Zašto se neka masovna ubistva tretiraju kao terorizam, a neka ne?
Iako se o motivima masovnog ubice iz Las Vegasa još uvijek samo nagađa, nekoliko sati nakon masakra šerif Las Vegasa Joseph Lombardo izjavio je da je Paddock bio “tip usamljenog vuka” (“lone wolf type”).
– Za sada vjerujemo da je on djelovao sam – rekao je Lombardo.
Politički ciljevi
Američki mediji u svojim izvještajima iz Las Vegasa također izbjegavaju riječ “terorizam”. Po svemu sudeći, napad u Las Vegasu bit će proglašen djelom poremećenog pojedinca čije motive najvjerovatnije nikada nećemo saznati.
Neki od najgorih napada na civile u svijetu u posljednjih dvadesetak godina nikada nisu okarakterisani kao terorizam. Dijelom je to zbog toga što zapravo ne postoji opći konsenzus i jasna definicija o tome šta se podrazumijeva pod terorizmom.
Najšire prihvaćena definicija kaže da je terorizam “smišljena upotreba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli teroristički ciljevi”. To generalno podrazumijeva da napadač, ili više njih, ima neki politički cilj, bez obzira da li je taj cilj u vezi sa nacijom, etničkim porijeklom, religijom, ideologijom, socijalnim klasama… Znakovito je, ipak, da se i pored očiglednog političkog cilja koji stoji iza napada, ili povezanosti sa određenim ideološkim i militantnim skupinama, mnogi napadači koji su ubili na desetine nevinih žrtava ipak nikada zvanično ne nazovu teroristima.
Norvežanin Anders Behring Breivik je 22. jula 2011. godine u krvavom pohodu u centru Osla i potom na otoku Utoya hladnokrvno ubio 77 ljudi, većinom tinejdžera. Prije napada, Breivik je na internetu je objavio manifest na 1.500 stranica u kojem detaljno obrazlaže svoje ideološke poglede, divljenje prema nacistima, otvorenu islamofobiju i gađenje prema multikulturalnosti. Iako je na koncu osuđen za masovno ubistvo, izazivanje eksplozije i terorizam, norveške vlasti, pa i većina medija, našli su se suočeni sa brojnim kritikama javnosti jer su Breivika najčešće nazivali “desničarskim ekstremistom” i “masovnim ubicom”, ali su izbjegavali koristiti pojam “terorista”.
Među slučajevima koji su najviše podijelili svjetsku javnost, ali i pravne eksperte u tome kada masovno ubistvo zapravo postaje terorizam je i događaj iz jula 2012. kada je u kinu u Aurori, u Coloradu, Amerikanac James Holmes ubio 12 i ranio 70 osoba. Holmes, koji je se ranije liječio od mentalnih poremećaja, na sudu se branio neuračunljivošću i na koncu je proglašen krivim za prvostepena ubistva, pokušaje ubistva i posjedovanje ekploziva, ali ne i za terorizam. Argument je bio da Holmes nije imao određeni politički/ideološki motiv za napad, iako prema američkom saveznom zakonu osoba može biti proglašena krivom za terorizam ako se “upušta u činove opasne po ljudske živote koji krše američki/državni zakon” ili ako djeluje “sa namjerom zastrašivanja ili prinude civilnog stanovništva”.
Adam Lanza, koji je u osnovnoj školi “Sandy Hook” ubio 20 djece i šest odraslih osoba, Wade Michael Page, ubica šestero ljudi u hinduističkom hramu u Wisconsinu, i Seung – Hui Cho, koji je 16. aprila 2007. godine usmrtio 32 osobe u kampusu koledža Virginia Tech, također nikada nisu proglašeni teroristima.
S druge strane, nerijetko se dešava da se pojedinci olako proglašavaju teroristima, najčešće na temelju njihove vjere, porijekla ili imena. I u Bosni i Hercegovini su se dugo vodile polemike da li je Mevlid Jašarević, koji je 2011. pucao na Ambasadu SAD u Sarajevu, terorista.
Jašarević je osuđen na 18 godina zatvora za krivično djelo terorizma iako nikada nije dokazano da je imao veze sa terorističkim grupama. Ipak, iz njegove video-oporuke, koja je korištena kao dokaz na sudu, evidentno je da je Jašarević bio frustriran politikom zapadnih sila prema islamskom svijetu, posebno Iranu i Afganistanu, što se smatra i motivom za napad na Ambasadu SAD-a.
– Na napad sam se pripremao u Donjoj Maoči gdje sam živio sa suprugom i djetetom. Niko od “braće” me nije nagovarao, niti mi je pomagao, ideja je bila moja – ispričao je kasnije Jašarević.
Prihvaćeni profil teroriste
Goran Kovačević, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, ističe da je teroristički napad prvenstveno onaj koji ima političku pozadinu, odnosno motiv.
– U slučaju iz Las Vegasa još se ne zna šta je motiv. Međutim, da je napadač osoba arapskog porijekla ili specifičnog imena, vjerovatno bi mediji već bili puni natpisa da je riječ o terorizmu. Ime i porijeklo izvršioca u ovom slučaju ne spada u prihvaćeni profil teroriste i zbog toga su vjerovatno svi oprezni u kvalifikacijama – kaže Kovačević.
Mediji su, smatra Kovačević, najodgovorniji za to što se terorizam uglavnom veže za osobe islamske vjeroispovijesti.
– Desilo se već u tri-četiri slučaja u Americi da nije bio u pitanju terorizam, ali su mediji na temelju imena ili porijekla napadača odmah proglasli teroristom, povezanim sa ISIL-om, itd. Na kraju se ispostavilo da uopće nije bilo tako – govori profesor Kovačević.
Ugledni američki advokat Page Pate u komentaru za CNN objasnio je da se prema važećem zakonu u Sjedinjenim Državama pojam “terorizam” odnosi na sve nasilne i opasne zločine koji su planirani sa ciljem zastrašivanja ili prinude civilnog stanovništva, utjecaja na vladinu politiku putem zastrašivanja ili prinude, ili utjecaja na odluke vlade pomoću masovnog uništenja, ubistva ili otmice.
Pate ističe da je pogrešno nazivati pojedine napadače “radikaliziranima” jer to podrazumijeva da osoba simpatizira određene terorističke grupe, poput ISIL-a, i da dijeli njihovu idelogiju i ciljeve. To može navesti na pogrešan trag jer osoba koja se čini “radikalizirana” može počiniti zločin i bez namjere utjecaja na određene grupe ili mijenjanja politike vlade.
– Terorizam se određuje prirodom zločina, ali ne prirodom zločinca – zaključuje Pate.
