Zašto nismo autentični?

Svi smo mi approval junkies. To nam je u genima. Objasniti ću u ovom članku tačno kako i zašto smo se odrekli svoje autentičnosti i kako je povratiti. Zašto?

Zato jer je jedina vrijednost koju imamo ono što mi zaista jesmo – naš Istinski Ja.

Zato jer kada smo autentični, energija slobodno teče kroz nas i prirodno smo zdravi, vitalni, mirni, balansirani, doživljavamo obilje i harmoniju u odnosima.

Kada energija slobodno teče uvijek smo na pravom mjestu u pravo vrijeme, imamo osjećaj pripadnosti, u sadašnjem smo trenutku, u svojem tijelu i ne bježimo od sebe nikuda. Osjećamo da je zemlja naš dom, a svi su naša braća i sestre.

Osjećamo zahvalnost za to što smo živi. Sve dolazi k nama, mi ništa ne moramo „činiti“ niti biti da bismo zasluživali jer utjelovljujemo Pravog Sebe. Ne moramo ništa činiti jer se činjenje dešava a mi samo dopuštamo.

To je moguće zato jer živimo u skladu sa svojom pravom prirodom i dizajnom.

Dopuštamo sebi biti mi, autentični. Odgovaramo samo svojem unutarnjem autoritetu jer on jedini zna što je za nas ispravno, a uvijek postupa iz stanja jednosti sa svima, pa je praćenje unutarnjeg autoriteta ujedno najveće dobro za sve.

Neautentičnost

Tokom prvih 7 godina našeg života desio se svojevrsni split ili podjela u nama – iz izvornog, autentičnog Ja (rodili smo se cjeloviti!) nastao je ego ili maska – neautentična osobnost koja ima svrhu održavanja pozitivne, ali lažne slike o nama u vanjskom svijetu. Drugi dio je naše Istinsko Ja koje smo velikim dijelom sakrili ispod egove maske.

Istinski Ja je naša čista, istinska priroda i ponašanje u skladu sa tom prirodom. To je ono tko mi zaista jesmo ispod maski ega.

Naše Istinsko Ja  – osoba koja smo se zaista rodili biti.

S druge strane, neautentično ja ili maska ega je programirana osobnost od strane naših roditelja, staratelja, zajednice, društva, kulture, . Ego skriva Istinski Ja jer je i nastao zato što smo pogrešno shvatili da nismo dovoljno dobri ovakvi kakvi jesmo, pa smo navukli masku kakvu mislimo da bismo morali biti. Počeli smo se praviti da smo “normalni” i time smo ugušili najveći dio svoje autentičnosti i jedinstvenosti.

Sva mržnja, nezadovoljstvo sa sobom i nezasluživanje potječu iz ega, odnosno, iz očekivanja koje smo postavili sebi kakvi bismo trebali biti da bismo zasluživali LJUBAV.

Svako od nas je vrijedan bezuvjetne ljubavi onakav kakav jest.

Ne moramo ništa naučiti, biti, učiniti da bismo bili mi. Vrijedni smo ljubavi ovakvi kakvi jesmo.

Ono što nas zaustavlja od korištenja svojih punih potencijala jest neznanje o tome tko je naš autentični, Istinski Ja.

Kada funkcioniramo iz poznavanja sebe i praćenja svoje autentičnosti počinjemo se prirodno voljeti. Počinjemo se prihvaćati, što je preduslov zadovoljstva svojim ukupnim životnim iskustvom.

Naš ego loše vozi naše ljudsko vozilo jer funkcionira na principu kritike, uspoređivanja i postavljanja previsokih, perfekcionistikih kriterija, pa ga nazivamo i Unutarnjim Saboterom. On koristi  uglavnom batinu i rijetko mrkvu.

Programiranje

Od trenutka kada smo se rodili pa sve do naše sedme godine smo programirani od strane naše majke, oca, braće i sestara, obitelji, prijatelja, rođaka, učitelja i drugih. To je bilo moguće zato jer smo kao djeca do sedme godine morali zadovoljavati svoje osnovne potrebe u skladu sa piramidom potreba.

