Zašto žene, žrtve zlostavljanja, ostaju uz svoje zlostavljače?

Zlostavljanje žena nije rijetka pojava i svaki dan negdje u svijetu životi mnogih žena bivaju uništeni najčešće od strane muške osobe koja ih zlostavlja.  Da li ste znali da zlostavljane žene najčešće ostaju uz svog zlostavljača, čak i ako im se pruži prilika pobjeći od takvog načina života? Širom svijeta se provode različite kampanje ako bi se podigla svijest i spriječilo zlostavljanje žena. Međutim tema ove priče nije zlostavljanje samo po sebi, nego upravo pojava da žrtva gotovo uvijek ostaje uz svog zlostavljača. Možda Vam se čini nevjerovatnim, ali nažalost tako je. Međutim koji se psihološki fenomen krije iza ovakvih postupaka?

Pored uništenog samopoštovanja, samopouzdanja, osjećaja manje vrijednosti i tako dalje, ovaj ostanak uz zlostavljača moguće je objasniti takozvanom “naučenom bespomoćnošću”.

Pojam naučena bespomoćnost potiče iz niza eksperimenata američkog psihologa Martina Seligmana. Osnovna pretpostavka naučene bespomoćnosti je da pojedinac svoju pasivnost i osjećaj da nije u stanju djelovati i nadzirati vlastiti život stiče kroz neugodna iskustava i traume koje je prethodno neuspješno pokušao riješiti, što na koncu dovodi do pojave depresije.

Seligman je proveo slijedeći eksperiment.

Konstruisana su dva tipa kaveza za pse u kojima su psi dobivali elektrošokove. To je bezopasno, ali vrlo neugodno iskustvo koje pas pokušava izbjeći. Jedna vrsta kaveza bila je napravljena tako da pas taj elektrošok nikako nije mogao izbjeći bez obzira šta poduzimao. Druga vrsta kaveza bila je takva da je pas mogao pronaći dio kaveza u kojem nije bilo elektrošoka. Psi su bili podijeljeni u dvije skupine. Jedna skupina je stalno dobivala neizbježive elektrošokove, dok je druga bila u kavezima gdje  su se elektrošokovi mogli izbjeći. Tako su jedni naučili da u neugodnoj situaciji ne mogu ništa poduzeti i da su bespomoćni (naučena bespomoćnost), dok su drugi naučili da mogu promijeniti neugodnu situaciju – ako nešto poduzmu.

Nakon toga proveden je drugi dio eksperimenta. Ovaj put svi su psi stavljani u isti tip kaveza u kojem se elektrošok mogao izbjeći preskakanjem jedne prepreke. Seligman je uočio da su psi iz druge skupine vrlo brzo otkrili kako izbjeći elektrošok. Oni su bjesomučno trčali po kavezu dok slučajno nisu otkrili da treba preskočiti prepreku. Nakon toga svaki put im je trebalo sve manje vremena dok konačno nisu bez problema izbjegavali svaki elektrošok.

Psi iz prve skupine prenijeli su svoju naučenu bespomoćnost i u novu situaciju. U početku bi i oni trčali, no ubrzo bi odustali, legli na pod i počeli cviliti. Negativna očekivanja potpuno su blokirala njihovo ponašanje. Eksperimentator im je pokušao pomoći i domamiti ih na drugu stranu prepreke hranom, ali ništa nije pomoglo. Takvo ponašanje pokazivale su dvije trećine od ukupnog broja pasa u ovoj situaciji.

Fenomen naučene bespomoćnosti potom je primjećen i otkriven kod ljudi, te ga je moguće uočiti u različitim situacijama gdje su ljudi na neki način tramatizovani.

Upravo takvo ponašanje primjetno je kod populacije zlostavljanih žena. Naučile su da budu zlostavljane i  za njih je to postala “normalna” svakodnevnica. One o tome ne govore, one o tome šute. Iako su u početku vidjele problem i željele se suprostaviti ili pobjeći od svog zlostavljača, nakon velikog broja neuspješnih pokušaja, odustale su i ne pokušavaju učiniti ništa kako bi to spriječile, jer misle da rješenja nema. Nije rijetko čak i da sebe okrivljavaju za takvo stanje i na taj način opravdavaju zlostavljanje, štiteći zlostavljača. One jednostavno ne znaju kako da žive bez svog zlostavljača, jer su naučile i navikle da budu bespomoćne.

Za nasilje nad ženama, ili bilo kakav vid nasilja ne postoji opravdanje. Ukoliko primjetite bilo kakav oblik nasilja i zlostavljanja u Vašoj okolini dužni ste ga prijaviti. Pored pružanja zaštite žrtvi od njenog zlostavljača i izmještanja u sigurnu zonu, žrtvi je potrebno pružiti poseban vid psihoterapijskog tretmana kako bi što prije “razbili” naučenu bespomoćnost, vratili osobi osjećaj vrijednosti, ojačali samopouzdanje i samopoštovanje.

Dakle, slijedeći put kada se nađete pred problemom za koji vam se čini da ga ne možete riješiti, sjetite se Seligmanovih pasa – onih iz prve skupine. I oni su vjerovali da rješenja nema, a rješenje je bilo nadohvat ruke. Ako mislite da neki problem nema rješenje, razmislite ponovo, ne dozvolite sebi da se vrtite u krugu naučene bespomoćnosti!

Autor: mr. psih. Inela Kaknjo

divithana.com