Životna priča Burcu Benzer iz Turske: U Sarajevu sam pronašla duhovni mir
U želji da studira Psihologiju, upisala je fakultet u BiH uz prethodno obećanje jednog prijatelja da će joj njegova firma dati stipendiju. Ali nakon što je upisala fakultet, pomoć prijatelja je izostala.
Burcu se našla u nedoumici, odustati od fakulteta ili sama zaraditi novac.
Odlučila se za ovo drugo, te je ljeto prije dolaska na fakultet u Sarajevo provela radeći u svom gradu.
– Novac sam ostavljala po strani, kako bih imala za prvu ratu fakulteta i za troškove života. Radila sam tih dana i po 20 sati, na kraju sam zbog narušenog zdravstvenog stanja završila u bolnici – sjeća se Burcu.
Kaže da je, nakon što je platila prvi dio školarine, po dolasku u BiH imala samo 300 lira, tada je to bilo oko 295 maraka. U to vrijeme u kantini na fakultetu u Sarajevu tražili su radnika te se ona prijavila.
– Počela sam raditi u kantini. Zatim sam kolegicama pružala usluge frizera, one su mi za to plaćale. Imam neki osjećaj za to i ide mi od ruke. Čistila sam kuće, kada bi neko tražio nekoga da očisti stan ili kuću, ja sam se prijavljivala, pa sam radila kao konobarica. A zatim sam počela da radim i za jednu turističku agenciju gdje sam promovisala putovanja, nalazila sam kupce i dobijala proviziju – kaže Burcu.
Priča da su je s obzirom na to da ima položen vozački ispit i da je u međuvremenu upoznala puteve u BiH, prijateljice molile da ih odveze do Mostara, Travnika…
– Ja sam to radila besplatno, ali su onda počele da mi plaćaju, tako sam i za neke agencije radila kao turistički vodič. Bila sam sretna jer sam našla taj posao. A onda sam skupila novac i kupila sebi auto – priča Burcu.
Ističe da je nakon kupovine auta stalno imala pozive prijateljica da ih odveze negdje i da je ne planirajući postala njihov taksista.
– Stalno su me zvale da ih odvezem negdje kako ne bi išle same sa nepoznatim ljudima. Nazovu me i kažu: “Burcu, dolazi, treba nam taksi” – sjeća se sa osmijehom.
Čuvala je, kaže, i djecu po potrebi, a znala je skuhati obrok i odnijeti ljudima za koje zna da taj dan nemaju da jedu.
– Ako trebaš novac, onda se posao ne bira. Mora se raditi sve, čistiti, čuvati djecu, stalno učiti i truditi se. Nisu to sve lahki poslovi, ali ako imaš cilj, moraš se boriti i truditi. Toliko sam radila da nisam imala ni sat vremena za kafu sa prijateljicama. Sada sam magistrirala psihologiju – kaže Burcu.
Sada Burcu ima svoj butik u Starom Gradu. Bavi se trgovinom i pokušava napraviti uspješan posao da kada se odluči vratiti u svoj rodni grad, ima razlog da dolazi u BiH često.
– Ja volim puno Bosnu jer sam ovdje našla svoj put. Kada sam došla ovdje, nisam nosila hidžab, nisam znala puno o vjeri, a vrijeme sam iskoristila da učim i da radim na sebi. Bojala sam se da stavim hidžab jer sam mislila da neću moći naći posao, ali sam shvatila da nafaku daje Bog i da ja treba da ispunim ono što je do mene i da se trudim da dam najbolje od sebe – navodi.
Najviše u Bosni i Hercegovini voli, kaže, prirodu i stari dio grada jer ima dušu.
– Toliko je sve slično Turskoj, vjerovatno i zbog historije, ali osjećaj je kao da sam kod svoje kuće – navodi.
Burcu je naučila da napravi burek, a voljela bi da nauči praviti i sogandolmu.
– Mi u dolmu ne stavljamo meso, u mom gradu slabo jedemo meso, uglavnom se jede povrće i voće – kaže.
Planira jednog dana da se bavi svojom strukom, da radi kao psiholog, ali dok ne završi još neke kurseve koji će joj pomoći da se usavrši u tom poslu, bavi se svojom drugom ljubavi – trgovinom.
U njenom butiku svaki komad namještaja ima svoju priču i svakom od njih Burcu je udahnula svoju osobnost. Sama je farbala, šmirglala, zakucavala eksere, krečila, a onda išla i u nabavku robe za prodaju.
Kaže da nije lahko opstati kao mali poduzetnik s obzirom na to da je jako puno troškova, porezi, kirija, troškovi režija, a zbog korone kupaca ima jako malo.
– Vjerujem da će zima biti teška, i zbog korone i zbog nedolaska turista, ali radujem se ljetu jer vjerujem da će na ljeto biti puno bolje – kaže Burcu.
Ispred njenog butika nalazi se dosta odjeće uz natpis da se može donirati odjeća, a da svako ko nema, može da uzme nešto za sebe. To je, kaže, njen način i pokušaj da pomogne onima kojima je pomoć potrebna.