Osnovne ljudske potrebe su:

fiziološke potrebe (zrak, voda, hrana, homeostaza, seks)

sigurnosne potrebe (sklonište, odjeća, rutina i poznatost)

potreba za pripadanjem i ljubavlju (nježnost, povezanost sa obitelji, prijateljima i kolegama)

potreba za poštovanjem (imati samopoštovanje i poštovanje od drugih, vrednovati sebe visoko, potreba za postignućem, statusom).

Pored osnovnih potreba postoji i potreba za rastom ili samoaktualizacijom. To je potreba da rastemo, aktualiziramo svoje potencijale, talente i „misiju“. To je potreba za budemo autentični,  da budemo MI.

U djetinjstvu zadovoljenje osnovnih potreba ima primat nad potrebom za autentičnošću jer se radi o zadovoljavanju osnovnih potreba za preživljavanjem. Zato, da bismo preživjeli, uklopili se i bili prihvaćeni, odbacujemo svoju autentičnost na mjestima na kojima mislimo da se moramo konfomirati da bismo bili prihvaćeni.

Međutim, ako nema autentičnosti, nema mjesta za naše Istinsko Ja – onog koji smo došli biti. Nema mjesta za ostvarivanje svojih potencijala jer živimo u „bori se ili bježi“ ili preživljavačkom modalitetu. Dok preživljavamo nemamo vremena za ulazak u sebe, upoznavanje sa svojim pravim željama i talentima. Nemamo vremena za  ispunjenje svoje životne misije, ostvarivanje svojih uspavanih potencijala za dobrobit sebe i zajednice. Nemamo vremena za spajanje sa Životom samim koji je unutar nas.

Preživljavamo kada smo u programu nezadovoljenih osnovnih potreba – programiranju kojem smo podvrgnuti u djetinjstvu. Percepiramo sve i svakoga kao potencijalnu prijetnju za naš opstanak. Ovisni smo o svojoj osobnoj drami u kojoj igramo ulogu žrtve.  Preživljavanje je posljedica neautentičnosti. Kada smo autentični, privlačimo sve što nam je potrebno za ostvarivanje svojih potencijala i svrhe.

Zbog izloženosti drugima, napravili smo sloj neautentičnosti u našem energetskom dizajnu, a taj sloj blokira autentično, prirodno, obilno i zdravo izražavanje naše prave prirode.

Mjesta na kojima smo programirani su mjesta na kojima se ne volimo, na kojima smo zbunjeni, nepouzdani, neautentični, blokirani, neugodno nam je jer smo krivo shvatili da je to ono što smo mi, ali se radi o tuđoj strategiji funkcioniranja, koja se vuče možda još od srednjeg vijeka putem naslijeđa. Problem nastaje u tome što maska ega postaje ono što mi mislimo da jesmo. Identificiramo se sa osobnošću, putnikom u vozilu. Mislimo da je naš ego naše Istinsko Ja. I tome pridonosti cijela moderna igra skrivača činjenice da smo prvenstveno energetska bića.

Osnovne ljudske potrebe

Kada je dojenče gladno, plače i na taj način se trudi komunicirati ne bi li dobilo majčinu pažnju. Ako majka odgovori nahranivši dijete, stvara se pozitivna asocijacija – obilje. Ako majka pak ne reagira na djetetove potrebe kako bi trebalo (iz bilo kojeg razloga), stvara se negativna asocijacija – oskudica. Potrebno je svega nekoliko ponavljanja prije nego se to desi.

Temeljem toga koliko su naši roditelji uspješno ili manje uspješno zadovoljavali naše osnovne potrebe za hranom i ljubavlju tijekom djetinjstva, nastala je naša slika o sebi i svijetu oko nas. Naš emotivni naboj je posljedica nezadovoljenih osnovnih potreba iz djetinjstva koje kasnije cijeli život pokušavamo zadovoljiti. Sve nezadovoljene osnovne potrebe su uzrok našeg emotivnog naboja.

Drugim riječima, nezadovoljene potrebe naših roditelja za sigurnošću (hranom) i bezuvjetnom ljubavlju prenesene su nesvjesno na nas, jer ih niti oni sami ih nisu bili u stanju zadovoljiti, odnosno dati sami sebi, niti nama. 

To znači da smo energetske kopije naših roditelja, htjeli mi to sebi priznati ili ne, sve dok svjesno ne integriramo svoj emotivni naboj davanjem sebi – zadovoljavanjem svojih osnovnih ljudskih potreba za sigurnošću i ljubavlju.

