Zlatne medalje za inovacije: Profesor Zehrudin Osmanović pretvara hemijeski otpad u cement

Ukoliko bi se područje današnjeg “bijelog mora” očistilo, a materije iskoristile za proizvodnju cementa, na toj bi se lokaciji mogao napraviti park

Piše: Alma Arnautović

Za izum pomoću kojeg se hemijski otpad može pretvoriti u cement, Zehrudin Osmanović, profesor Tehnološkog fakulteta u Tuzli nagrađen je sa dvije zlatne medalje, na predstavljanjima inovatora u Zagrebu i Krakovu, piše Anadolu Agency (AA).

Profesor Osmanović, koji živi u Lukavcu, od 2010. godine prati Google Earth-ove snimke ovog grada, na kojima se iz godine u godinu vidi povećanje tzv. “bijelog mora”, odnosno odlagališta otpada Fabrike Sode.

“Prema trenutnim snimcima, ‘bijelo more’, koje se taloži od 1892. godine, zauzima površinu jedne četvrtine Lukavca. U saradnji s menadžmentom fabrike, koji mnogo ulaže u zaštitu okoline, uzeo sam uzorke taloga, a s obzirom na to da se cementom bavim od 1994. godine, nastojao sam utvrditi mogu li se te materije koristiti u proizvodnji cementa. Analize su pokazale da je sastav materijala vrlo sličan, ali je pun vlage, što je za pravljenje cementa nedopustivo, jer se traže suhe materije koje su slične krečnjaku”, rekao je prof. Osmanović u razgovoru za AA, dodajući da je tokom istraživanja imao podršku kolega sa fakulteta i studenata.

Dokazano je, nastavlja prof. Osmanović, da se proces uzimanja navedenog otpada i prilagođavanja za cementnu industriju može primijeniti u proizvodnji, ali i zaštiti okoline.

“Tehnološkim procesima i uz više metoda smanjila bi se vlaga, a eliminisale bi se i druge tvari koje smetaju. Ako bi nekad neko to radio, on će izračunati ekonomsku opravdanost primjene projekta i vidjeti da li je to isplativo, jer niko ne želi rizikovati kada su sredstva u pitanju. Mogućnosti su otvorene. Ovo je kao polazište dobro, a ispunjene su i sve pretpostavke za to. U Lukavcu osim Fabrike sode, radi i Fabrika cementa, pa je ispunjen i faktor blizine, a iz ‘mora’ bi se sve obrađivalo, tako što bi se vlaga vratila u Fabriku sode, a ostalo u Fabriku cementa. Inače, fabrike sode se prave u blizini mora, jer je talog po svom sastavu sličan slanoj vodi, pa se ispušta u more. Ali, ako je more daleko, onda se svugdje u svijetu radi po ovom principu kao kod nas”, objašnjava prof. Osmanović, dodajući da se pepeo iz Termoelektrane Tuzla već koristi kao proizvodni resurs u Fabrici cementa Lukavac.

Ukoliko bi se područje današnjeg “bijelog mora” očistilo, a materije iskoristile za proizvodnju, na toj bi se lokaciji mogao napraviti park.

“Ako bi se to očistilo, moglo bi se nasuti novo zemljište i dobila bi se korisna površina koja bi se uredila u park. Bilo je priča i o rekultivisanju zemljišta za voćnjake i poljoprivredu, ali lično smatram da to ne bi bilo zdravo. Također, odvoziti ovaj otpad negdje drugo, značilo bi čistiti jedno mjesto, a zagađivati drugo. Jedino rješenje je pronaći upotrebnu vrijednost, pa ako se to desi i u narednih 20 ili 50 godina, bit će dobro. Za sada je ovako kako jeste, mada bi u slučaju većih poplava, moglo biti prilično opasno. Prošle godine Lukavac je bio poplavljen, kao i rudnik, a moglo se desiti da nasip na obalama ‘mora’ popusti, što je moglo uzrokovati katastrofu za Lukavac, Gračanicu, Doboj i druga mjesta”, smatra prof. Osmanović. 

Akos.ba