Žena u pričama Alije Nametka
Rijetko se kada umjetnik otrgne temi ili motivu neposredne društvene zbilje. Opjevati, u priču satkati, dramom zabilježiti – ipak ostaje svjedokom, i kao dokument i kao umjetnička slika kulture življenja jednog naroda, u određenom prostorno- vremenskom ambijentu.
Veliki Alija Nametak, zaljubljenik u stari bosanski adet, bosanskohercegovačku avliju i pendžer, čisti ašikluk i nježnu sevdalinku, jedan je od takvih umjetnika.
Alija Nametak je pjesnik jednog intimnog svijeta bošnjačke familije. No, on je i hroničar istrošenog života jednog plemenitaškog sloja, čija je agonija otpočela godine 1878. Berlinskim kongresom. Na razmeđu svjetova, u smjeni epoha i sukobu civilizacija, Nametak je u svojim novelama evocirao likove i njihove sudbine iz patrijarhalno-idilične muslimanske sredine, često nas, čak i u neidiličnim trenucima, navodeći da se upitamo; da li su to bajke preobražene u život ili je to život prerušen u bajku?
I kada trpe zbog okrutnosti i nepravednih postupaka kojima su izloženi, Nametkovi ljudi ne poznaju mržnju. Zaista, s razlogom kod Dubravka Jelčića i Fatme Huseinbegović nalazimo podatak da su Aliju Nametka nazivali bosanski Đalski, koji i u novo vrijeme, u starim odajama, vidi svjetlo za koje ne želi da se ugasi.
Kritika pripovijetke Alije Nametka svrstava u dva tematska kruga; priče sa erotskim sadržajem i priče koje prate proces propadanja bošnjačkog svijeta i raspada patrijarhalnog načina života. U oba slučaja zanimljiv je lik žene i njena uloga. Žena u pripovjetkama Alije Nametka zauzima značajno mjesto.
Ona se javlja kao ideal ili doživljava kao fikcija, što je slučaj sa novelom Sunce. Ponekad je ravnopravan partner u čistoj i iskrenoj mladalačkoj ljubavi, koju nalazimo u priči Podne, ili se nalazi u pozadini – zapostavljena i podređena, ali beskrajno odana, kao što je Aiša u priči Bojićka. U nekim pripovijetkama snagom svoga karaktera žena nadrasta sebe i svijet oko sebe. Takvu ženu, vrijednu poštovanja, upoznajemo u priči Inoča. Nekad se ona pokušava otrgnuti sa ustaljenog životnog kolosjeka, kao što su to pokušale Zumra i Hasna (Napršče, Izvan okvira). Ponekad, opet, ona je bosanska hanuma, posvećena mužu, djeci, domu i žrtva za očuvanje društvenih tradicionalnih ideala. Takve hanume srest ćemo u pričama Behar pod jesen, San čovjeka božijega, Začarano ogledaol.
Zašto tako srčano zagovara tradiciju ili, bolje pitati, koje tradicionalne vrijednosti toliko nastoji sačuvati i promovisati Alija Nametak?! Nepravedno je za Nametka kazati da je pod svaku cijenu htio sačuvati stari način života i svojim djelima pomoći borbu za opstanak konzervativne misli. Nametkovo zalaganje za patrijarhalno i tradicionalno ima mnogo dublje razloge, što će junaci njegovih priča i posvjedočiti.
Nametkova patrijarhalna idilična porodica slika je bračnih drugova, čija je sreća upotpunjena potomstvom, kao što je slučaj sa novelom San čovjeka Božijega. Onda kada nedostaje dječiji smijeh, žena je izvor radosti i ona na kojoj počiva sretni porodični život, što nam je predočeno pričom o Rejhani i Mehmed- agi u priči Behar pod jesen. Ona je u takvoj, patrijarhalnoj porodici, sretna i sigurna, sve dok muž moralno ne zastrani, kada ona postaje žrtva njegovog moralnog pada, kao Aiša u priči Bojićka i Subhija u priči Inoča. Onda kada prijeti opasnost da ona moralno padne, spašava je povratak patrijarhalnim okvirima, kao Sekanu iz priče Začarano ogledalo. I nakon što se uspiju oteti iz okvira tradicije, moralno padaju, jer ostaju nezaštićene među truhlim dušama ljudskih tijela. Zato se opet vraćaju vrijednostima koje su odbacile i u njihovom okrilju nalaze oslonac i zaštitu, poput Hasne Duranić, ali i Zumre iz pripovijetke Napršče.
Nije mit da moral, odnosno nemoral žene utječe na moralni put muškarca (Napast, Turci i Turkuše). Međutim, ne smije se zanemariti da je nemoralni put muškarca postaje tragična životna staza žene, što nam i svjedoče priče o moralno posrnulim muški likovima Nametkovih novela. Dozvoliti nagonima da vladaju čovjekom mjesto razuma, gubitak patrijarhalne čestitosti, ženu dovodi do tragičnog, odnosno smrtnog skončavanja. Slike smrtnog stradanja zbog nesavladivih čula muškarca nalazimo u pričama Poderano vime, Ispod planinskih vrhova, pa i u noveli Sasvim romantična priča, i sve do Ajše iz potresne pripovijesti Za obraz, koju otac smrću spašava (?) nasilništva.
Da li se Nametkova stamenita žena, koja je snažna stajala pred batinama života, znala suprotstaviti ruci koja je držala tu batinu, jer često je to bila ruka koja je hrani i koja je bila njen svijet, a ona nije poznavala drugog?
Ne žali Nametak u svojim novelama za batinom koja je šibala i ženu i muškarca u teškim vremenima, u kojima su krhkiji i slabiji- žene- više stradali. U svojim nostalgičnim opisima prošlosti i tradicionalnih vrijednosti Nametak uzdiše za pozitivnim moralnim vrijednostima, za čestitošću i poštenjem, etičkim nazorima i skladnim odnosima među ljudima.
Piše: Lejla Mušić, prof.
Akos.ba