Rekli smo da postoje dvije vrste ljudskih potreba: osnovne potrebe i potreba za rastom ili samoostvarenjem.

Bilo koja nezadovoljena osnovna potreba uzrok je unutarnjoj blokadi (emotivnom naboju) kojeg žudimo zadovoljiti, odnosno integrirati.

 

 

Kao što vidite iz gornje slike, osnovne potrebe odvojene su od potrebe za samoaktualizacijom. To je zbog toga što ako nemamo zadovoljene osnovne potrebe (barem u dovoljnoj mjeri), njihovo zadovoljavanje dominira našim životom.

Nema mjesta za autentičan rast i ostvarivanje svojih potencijala jer živimo u „bori se ili bježi“ ili preživljavačkom modalitetu.

Možemo previše reagirati na svoju okolinu, strah nam je preuveličan, razmišljanje iskrivljeno i sve gledamo kroz leću potencijalne opasnosti. Imamo osjećaj žurbe, nedostatka vremena, natjecanja s nekom osobom, situacijom, vremenskim rokom. Fokus nam se sužava na one stvari koje su nas mogu ozlijediti na bilo koji način, fizički ili psihički, branimo se kao da smo napadnuti čak i kada nismo, jer doživljavamo i najmanji komentar kao kritiku i opasnost za naš identitet. Strah postaje leća kroz koju promatramo život. Zapeli smo u preživljavanju i praktički je nemoguće kultivirati pozitvne misli, osjećaje i uvjerenja (stanje postojanja) dok smo u ovom stanju. Fokusirani smo na kratkoročno preživljavanje, ne ulažemo svoju energiju budući rast i dugoročno stanje postojanja.

Kada smo u ovom stanju, život postaje serija kratkoročnih kriznih stanja, gubimo sposobnost da se opustimo i uživamo u sadašnjem trenutku. Pregorenje je neizbježno, budući da stanice u tijelu (kao i svakom organizmu) ne mogu koristiti energiju za rast jer ju trošimo na preživljavanje.

Sve potrebe ispod linije samoaktualizacije su osnovne potrebe koje ako nisu bile zadovoljene u djetinjstvu, dominiraju našim životom jer ih pokušavamo zadovoljiti kao odrasli. Drugim riječima, živimo u strahu i nezasluživanju (uvjetovanoj ljubavi). Ili jednostavnije rečeno, osjećamo se odvojenima od Života, Univerzalnog Polja, samoga sebe i svih drugih ljudi, te same planete.

 

Što nas zaista motivira?

Pogledajmo pobliže osnovne ljudske potrebe jer one su uzrok svih naših motivacija. Samo 5% našeg ponašanja je svjesno, a ostalih 95% vođeno je našim nesvjesnim motivacijama koje su usmjerene ka zadovoljenju osnovnih potreba. Što nas istinski motivira da se ujutro budimo, radimo ono što radimo svakoga dana, zašto pokrećemo projekte, vježbamo, pokušavamo dobro izgledati, zašto investiramo vrijeme i novac u nešto?

Zato jer pokušavamo sebi i vanjskom svijetu pokazati i dokazati da vrijedimo.

Naš emotivni naboj govori nam da ne vrijedimo ovakvi kakvi jesmo, već da trebamo nešto činiti, biti da bismo zaslužili ljubav, sigurnost, obilje i poštovanje. Pokušavamo u vanjskom svijetu zadovoljiti svoje osnovne potrebe koje nisu bile zadovoljene u djetinjstvu. Međutim, emotivni naboj je nastao na emotivnoj razini – preko naših roditelja, i na emotivnoj razini se i integrira. Naše fizičke akcije dokazivanja svoje vrijednosti vani su pokušaji da prstima natjeramo naš odraz u ogledalu da se nasmije dok se mi mrštimo. Jedini rezultat toga pokušaja je umrljano ogledalo.

Ali, ako mi sebi sami zadovoljimo osnovne potrebe, vanjski svijet će nam biti odraz postignutoga: postići ćemo osjećaj ljubavi, pripadnosti, poštovanja i sigurnosti za kojima tragamo.

