Piše: Nihad Kreševljaković

Ne sjećam se prvog Kurban Bajrama, ali su u sjećanju ostale razbacane slike. Stado ovaca prolazi kroz našu ulicu Mjedenica. Zvuk zvona obješenih na vratu ovnova predvodnika. Tu je i slika Alifakovca koji je bio jedno od mjesta gdje su se pred Bajram prodavali kurbani.

Alifakovac bi se tih dana pretvorio u trgovačku zonu gdje bi od dna do vrha stajali prodavci sa svojim stadima. Runa ovaca bila bi išarana crvenkastim i zelenim bojama kako se valjda nebi izmiješala sa ovcama iz stada drugih prodavaca. Uz i niz Alifakovac bi hodali zainteresirani kupci postavljajući uglavnom pitanja o cijeni. Cjenkanje je bilo ponekad uspješno, ponekad bezuspješno. Neki prodavci bi bili spremni upasti u tu zabavnu igricu. Drugi bi na prijedlog smanjenja cijene samo odmahivali glavom i uz mrmljanje o posebnosti svojih ovaca udaljavali se od „nerazumnih kupaca“. Raspravljalo bi se i o podrijetlu ovaca, o njihovom zdravstvenom stanju a često pitanje bilo bi: „da li je ovan ili ovca“? To je bilo kod nas vrlo važno pitanje jer bi se uvijek izvukla neka crnjak priča o tome kako su neki poznanici kupili za kurbana ovcu koja samo što se nije ojanjila.

Žubor vode i smijeh djece

Tu priču nikad nisam volio slušati, pa je neću ni prepričavati. Uglavnom, osim neprijatnosti, takva ovca se ne može ni uzeti za kurban po islamskim propisima. Onda bi oni stručniji prepipali ovcu da se uvjere da li prodavač govori istinu ili ne. Kod nas je glavna pregovaračica bila mama jer je otac više izgledao poput nas, te bi sa nekim dječijim smiješkom uživao u čudnjikavoj slici Alifakovca. Vjerovatno bi se ponekad sjetio i svog djetinjstva i njegovog oca s obzirom da se jedan od tri kurbana kupovao upravo za našeg dedu koji je opet kurbane uzimao svojoj majci i ocu, a oni svojim, oni svojim i tako dalje idući u daleku prošlost naše familije. U tih nekih 500 godina naša familija sa tim povelikim stadom kurbana slijedi put uspostavljen u doba poslanika Ibrahima a.s. (Abrahama) kome se Bog smilovao dajući mu da žrtvuje kurbana umjesto vlastitog djeteta. Ibrahim je i ime našeg najstarijeg poznatog pretka.

Helem, kada bi se napokon odabrali kurbani onda bi slijedilo traženje prijevoza jer tri kurbana nisu mogla stati u našu Bubu, a kasnijih godina možda su se i mogli nagurati u gepek Golfa S paketa, ali sumnjam da bi otac to uradio. Uz čuvare stada obično su bili i prijevoznici sa uglavnom nekim „hangarijama“ od vozila koji bi nakon obavljenog pazara prevozili kurbane u kuće njihovih novih vlasnika. Mi smo znači uzimali tri kurbana. Pored  kurbana za dedu i onog za porodicu, treći kurban se uzimao za očevu tetku Tabu, jednu od najdražih žena iz našeg djetinjstva. Živjela je u istoj ulici, u staroj kući ispred koje je bila avlija sa dudom i česmom. Tu su se uvijek okupljala sva djeca iz ulice. Žubor vode i smijeh djece bili su zvuk ispod Tabinih prozora, a za razliku od drugih komšija imala je i znatno veći prag tolerancije prema dječijoj vrisci i galami. Nikad se nije udavala. Bila je pogrbljena i sporo bi hodala kroz ulicu oslanjajući se na svoj štap. Navodno se u mladosti otaliznula niz stepenice, skomadala i ozlijedila kičmu. Sjećam se njene šamije, zelenkastog kaputa i veselih dobrih očiju…

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Znate li priču kako su nam pobjegli kurbani

Biografija autora

Nihad Kreševljaković

Nihad Kreševljaković je direktor Sarajevskog ratnog teatra, te voditelj i jedan od pokretača programa Modul memorije Festivala MESS, koji se bavi istraživanjem odnosa umjetnosti i sjećanja. Učestvovao je kao koautor u filmu Sjećaš li se Sarajeva, nakon kojeg je sa bratom osnovao NGO Videoarhiv s ciljem prikupljanja videomaterijala snimljenih u periodu opsade Sarajeva. Diplomirao je historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i autor je brojnih tekstova u različitim publikacijama.