Zašto smo nesretni?

Koliko puta ste u tuđem pitanju – kako si – osjetili neki podsmijeh ili potajno nadanje da vaš odgovor bude loš, da se otvorite o nekom problemu. Najtužnije od svega je što vas ne pitaju zato što ih je briga, već zato da bi mogli pričati okolo i veseliti se tome.

Zamislim se tako, koliko samo prijatelja imam … ali ako se još više zamislim shvatim da više oni imaju mene.

Zamislite se malo, koliko prijatelja imate. Potom se još više zamislite i zapitajte ko koga tu više ima? Vi njih ili oni vas?
Čudna li smo sorta, mi ljudi.

Živimo u vremenu gdje se lijepe riječi i ljubaznost prijeko gledaju, u vremenu gdje se ruke ne koriste za milovanje već za nanošenje boli. Živimo u vremenu gdje se hodi preko mrtvih leševa svojih prijatelja da bi se silni ciljevi ostvarili. Godine prijateljstva i ljubavi se samo tako bace u zaborav kao da nikada nisu postojale.

 U šta se to pretvaramo?

Ili je možda prekasno tako postaviti pitanje. U šta smo se to pretvorili?

Sve smo zanemarili misleći da ćemo tako izgraditi sebe, svoju ličnost, a zapravo smo se tako samo izgubili i onda imamo obraza pitati se zašto?

Zašto smo nesretni?
Zašto nam Bog daje ili oduzima?

Izgovora milion kada su u pitanju naše mane.

Ironično je to što smo mi kao najljepša bića koja je Bog stvorio spremni uraditi stvari koje ni čudovište ne bi.

No, na kraju – ja opet vidim dobro u ljudima. Nismo mi toliko ni loši koliko su se neki sivi oblaci nadvili nad nama pa kiše samo padaju i padaju. Žrtve smo ovog surovog vremena koje nas uvijek stavlja u situaciju da biramo između sebe i drugih.
Ego nam raste, humanost opada – ali ljudi smo! Svi smo nastali iz neke ljubavi i tako bi trebali živjeti.
Vidjeti sunce tamo gdje je mrak, širiti ljubav tamo gdje je posijana mržnja, postavljati red i mir tamo gdje su sukobi, pomagati tamo gdje je pomoć potrebna – to nije nikakav posao za koji bi vas plaćali niti ‘guranje nosa‘ tamo gdje vam nije mjesto. U tome možete sudjelovati svaki dan, jer ste svjedoci svega toga, a za to vam ne treba nikakva škola niti slično – potrebno je samo biti čovjek, biti čovjek .

Piše: Emina Basara

Emina Basara, rođena 29. 10. 1996. godine. Završila je  Gimnaziju u Bugojnu (Bosna i Hercegovina) i veliki zaljubljenik poezije. Piše od svoje desete godine. Iza sebe ima par diploma koje je osvojila na školskim konkursima za naljepšu priču/pjesmu. Također je osvojila i drugo mjesto na 3. međunarodnom festivalu poezije i kratke priče dece i mladih “MIHAJLO KOVAČ” za poeziju u kategoriji srednjoškolaca.

Akos.bA.