Nezadovoljene osnovne potrebe

Fiziološke potrebe

Fiziološke potrebe su potrebe zajedničke svim biološkim organizmima. Bez zraka, vode, svjetlosti i hrane organizmi ne mogu živjeti. Kada su nam ugrožene fiziološke potrebe, rezultat je osjećaj nedostatka ili oskudice. Oskudica je suprotnost od obilja. Ako smo kao djeca doživljavali osjećaj oskudice hrane, ta će emocija postati dio našeg emotivnog naboja.

Fiziološke potrebe mogu ostati nezadovoljene i ako nismo živjeli kao djeca u oskudici, ali majka nije adekvatno odgovarala na djetetov gladni plač, ili je recimo, dijete kažnjavano uskraćivanjem hrane. Odrasli često zadovoljavaju nezadovoljene fiziološke potrebe hranom i kada nisu gladni – od tuda potječe emocionalno prejedanje.

Sigurnosne potrebe

Na fundamentalnom nivou, sigurnosne potrebe su krov nad glavom i sklonište od nepogoda, zaštita od opasnosti, odjeća za pokrivanje tijela i osjećaj poznatosti, familijarnosti okoline.

Ako nemamo dovoljno novaca za podmirenje svojih osnovnih potreba poput stanarine, režija, odjeće, prijevoza, to znači da naše sigurnosne potrebe nisu zadovoljene.

Djeca koja su se na bilo koji način osjećala nesigurno tokom djetinjstva, u odrasloj dobi su u konstantnoj potrazi za sigurnošću. Unatoč sigurnosnim mjerama koje poduzimaju kako odrasli, osjećaju nezadovoljenu potrebu za sigurnošću koja je dio emocionalnog naboja. To se manifestira kao strah od toga da će se desiti nešto loše nama ili našim bližnjima. Protiv tog straha pokušavamo se boriti ostavljanjem upaljenog svjetla, televizije, zaključavanjem vrata i općenito rutinama koje nas drže u (lažnom) osjećaju kontrole.

Emotivni naboj nezadovoljenih sigurnosnih potreba biva aktiviran svaki puta kada smo u nekoj vrsti tranzicije, bilo da se radi o selidbi, sklapanju ili rastavi braka, promjeni posla ili nekom gubitku. Naime, sigurnost implicira određen stupanj kontrole nad našim životom koju uspostavaljamo rutinama. Kada se dešavaju promjene, kontrolu je teško održavati jer nema rutine, pa se trigerira strah zbog nezadovoljenih sigurnosnih potreba.

Fiziološke i sigurnosne potrebe možemo zajedno svrstati u potrebu za preživljavanjem.

Potreba za preživljavanjem, je dakle sastavljena od naših fizioloških potreba za hranom i sigurnosnih potreba za skloništem i poznatošću okoline.

Nezadovoljene osnovne potrebe na energetskoj razini znače da imamo osjećaj nedostatka ili oskudice nečega.

U slučaju nezadovoljenih potreba za preživljavanjem, imamo osjećaj nedostatka osnovnih resursa na razini preživljavanja ljudskog bića.

Svaki osjećaj nedostatka kao posljedicu ima višak suprotnosti. Drugim riječima, nedostatak hrane je obilje gladi. Nedostatak sigurnosti je obilje nesigurnosti. Bilo gdje osjećamo nedostatak, istovremeno imamo  obilje suprotnosti.

To znači da svaki osjećaj straha za našu fizičku sigurnost i preživljavanje ima uzrok u nezadovoljenim osnovnim potrebama za preživljavanje u djetinjstvu. Protok novca i ljubavi je direktni pokazatelj da li su zadovoljene naše osnovne potrebe za preživljavanje. Da li slobodno primate i dajete novac i ljubav ili vam nije nikada dovoljno?

Ako imamo nezadovoljene potrebe za preživljavanjem, posljedica toga je emotivni naboj koji sadrži strah od smrti fizičkog tijela i osjećaj nedostatka (oskudice).

Slijedeće dvije potrebe koje sačinjavaju osnovne potrebe su potreba za ljubavlju i pripadanjem, te potreba za poštovanjem. Te dvije potrebe zajedno možemo nazvati potrebom za ljubavlju.

Dakle, osnovne potrebe čine potrebe za preživljavanjem (hrana i sklonište), te potreba za ljubavlju (pripadanje i poštovanje).

