20. godišnjica smrti Smaila Balića: Eurodita koji se borio za povratak imena Bošnjak
Mostar, odnosno Hercegovina je tokom 20. stoljeća dala mnogo istaknutih ličnosti koji su djelovali na polju afirmacije bošnjačke nacionalne ideje.
Pored Ljubušaka, Bašagića, Čišića, Rizvića, Isakovića u dijaspori je djelovalo niz intelektualaca čiji rad nije na vrijeme prepoznat niti danas dovoljno afirmisan. To su Bećir Tanović iz Gacka, Ćamil Avdić iz Bileće, te Teufik Velagić i Smail Balić iz Mostara.
Upravo na današnji dan 2002. godine u Beču je umro Smail Bailć. Rođen je 26. augusta 1920. u Mostaru.
Veći dio života proveo je u dijaspori. Bio je zaposlen na raznim arhivarskim i historijski dužnostima u zemljama njemačkog govornog područja. Do 1986. obavljao je niz naučnih i arhivarskih dužnosti: nadsavjetnik za orijentalne jezike i lingvistiku Austrijske nacionalne biblioteke te istraživač Instituta za historiju arapsko-islamskih naukana Univerzitetu “J. W. Goethe” u Frankfurtu , član Društva austrijskih književnika, te dopisni član Jordanske akademije islamskih nauka.
Osim njemačkoga, na kojem je napisao svoja glavna djela, Smail Balić je vladao i engleskim, kao i trima glavnim klasičnim islamskim jezicima arapskim, turskim i perzijskim, rezultirali su u njegovom opusu.
Osnovne osobine Balićeva djelovanja su;
– u tijesnoj saradnji sa Zulfikarpašićevom fondacijom, Balić je bio spiritus movens uticajnijih inicijativa i radova na afirmaciji bošnjačkoga imena i etnosa u višedecenijskoj emigraciji.
– uranjanje u prošlost turske Bosne dovelo je do interesa za bošnjačku kulturu u više dimenzija, a posebno zanemarivanu i odbacivanu baštinu na orijentalnim jezicima. Na tome su području Balićeve studije: “Kultura Bošnjaka” (1977), “Ruf vom Minaret” (Zov sa munare) (1984), “Das unbekannte Bosnien” (Nepoznata Bosna) (1992). Godine 1995. pojavilo se njegovo djelo u izdanju Kulturne zajednice Bošnjaka “Preporod” iz Zagreba, pod nazivom “Bosna u egzilu 1945-1992”. U prijelomnom djelu “Kultura Bošnjaka” po prvi puta je sistemno prikazao kulturu Bošnjaka. Važnost je “Kulture Bošnjaka” mnogostruka: to je djelo, koje je postavilo temelje za moderno istraživanje i daljnji razvvoj jedne potiskivane kulturne tradicije. Autor je stvorio eruditsko, a opsegom neveliko djelo (oko 330 stranica “srednjega” formata) – erudicija je vidljiva već i u činjenici da knjiga ima preko 900 bibliografskih jedinica i bogato ilustriran rad.
Sam je pisac priznao da je podnaslov: muslimanska komponenta danak vremenu-naime, knjiga je prvi puta objavljena 1990. godine, u doba nacionalnih previranja Muslimanskom narodu. Kultura je Bošnjaka podijeljena u nekoliko poglavlja, od kojih se ističu: Narodna kultura; Kultura školskoga tipa, s poddijelovima Osmansko razdoblje, Austrijsko, Jugoslavensko i hrvatsko (1918-1945), te Novo doba, koje pokriva period od 1945.
Svako je razdoblje raščlanjeno u glavne smjerove stvaralačke djelatnosti: duhovna i materijalna kultura, književnost, prirodne i društvene nauke, muzika, popularna kultura. Knjiga obiluje ilustracijama ambijentalne arhitekture, fotografijama značajnih stvaralaca (Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Mehmed Selimović), te kopijama iluminiranih rukopisa i kaligrafije islamske provenijencije. Posebnu vrijednost ovomu djelu daje opsežan prikaz kulturnoga stvaralaštva Bošnjaka na orijentalnim jezicima, što je zbog izoliranosti islamskoga civilizacijskoga kruga (u poslijesrednjovjekovnom dobu) u odnosu spram zapadne civilizacije činilo taj dio duhovnog stvaranja skoro “nevidljivim” za zainteresiranu laičku javnost. Savremenom čitaocu će sigurno biti intrigantna dvojba koju autor iskazuje oko naziva jezika – potvrđujući historijsku utemeljenost nazivu bošnjački jezik, priklonio se političkoj odluci o imenu bosanski jezik.
Balić je dao značajan doprinos na, dva polja: općem proučavanju islama “Der Islam im Spannungsfeld von Tradition und heutiger Zeit” (1993), “Der Islam – europakonform?” iz 1994, te kulturološkom istraživanju Bosne i njene islamske komponente. Smail Balić nije bio tradicionalni povjesničar historijskih događaja, nego kulturolog, hroničar i tumač bošnjačke kulture.
Nažalost njegova dostignuća u Austriji koja je gradio zajedno sa Tofom su otišla u jednom drugom populističkom pravcu erozije i zloupotrebe bošnjačkog naslijeđa.
Akos.ba
