Zašto su nam neke osobe dosadne

Jeste li ikad razgovarali sa nekim i umirali od dosade, brojeći sekunde da se iščupate iz tog košmara u koji se nikada više ne želite vratiti? Neke osobe su zbilja dosadne i često razmišljam o tome šta ih to čini takvima. Šta to one pričaju pa nam je sa njima toliko monotono i izbjegavamo ih u širokom luku?
Ja bih ovdje volio da iznesem par navika koje dosadne osobe u razgovoru koriste.
Na prvom mjestu je preuveličavanje i pretjerivanje u govoru. To su one osobe koje sasvim obične događaje pretvaraju u spektakle i melodrame u kojima su one uvijek ispale najpametnije i najsposobnije. Svi su ostali u tim događajima koje nam prepričavaju bili glupi i nesposobni.
Na drugom mjestu je ogovaranje. Postoje osobe koje čim počnu pričati spominju druge osobe koje nisu prisutne, koje se ne mogu braniti. A sve to u negativnom kontekstu. Veliki ljudi pričaju o idejama, osrednji o događajima, a sitne duše pričaju o drugim ljudima – tako nekako glasi ona poslovica.
Na trećem mjestu je osuđivanje. Priča se o tuđim postupcima koji nisu bili dobri, o greškama koje je neka druga osoba napravila. Ne valja ovaj, ne valja onaj, ne valja mu ovo, ne valja mu ono. Ovakav je, onakav je. Osoba koja vam to priča uvijek na kraju doda „A govorio sam mu i prije da mu neće to valjati, ali nije me htio poslušati.“ Što je najbitnije, takve osobe i vas osuđuju čim zamaknete.
Na četvrtom mjestu su žalopojke. Postoje osobe koje se žale na kišu što pada, sunce što grije, travu što raste, ljude što dišu i sebe što su još živi.
Na petom mjestu je brkanje činjenica sa mišljenjem. Prosipa vam neko kišu mišljenja kao da su istinita. Takve osobe za sve imaju odgovore, za svaki problem vlastito rješenje, za svaku bolest imaju lijeka, za svaki događaj imaju sud za koji misle da je jedina i konačna istina. Teško je to slušati.

Na šestom mjestu je izvinjavanje. Postoje osobe koje se za sve izvinjavaju, koje za sve što se dogodi osjećaju krivicu i žive u ubjeđenju da su one krive za sve prirodne katastrofe i ratove. Dogodi se zemljotres na Jamajci, oni se izjedaju od krivice.
Na sedmom mjestu je ono ponavljanje čuvenog „Ja“. Takve osobe svaku rečenicu počinju sa tim „Ja“. Za takve osobe sagovornik je samo tu da ne bi bile same kada im vlastiti ego govori da su one centar svijeta. Što god kažete, oni odgovaraju sa „Ja sam isto tako kad sam bio…“, „Ja ne radim to tako, već ovako..“, „Meni se to ne događa nego ja radim to ovako…“.  Ja, ja i samo ja. Ja sam centar svijeta, ti si tu da posvjedočiš tome.
I tako dalje i tako dalje…

Nažalost, danas je sve manje bitno šta pričate nego sa kim pričate. Svi vole biti u blizini poznatih, popularnih i moćnih ljudi koji uživaju određen status u društvu. Vole se lažno smijati njihovim šalama i diviti njihovim poduhvatima, vole im neiskreno govoriti kako su najljepši i najpametniji a sve to samo da bi bili „viđeni“, ili da bi te osobe na kraju učinile nešto za njih. Razgovori sve više gube na značaju. Sve manje smo svjesni koliko je važno okružiti se zanimljivim, duhovitim i iskrenim osobama, koje vole praviti šale na vlastiti račun i koje vas istinski saslušaju i daju iskren savjet.

Za Akos.ba piše Almir Rizvanović