Potreba za ljubavlju i pripadanjem

Pripadanje je osjećaj povezanosti sa drugima i njihovo prihvaćanje nas samih. Počinje sa najbližom obitelji u djetinjstvu, a sa odrastanjem se dalje se širi na prijatelje, zajednicu, i druge socijalne grupe (poput duhovne, religijske, sportske, različite klubove, itd.), te profesionalne odnose i bračne partnere.

Kada bismo se rodili u obitelji koja bezuvjetno voli i prihvaća sve svoje članove, te kada bismo odrastali okruženi zrelim, stabilnim, cjelovitim odraslim uzorima koji nas podržavaju, vode i brane kada je to potrebno, odrasli bismo cjeloviti i sami. No, slučaj je takav da se nitko od nas nije rodio u ovakvoj bajci, niti je trebao. Sjetimo se da je emotivni naboj kojeg smo zadobili u djetinjstvu rezervoar vitalne energije koja čeka da je iskoristimo za ostvarenje svojih punih potencijala i misije. Naše putovanje je mitološko, mi smo poput Heroja koji kreće sa dna da bi se svojim talentima, trudom i inicijativom popeo na vrh.

Dakle, rođeni smo u uvjetovanom svijetu, ma kako god se pokušavali uvjeriti da smo imali divno djetinjstvo. Naši roditelji su dali sve od sebe, obzirom na njihov nesvjesni emotivni naboj. Bili su nezreli i nesvjesni 95% svojih misli, emocija, ponašanja i uvjerenja. Dobrodošao na planetu Zemlju, mali moj. Ovdje vlada nesvijest sve dok ne upalimo sami u sebi svijetlo.

Posljedica nezadovoljenih potreba za ljubavlju i pripadanjem je strah od napuštanja kojeg smo svi iskusili kao djeca i koji je ostao u našoj podsvijesti u ručicama dječjeg ja, i time dio našeg emotivnog naboja.

Strah od napuštanja čini nas ovisnicima o vezama. Identificiramo se sa svojim partnerskim i roditeljskim ulogama, nemamo zdrave osobne granice već ovisimo o drugima da bismo sagledali svoju vrijednost. Zbog straha od napuštanja također se nezdravo identificiramo sa socijalnim grupama, religijskim institucijama i drugim grupama sa kojima dijelimo posebne interese. Pored toga, strah od napuštanja čini nas ovisnicima o investiranju svojeg vremena u građenje slike savršenog vanjskog imidža na socijalnim mrežama.

Nakon prvog sedmogodišnjeg ciklusa u kojemu iskusimo primarni, emotivni strah od napuštanja, u tinejdžerskoj fazi se ta nezadovoljena potreba za ljubavlju i pripadanjem ponovno aktivira i ostaje velikom većinom nezadovoljena u odrasloj dobi.

Potreba za poštovanjem

Potrebu za poštovanjem možemo izražavati na dva nivoa: interno ili samopoštovanje, te eksterno u obliku poštovanja kojeg dobivamo od drugih.

Potreba za poštovanjem dominira većinom našeg ponašanja u javnosti, iako nesvjesno. Danas pogotovo naša kultura koja je bazirana na lažno fabriciranim slikama savršenog izgleda kao pokazatelja nečije vrijednosti, tjera nas da nam bude važnije što drugi misle o nama nego kako s mi zaista osjećamo i što mi sami mislimo o sebi. Nezadovoljene potrebe za poštovanjem baza su većine korištenja društvenih mreža kao Facebooka ili Instagrama. Korisnici se pokušavaju prikazati „savršenima“, ali umjesto to ga im se trigeriraju nezadovoljene potrebe za poštovanjem. Tražimo potvrdu svoje vrijednosti od drugih, umjesto da sami sebe prihvatimo. S energetske razine gledano, vanjski svijet je naše ogledalo, pa pokušaji da sebe prikažemo lažno „savršenima“ nam vraćaju isto takvu neautentičnu sliku natrag.

