Znamo li ko je za šta stručan ?

Prije nekoliko dana jedna srednja škola u jednom našem gradu objavila je konkurs za popunu upražnjenih radnih mjesta. Za svako radno mjesto bilo je naznačeno koje stručno zvanje treba imati osoba koja aplicira na pomenuti konkurs.

Dvojica meni dragih ahbaba vidjeli su taj vid oglasa i odlučili da se raspitaju oko detalja, odnosno da i sami uzmu učešća u tom konkursu. Što bi naši ljudi kazali: ‘’da okušaju sreću’’.

Ne htijući da ‘’pucaju u prazno’’ i da bezveze bacaju pare na vađenje dokumentacije i na samo hodanje, odlučili su prvo da se raspitaju oko detalja i uslova rada u školi.

Nikad ranije nisu radili niti su razmišljali o tome, jer nijedan od njih se nije školovao da bi bio prosvjetni radnik. Međutim, nužda natjera, pa ljudi počnu razmišljati i o soluciji da pokušaju ‘’ući u prosvjetare’’. Čuli oni od nekog da se tamo negdje zapošljavaju i ljudi koji nemaju završene pedagoške smjerove i fakultete, niti imaju položenu pedagošku i metodičku grupu predmeta za rad u nastavi.

Helem, načuli oni da ima i takvih slučajeva, pa odlučili da se i oni ‘’uhljebe na crno.’’ Srećom da su okrenuli nekoliko telefonskih brojeva prije vađenja samih papira, pa su na vrijeme odustali.

Prvi je inžinjer elektrotehnike, a drugi profesor islamske teologije. Jedan je htio aplicirati na mjesto profesora matematike, a drugi na mjesto profesora vjeronauke. Međutim, rečeno im je da će bezveze aplicirati, jer nijedan neće biti primljen.

Kad su se u razgovoru sa svojim prijateljima i rođacima detaljnije konsultirali, uvidjeli su da im neće proći zamišljeno, jer nijedan od njih dvojice nije završio pedagoški fakultet, pedagoški smjer niti ima položenu pedagošku i metodičku grupu predmeta.

U konkursu je jasno bilo naznačeno izlazno zvanje za oba predmeta: diplomirani profesor matematike, odnosno profesor religijske pedagogije. Znači pedagoški a ne teološki ili neki drugi smjer.

Nisu bili tvrdoglavi u ostvarenju svojih nakana, već su odmah odustali od planiranog. Čestitali smo im na ovoj odluci da se pomire sa činjenicom da niko ne smije uzimati ničiji hakk i ničije pravo, jer su oni svjesni da su se školovali za nešto drugo a ne za prosvjetu.

Nijedan nije znao ni kako se čas čestito upisuje, niti ‘milion’ drugih stvari vezanih za rad u nastavi, ali eto htjeli su ići na blef. Po sistemu: ‘’pokazaće nam neko. Naučićemo vremenom.’’

Ovo je čist primjer Tuzlacima i ljudima u Tuzlanskom kantonu kako se poštuje glas razuma, glas vjere (imana) i glas pravde i pravičnosti. Brate dragi i sestro, ako ste svjesni da nemate odgovarajuće izlazno zvanje na diplomi, a koje se poklapa sa nazivom predmeta za koji mislite da aplicirate, ljudski je da se povučete, a ne da na ‘’silu Boga’’ po ko zna koji put mjenjate pravilnike i kriterije bodovanja samo da bi sebe i neke svoje ljubimce nepravedno i na haram način ubacili ondje gdje im nije mjesto. Bar dok neki ne završe potreban pedagoški smjer za predmet koji žele predavati ili bar dok ne polože pedagošku grupu predmeta kako je i logično.

Prioritet se daje stručnim nastavnicima i profesorima za svaki predmet ponaosob (pedagoški fakulteti i smjerovi), pa tek onda, ukoliko nemamo takvih, upuštamo se u zapošljavanje drugih osoba i smjerova čiju nastavu vodimo kao nestručno zastupljenu dok ne nađemo stručnog predavača za taj predmet.

Logično je da između diplomiranog biologa i profesora bilogije izaberemo ovog drugog, između inžinjera i profesora matematike, opet ovog drugog i tim redom, sve do kraja.

Apriore da je apsurdno i čudnovato pored profesora islamske vjeronauke i profesora religijske pedagogije (oba pedagoški smjer),  na mjesto predavača vjeronauke davati prioritet u zapošljavanju nastavnicima i profesorima razredne nastave, tjelesnog i zdravstvenog odgoja, likovne kulture, imamima i njihovim ženama koji su teolozi, a imaju velike apetite, pa bi radili na ‘’deset mjesta’’ (džamija, mektebi, škola, Jasini, hatme, tevhidi). Pojedinci bi za se da uzmu sve, a drugi nek umru. Nažalost, mnogi naši vjernici zavedeni čarima dunjaluka ovako razmišljaju.

Dokaz da ovakvi ljudi uistinu još uvijek postoje, jeste i činjenica da mnogi nisu htjeli, iako su imali vremena , da završe potrebne pedagoške smjerove, već su loveći u mutnom, pozavršavali nešto drugo, a ubacivali se u odgojno-obrazovni proces, po navici da predaju ono za što zakonski nisu stručni.

Poovoj njihovoj logici, profesor bhs jezika i književnosti bi bez ikakve smetnje mogao predavati matematiku, nastavnik historije predavati muzičku kulturu, nastavnik geografije likovno, a domari i čistačice bi imale pravo da obračunavaju plate i pomažu direktoru u poslovima menadžmenta.

Zrelo razmišljamo, nema šta! Logika nam je toliko jaka, da bi nam i indijanci iz crtanih stripova zajedno sa ‘’Zagorovim Čikom’’ mogli pozavidjeti.

Ovoj dvojici mladića sa početka ove priče, smiješe se uskoro, inšaallah, neka nova radna mjesta za koja se pripremaju, jer Uzvišeni vodi brigu o iskrenim robovima svojim. Niko ničiju nafaku nije uzeo, pa neće ni njihovu. Međutim, njihov primjer odustajanja od spomenutog konkursa i njihovo prihvatanje činjenice da uvijek postoje prioriteti u islamu zasnovani na principu pravde, govori nam da još uvijek svjesnih i savjesnih ljudi ima oko nas.

Ima ih uistinu mnogo. Samo ih trebamo prepoznati i u plemenitim postupcima i djelovanjima podržati.

Bog voli one koji se u dobru potpomažu i koji znaju razlučiti pravdu od nelogičnosti i nepravde.

Za Akos.ba piše: Admir iković