je to prepričavati i vršiti rekonstrukciju svih tih dešavanja i svega što smo prošli. Metode koje su primjenjivane od psihološkog do fizičkog malteretiranja, do gladi, raznih vidova tuče od bejzbol palica do drvenih cjepanica, kablova. Imao sam tu sretnu ili nesretnu okolnost da sam radio u takozvanoj kuhinji ovdje na ‘Manjači’, pa sam rezao kruh pokupljen, koji nije potrošen u Banjaluci onako buđav, na 48 komada. Onda znate kolika je to šnitica kruha. Metode koje nikome ne bi poželio da se ponove i da se nikome ne ponovi ovaj logor, ne samo ovaj nego ni drugi”, ispričao je Ćemal.

Zahvalan je Bogu što je nakon svega što je preživio ostao normalan.

“Samo sam molio dragog Alaha da me uzme i da mi omogući lakše preseljenje nego ono što sam preživio”, kaže Ćemal.

– Poniženja i batine –

Jusuf Omerović (52) iz Ključa pored logora Manjača bio je i u drugim logorima ukupno 499 dana.

“Bilo je tu svega onog što čovjeka ponižava, fizički ga uništava, batina izgladnjuje i pokušava da čovjeka učini životinjom, da ga pretvara u ništa. Hvala Bogu, ja sam i moji prijatelji koji su tu deverali, bio toliko sabran da nisam svim tim pritiscima podlegao. Živ sam, imam familiju, borim se, živim”, rekao je Omerović.

Prisjetio se da su ga na putu od logora “Manjača” do logora “Batković”, dugom oko 300 kilometara, koji je trajao cijeli dan, tukli srpski policajci, mladići iz njegovog kraja, koji su ga prepoznali.

“Imali su snagu i energiju da mene pretežno, a i druge logoraše u autobusu, neprekidno udaraju”, rekao je Omerović.

Na današnje obilježavanje godišnjice na Manjači bivši logoraši i članovi njihovih porodica došli su sa preko deset autobusa iz Bihaća, Sanskog Mosta, Ključa, Viteza, Jajca, Prijedora i Kozarca.