Nezadovoljene potrebe za poštovanjem u djetinjstvu su nastale kada smo bili odbačeni zbog pokazivanja svoje autentičnosti i svaki puta kada smo bili odbačeni zbog toga što jesmo, bez obzira da li je to bilo eksplicitno (riječima) ili smo nesvjesno poprimili emocije odbačenosti od naših roditelja koji su se i sami osjećali odbačenima. To je slučaj u kojem slijepac vodi slijepca. Ne možemo dati ono što i sami nemamo. Sva osuđivanja, prosuđivanja, kritike i odbijanja koje smo iskusili od svojih roditelja, okoline i učitelja su spremljeni u naš emotivni naboj kao glas unutarnjeg kritičara.

Unutarnji kritičar je glas našeg ega koji se sastoji od kombinacije roditeljskog autoritetnog glasa i glasa svih drugih autoriteta koji su utjecali na nas tijekom djetinjstva. Taj je glas internaliziran, što znači da smo ga počeli čuti sami u sebi. Mi sami smo razvili svojeg vlastitog unutarnjeg kritičara svaki puta kada smo ga doživjeli izvana, i on je prisutan svaki puta kada sami sebe ne prihvaćamo i korimo se.

 

Kako nezadovoljene potrebe upravljaju nama

Budući da je emotivni naboj koji sadrži naše nezadovoljene osnovne potrebe, naš nesvjesni pokretač i motivator u životu jer je sadržina našeg podsvjesnog uma (95% našeg uma je podsvijest!), većina naše motivacije je nesvjesna.

Ako je taj naboj pun straha, nezasluživanja, oskudice, stida, krivice i drugih emocija koje su posljedica nezadovoljenih osnovnih potreba, naše gorivo koje nas pokreće i motivira u svakom trenutku je upravo takvo: niske frekvencije. Sve dok ne osvjestimo i integriramo svoj emotivni naboj, on će nas goniti da pokušavamo sebi i svijetu dokazati kako vrijedimo kroz bezuspješne pokušaje odigravanja svoje osobne drame koja nas ne vodi nikuda.

Nezadovoljene osnovne potrebe nas zadržavaju od ostvarenja svojih punih potencijala i autentičnog življenja.

Svi dijelimo iste osnovne potrebe. Svi smo rođeni sa urođenim potrebama za sigurnošću, ljubavlju, pripadanjem, slobodom autentičnog izražavanja. Zdrav identitet bazira se na zdravom zadovoljavanju tih potreba. Ali kada nešto blokira zadovoljenje tih potreba, nastaje blokirani emotivni naboj koji postaje naš emotivni potpis iz prošlosti, sastavljen od emotivnog naboja naših roditelja sa posebnim dodatkom naše jedinstvene percepcije tog naboja.

Zbog emotivnog naboja vođeni smo strahom jer se ne osjećamo vrijednima, sigurnima, prihvaćenima, voljenima i poštovanima. A budući da je emotivni naboj nesvjestan, on upravlja nama sve dok ga ne osvijestimo. I kada nešto izvana ponovno aktivira naš emotivni naboj – zbog nekoga ili nečega aktiviramo svoj strah, osjećaj nevrijednosti, neprihvaćenosti, stid, krivicu, tugu, ljutnju, mi zbog toga što smo nesvjesni da se radi o našem emotivnom naboju krivimo vanjske okolnosti za naše stanje. To je naša osobna drama koju igramo koja nas drži u mentalitetu žrtve. A ne vidimo da smo mi sami privukli osobu ili situaciju vlastitim emotivnim nabojem.

Naše osnovne potrebe su utkane u nama na staničnoj razini, daleko od sposobnosti razumijevanja logičkog uma, tijekom djetinjstva. Primarno smo ih osjetili kao dojenčad na razini ovisnosti o vanjskom svijetu. Novorođena beba je potpuno bespomoćna i ovisi o svojoj majci ili okolini za preživljavanje. No, mi možemo i dalje, kao odrasli ljudi osjećati da naš opstanak, preživljavanje ovisi o drugim ljudima ili vanjskim okolnostima.

