Život i smrt: Samoubica i vječni boravak u vatri

 Već smo ranije kazali da su smrt i život suprotnosti, i da ih ni jedan čovjek ne može istovremeno objediniti niti samoga sebe može izvesti iz smrti u život i obrnuto. Neko će kazati da se čovjek ne može izvesti iz smrti u život i to je činjenica koju svi znamo i koja nije predmet polemike medu ljudima. Međutim, čovjek je u stanju da samoga sebe izvede iz života u smrt putem samoubistva — da na sebe otvori vatru iz oružja, baci se sa velike visine ili, brda ili da se baci u more.

Onome ko postavlja ovakvo pitanje kazat ćemo: Zašto ne razlikuje pojmove smrt i ubistvo?! Samoubici je presuđeno da vječno boravi u vatri — Džehennemu. Zašto? Jer čovjek nije samoga sebe stvorio i nema pravo da kao stvoritelj raspolaže svojim životom. Stvorio ga je Uzvišeni Allah, i on je svojim tijelom, dušom i životom njegovo vlasništvo. Kada čovjek iz­vrši samoubistvo on tim činom uništava nešto što nije njego­vo. Ko nenamjerno ubije nekoga dužan je platiti krvarinu a ko namjerno ubije nekoga, ko nije ubio nikoga ili ko na Ze­mlji nered ne čini, na drugom svijetu bit će kažnjen vječnom patnjom u Džehennemu. Samoubica sebe ubija namjerno pa stoga i zaslužuje takvu kaznu.

  Uzvišeni Allah želi da spoznamo da životu čovjeka pret­hodi smrt, da čovjek ulazi u život samo kada je već prije probao njegovu suprotnost – smrt i da će se život na ovome svijetu završiti smrću koja prethodi novom životu. Smrt je prethodila životu i ona mu predstoji.

Postoji razlika izmedu našeg poimanja života i suštine ži­vota. Naše poimanje života ponekad podrazumijeva igru, za­bavu i hvalisanje imecima i potomstvom. Stoga se trudimo na ovom svijetu da bismo postigli ono što za čim žudimo. Uzvišeni Allah nije stvorio ovaj svijet zbog igre i zabave već radi cilja koji se shodno Allahovoj volji treba ostvariti: “Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo. Da smo htjeli da se zabavljamo, zabavljali bismo se onako kako nama dolikuje, ali Mi to ne činimo.” (El-Enbija, 16, 17)

Uzvišeni je dakle svakom živom biću odredio zadatak koji je cilj njegovoga života i stvaranja.

Kada želimo saznati ulogu neke stvari, pitamo onoga koji ju je stvorio ili načinio onako kako činimo kada želimo saznati ulogu nekoga ljudskog proizvoda. Zadatak mašine za veš jeste da rastereti domaćicu koja se umara pranjem veša. Mašina za veš ima svoj sistem rada. Nakon što je proizvodač odredio njen zadatak počeo je uobličavati sredstvo za ostvarenje toga cilja, način njenoga stavljanja u pogon, zaštite i popravke uko­liko se pokvari. Ako se na mašini desi nešto što spriječi njen rad, požurimo pogledati u katalog koji je pripremio proizvo­đač da bismo saznali gdje je kvar. Kada bismo zanemarili proi­zvođača i katalog koji je izdao, pa počeli po svome slobodnom mišljenju popravljati mašinu mi je tada ne bismo popravili već bismo još više pokvarili.

Čudno je da tako postupamo sa svim ljudskim proizvodi­ma, autima, frižiderima… Međutim kada pokušavamo čuvati i održavati život čovjeka onda pribjegavamo stranim načinima koji će ga uništiti a ne pribjegavamo načinima koje je postavio njegov Stvoritelj. Ostavljamo taj način po strani tvrdeći da smo u popravljanju stanja čovječanstva sposobniji od Allaha!!

O tome nam Uzvišeni govori: “Kad im se kaže: ‘Ne remetite red na Zemlji!’ — odgovaraju: ‘Misamo red uspostavljamo!’ Zar?! A, uistinu, oninered siju, ali neopažaju.” (El-Bekare, 11, 12)

Ukratko ćemo rezimirati ono o čemu smo govorili u pret­hodnim redovima. Naime, Uzvišeni Allah stvorio je čovjeka da bi vječno živio. Svakome čovjeku kome je udahnuta duša od vremena Adema do Sudnjega dana Uzvišeni je darovao vječnost – ili u Džennetu gdje će uživati u blagodatima ili u vatri gdje će biti izložen kazni. U oba slučaja čovjek je vječan. Svi ljudi koji su živjeli na ovome svijetu i umrli bit će ponovo proživljeni. Svako ko bude proživljen polagat će račun. Svako ko bude polagao račun ući će ili u Džennet ili u Džehennem.

Uzvišeni Allah odredio je da početak perioda života bude smrt poslije koje dolazimo u svijet duša, a onda prelazimo iz smrti u život. Sve to može sprovesti i učiniti samo i jedino Uzvišeni Allah, Koji je Stvoritelj i smrti i života. On je jedini u stanju da ljude proživi iz njihovih grobova. Na ovome sv i jetu ne postoji vidljiva ili nevidljiva, pojedinačna ili grupna sila koja je u stanju čovjeka prevesti iz smrti u život ili pak zaustaviti njegov prelazak iz života u smrt.

Svi mi sa svime onim što se nalazi na ovome svijetu ne­moćni smo da nekome darujemo život ili da pak spriječimo nečiju smrt. Život i smrt su suprotnosti. Onaj ko je živ ne može u isto vrijeme biti i mrtav, a onaj ko je mrtav ne može u isto vrijeme biti i živ. I smrt i život imaju svoje zakonitosti i svoje svjetove.

Pojasnili smo da postoji smrt i da postoji ubistvo. To su dva različita pojma. Potom smo govorili o cilju stvaranja svi­jeta. Zbog čega ga je Uzvišeni stvorio? Kazali smo da je Stvo­ritelj odredio cilj postojanja svijeta i svih stvorenja. Čovjek je ponekad u uvjerenju da sebi može određivati i druge cilje­ve koji su različiti od onoga koji je postavio Uzvišeni Allah tvrdeći da time uspostavlja red na Zemlji. Kazali smo da na taj način čovjek samo čini nered na Zemlji. Na kraju nam se nameće sljedeće pitanje: Zbog čega je Uzvišeni Allah stvorio ovodunjalučki život? O tome ćemo, ako Bog da, detaljno go­voriti na stranicama narednog poglavlja.

Odlomak iz knjige: Život i smrt

Autor: Muhammed M. Ša’ravi Sarajevo 208.

Narudžbe na tel: 061 757 652

Obrada: Akos.ba