Svoj dramski rad Bašagić je nagovijestio još 1894. godine svojim dramskim fragmentom Ali-paša, koji predstavlja prvi dramski tekst u književnom stvaranju Muslimana (Bošnjaka op. M.P.), mada on ima samo spoljni oblik ovog književnog roda, dok u sebi nosi osnovne karakteristike rodoljubivo-zavičajne poezije ovog pjesnika. Dijaloška forma pružila je pjesniku mogućnost većeg variranja i nijanskiranja rodoljubive teme, a karakter aktera — Ali-paše, vile, tajnih glasova i hora — daje ovom fragmentu romantičarsko-simbolično obilježje, već viđeno kod Preradovića i drugih pjesnika hrvatskog romantizma. Tradicija pradjedovske slave i žrtvovanja kao sudbonosni uzrok njegovog potčinjavanja rodoljubivoj ideji i prihvatanja patriotskog zavjeta kao svete vatre iz prošlosti. (M. Rizvić, Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1878-1918, Sarajevo, 1990)
ALI-PAŠA
(U zidinama Blagaj-grada. Ali-paša ulazi na vrata plašljivo, gledajući oko sebe. Najednom stane i zagleda se u crne razvaline.)
ALI-PAŠA
Zar gledat krv,
ah — i crne prošlosti sjene?
Neću. O bježi krvavi spomene,
u tamno carstvo vječne zaboravi!
Ja nemam oka, da te tužna gleda,
ja nemam srca, da te tužna slavi!
Ne, neću, bježi! Meni se ne da
gledati u krv prošlijeh vjekova,
i spominjat slavu — na polju krvavu —
junački pomrlih djedova.
VILA (Izašav iza pregrade, da je Ali-paša ni opazio nije.)
Ti ljubiš mir,
al slušaj, nezahvalni sine!
Kako te sjene djedovske kore,
koje u ime tvoje domovine
proliše krvi cijelo more.
Proliše, a ti im goniš uspomene,
jer dostojan nijesi njihove slave,
pa ne znaš cijenit junačke sjene,
slikane po stijenju majke ti krvave.
O gledaj samo Hercegovu sliku!
Kako te tužna i žalosna kori,
i Hranića silnog — tvoj ponos i diku,
i sjenu mu slušaj, kako ti zbori!
TAJNI GLAS (jako zagrmi iz dubine)
Ah-što sam u svoje ime časno
i zadnju kap svoje krvi dao,
domovino, junačka majko,
i mrtvu nije mi žao!
Pa da je nešto običaj na svijetu,
da mrtvac iz groba uskrsnuti more —
oh, ja bih opet u mladenačkom cvijetu
skočio za te u krvavo more!
ALI-PAŠA
Nijesam kriv;
ne mogu, spućene su mi ruke,
iako ponos kroz moje žile se kreće;
meni je dosta i moje teške muke,
nemoj me korit, ništa me ganuti neće!
Ja znadem da su moji pradjedovi
uvijek bili na mejdanu prvi,
i da su za dom kao sokolovi
cijelo more proljevali krvi.
VILA
Ti misliš tako, al upitaj srce,
da vidiš ono šta će ti reći;
vel’ka je sila u junačke krvi,
ko preko vode neć preko nje prijeći.
Varaš se beže, vjera ti je tvrda,
tvoje se misli sa srcem ne slažu,
sve tajne tvoje oči jasno kažu.
TAJNI GLAS
Ljubav doma nije maštanija,
već je nešto što ti dušu trese;
ne vidiš je, ali je poznaješ
po kucanju srca junačkoga.
VILA
Jesi li čuo tajinstvene glase?
Daj pitaj srce, pa mi pravo kaži,
jer srce ne zna okolišat mnogo,
što misli jasno zbori i traži.
Šta si se prepo, u oči mi gledaj!
ALI-PAŠA
Nijesam se prepo, al me nešto muči,
junačko se srce u grudima trese.
Gledo bih te, ali gledat te ne mogu,
od tvojega čara oči mi se krijese.
Šta ćeš, krasni stvore, da ti srce kaže?
Pitaš, da li ljubim domovinu svoju,
ja nemam riječi da ti to opišem,
hodi, hodi, vilo, gledaj dušu moju.
Hodi pa ćeš vidjet, da li iko može
ljubiti je više, već što je ja ljubim.
O sveta, o časna, domovino moja!
Hoćeš li za te da svoj život gubim?
Evo ga na! Samo prstom mi pokaži,
gdje moj život može da ti jade blaži.
TAJNI GLAS
Narod koji takvu djecu rađa,
u budućnost sa ponosom gleda;
narod koji takvu djecu rađa,
od sile se prestrašiti ne da;
narod koji takvu djecu rađa,
svoj u svome stvoren je da živi;
narod koji takvu djecu rađa,
e će jednom svijet da zadivi!