Mala djeca do sedme godine još nemaju razvijen analitički um koji uređuje ili unosi smisao u ono što im se događa (doslovce ne razumiju da li je za njih dobro ili loše što im se događa), pa se sve informacije koje upiju u svoj um izravno kodiraju u njihov podsvjesni um koji je poput psihičke spužve koja upija sve iz svoje okoline. Zbog svoje povećane sugestibilnosti, djeca čim osjete emocionalnu promjenu (prvenstveno se ravnaju emocijama, budući da logički um još nije razvijen, kako smo rekli maloprije), tu promjenu vežu uz svoje vanjsko iskustvo, odnosno osobu ili doživljaj koji je uzrokovao emociju. Obraćaju pozornost na onoga ili ono što je uzrokovalo emociju (bilo ugodnu ili neugodnu) te se na taj način uvjetuju na stvaranje asocijativnog pamćenja – povezuju uzrok (vanjski) s emocijom (unutarnjom). Doslovce naučimo da je ljubav uvjetovana – nečime je moramo „zaslužiti“, odnosno, već u vrlo ranoj dobi naučimo da se trebamo ponašati na određeni način da bi dobili ono što želimo, a dok smo mali to su:  ljubav i hrana.

Kao odrasli pokušavamo zadovoljiti svoje osnovne potrebe izvana, jer smo se uvjetovali na to da naše emotivno zadovoljstvo ovisi o vanjskim faktorima. Ali, izvana nikada nećemo moći bitnije zadovoljiti svoje osnovne potrebe, zato jer su one ostale nezadovoljene u djetetu u nama koje smo napustili napuštanjem svojeg djetinjstva.

Zapravo, naš problem nije u tome što naše osnovne potrebe nisu zadovoljene u djetinjstvu – to je dio života na planeti u uvjetovanom svijetu iluzije odvojenosti, gdje igramo svi svoju igru. Problem je u tome što je u nama i dalje povrijeđeno, ljuto i ustrašeno dječje ja koje želi oplakati ono što nije dobilo, što je propustilo i izgubilo tako što je otvorilo svoje nevino srce i vjerovalo svojim roditeljima i okolini, a zauzvrat mu je to srce slomljeno. Dječje ja u nama želi otpustiti taj strah, ljutnju i tugu. To je naš emotivni naboj. Količina našeg emotivnog naboja jednaka je količini neprocesiranih i neprobavljenih emocija straha, ljutnje i tuge koje još uvijek zadržava naše dječje ja u našoj psihi.

Naše dječje ja je izvor najčišćeg i najslobodnijeg samoizražavanja.

Naše dječje ja je izvor naše kreativnosti i stvaralačke moći. Djeca se izražavaju spontano, otvoreno i bez prosuđivanja (sebe niti drugih). Sposobnost čiste kreativnosti i samoizražavanja idu ruku pod ruku. Djeca nesmetano kanaliziraju Životnu silu sve dok ona ne postane blokirana.

Kako sada ne osjećamo mir, znači da imamo aspekt našeg dječjeg ja koji je neintegriran, odnosno blokiran. Kada se naše dječje ja oslobodi emotivnog tereta, mi ćemo biti također slobodni. To znači da ćemo imati dopir do Životne sile koja tada može teći slobodno kroz nas. Možemo slobodno rasti i samoaktualizirati se.

Možemo biti mi. Možemo koristiti svoju osobnu, jedinstvenu moći ikoristiti se Životnom silom Univerzalnog Polja.

Oslobađanje dječjeg ja je proces davanja samome sebi svega što nismo dobili u djetinjstvu. Govorimo o emotivnom davanju – biti sam sebi roditelj kakvog smo željeli imati. Dječje ja u nama ne vjeruje našem odraslom dijelu jer ga je napustio. Jednom kada oslobodimo svoje dječje ja zadovoljenjem osnovnih potreba, otpadaju strahovi koji su nas pokretali i možemo se opustiti biti mi.

Zdravi odrasli ljudi ne trebaju više vanjska pravila pravog i krivog. Oni imaju u sebi unutarnji moralni kompas baziran na nesebičnosti. Ta nesebičnost je rezultat osjećaja povezanosti, konekcije sa svojim pravim ja, sa drugima koji su dio istog Univerzalnog Polja, te sa samim izvorom svog života – Univerzalnim Poljem samim. Istina, cjelovitost, sloboda, ljepota, bezuvjetna ljubav, obilje, lakoća, smisao, povezanost, samodostatnost – to su emocije koje nas pokreću kada integriramo svoj emotivni naboj, odnosno, oslobodimo dječje ja i kreativnu silu u nama.(marinabitorajac.com)

akos.ba