VILA
Sad razumim dom koliko ljubiš,
to je nužno domoljubu pravom,
al po zboru junak se ne sudi,
već po djelu u boju krvavom!
Čim ti prva prilika se desi,
svoje riječi posvjedoči činom,
a ja ću te ovjenčati vijencem,
i prstenom, krvavim rubinom.
ALI-PAŠA
Kunem ti se sabljom oca moga,
kunem ti se spomenom djedova,
kunem ti se najsvetijom stvari:
tvrdom vjerom ponosnih begova!
Kunem ti se da ću domovini
do samrti ropski robovati,
kunem ti se, za život i imanje
da ću vazda za nju žrtvovati.
VILA
Ko toliko domovini dade,
taj će vječni spomen ostaviti
u srdašcu vjernoga potomstva,
koji ništa izbrisati neće.
TAJNI GLAS
Neće mnogo izrigati Buna
hladne vode iz ždrijela svoga,
neće mnogo proteći vremena
do prvoga boja junačkoga.
U njemu ćeš, o viteški sine,
lovorikom ovjenčati glavu,
stat na čelo svojoj domovini,
da se boriš za slavu krvavu.
S njom ćeš vladat devetnaest godina,
bez nazora bosanskog vezira,
al to vrijeme biće vrlo burno,
nigdje živa nećeš imat mira.
A skončaćeš, gdje se i ne nadaš,
ljuta će te zmija prevariti
i na vjeri, bajagi junačkoj,
rusu će ti glavu oboriti.
VILA
Što gođ piše u knjizi vječnosti,
tome smrtnik pokorit se treba.
Jesi l’ tajne razumio glase?
ALI-PAŠA
Da, al ne znam jesu l’ glasi s nema?
VILA
To su glasi dobroga anđela,
što nad tvojom domovinom bdije,
od iskona do današnjeg dana,
on sa svojom ljubavi je grije.
ALI-PAŠA
Neka bude, što bit mora,
kad je za te, kad je za te,
sve i sva ću učiniti,
bez nagrade i bez plate.
Domovino, diko moja!
Kunem ti se svojom časti,
grlit, ljubit njedra tvoja,
jedine su moje slasti.
Nek mi niko ne zavidi,
što te ljubim žarko toli,
ah — ja ćutim s tobom samo,
sve radosti i sve boli.
Na iskonsko negda doba —
na vremena tako davna,
tvoj me svaki kamen sjeća,
Hercegova zemljo slavna!
Po tvojijem pećinama
Pisana su moja prava,
i junaštva orijaška,
i krvava Davor-slava.
A ti sve to vjerno čuvaš,
kao majka čedo svoje,
pravo, mila domovino —
najsvetije dobro moje!
TAJNI GLAS
Hercegovče, dični sine,
ponosite ove grude!
Uzi gusle javorove,
pa poslušaj kako gude.
Kako gude i pjevaju
slavu kralja i hercega,
silnih paša i knezova
i junačkih sandžak-bega.
Pa ćeš čuti, tvoji stari
kakovi su divni bili
i za slavu doma svoga,
koliko su krvi lili.
Pa ćeš vidjet svoje ime
u zvijezde okovano:
svijetlo je, sjajno, slavno —
ali krvlju poškrapano.
Jesi l’ našo u svijetu,
majku soja junačkoga,
koja čuva u svom krilu
časne kosti oca svoga.
Dični sine, ta svetinja
amanet je tebi prvi,
zaštiti da svojim žićem,
obrani ga svojom krvi!
Očina ti uspomena
gle iz groba kako prosi
da sve čuvaš, da sve braniš
što junačko ime nosi!
(Nekoliko vila stupi na pozornicu i idući pjevaju uz pratnju tajnoga glasa)
KOR
Junački sine
Hercegovine,
naprijed hajde, zove te rod!
Vijenac slave
ponesi, lave,
Mezevu ravno upravi hod!
Polje krvavo
tvoje je pravo,
a sveta slava junački čin,
došla je hora
koja nam mora
prestavit tebe, čiji si sin.
Čujdera, more,
ustani gore,
evo ti munja, evo ti grom!
Ta to je dvoje
imanje tvoje,
vjerna ti ljuba mili je dom!
ALI-PAŠA
U ime Boga,
i doma svoga,
evo me, vilo, gotov sam, znaj;
sablja mi zveči,
a šara ječi,
da kažu vragu, gdje mu je kraj.
Bježi mi, vraže!
Hero ti kaže –
miloga doma osvetni sin,
il stani smjelo
na polje bijelo,
neka nam sudi junački čin!
Mirza Safvet (Safvet-beg Bašagić): Ali-paša (Fragment), Vienac, 26/1894
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
