Zašto (ne) klanjati?

Islam je jedinstven i sveobuhvatan sistem življenja čije se vjerovanje ne ogleda samo u praksi tj. klanjanju, postu, davanju zekata i ostalim obredima. Cijeli čovjekov život, sve njegove aktivnosti, djela i razmišljanja su povezana sa pravdom, iskrenošću, ljubavlju, mirom, etičnošću i ostalim vrlinama koje bi trebale biti prisutne u duši, srcu i umu svakog pravog muslimana.

Jako je teško izboriti se sa svakodnevnicom, ljudima koji na razne načine pokušavaju nametnuti svoje razmišljanje (koje je u većini slučajeva pogrešno), a pogotovo medijima koji na raznorazne načine pokušavaju odvratiti ljude sa pravog puta. Treba se znati oduprijeti i postaviti na pravi način, ali za sve to najbitnija je upravo vjera. No, također vjera u vidu načitanosti i upućenosti da bi tako čovjek bio spreman na svaki vid rasprave.

Danas je veliki problem praznina u čovjekovoj duši. Čovjek se osjeća beskorisno što je ujedno i jedan od uzroka depresije i raznih psihičkih bolesti od kojih boluje veliki broj ljudi u svijetu.
Želiš li biti koristan?
Klanjaj!
Želiš li biti koristan i biti nagrađen na najljepši mogući način?
Klanjaj!
Želiš li mir i sreću u duši?
Klanjaj!
Želiš li biti sretan i na ovom i na onom svijetu?
Klanjaj!

Svaki namaz i klanjanje istog je nešto posebno i svaki budi poseban osjećaj u srcu, ali ja ću vam izdvojiti dva.

Sabah namaz
Kad bi ovi što ne klanjaju samo znali, kad bi samo mogli osjetiti kakav osjećaj blagostanja, sreće se rodi u čovjekovoj duši kada se u ranu zoru, kada većina ljudi spava, ustaneš na sabah i klanjaš svom Gospodaru.
Pored svih sevapa koji su obećani samo taj osjećaj je dovoljan čovjeku. Vjerujte, da cijeli dan ne uradite ništa možete se pohvaliti time da ste se ustali klanjati sabah namaz.

Akšam namaz
Na kraju dana, kada sunce zalazi, kada sumirate svoj dan, zahvalno padate Bogu na sedždu. Zahvalni što ste od Bog dobili još jedan dan da mu se klanjate, učinite neko dobro djelo, pokajete se za grijehe, provedete sa ljudima koje volite.
I niko, nijedan pjesnik na svijetu ne može opisati taj osjećaj.
Kao da sve boli i tuge na desetak minuta odu u nepovrat.
Ako se opet čitajući ovo zapitate zašto biste klanjali, prvo se zapitajte zašto ne?
Baš bih voljela čuti pet opravdanih razloga zašto ne klanjati.

Vjerujem da se većina mladih ljudi vodi onom – Sad sam mlad/a, imat ću kad klanjat – .
Čak sam se i ja nekada vodila time.
Zašto bih ja klanjala sada, tek mi je osamnaest godina? Kad ostarim počet ću klanjati ili ako mi nekad nešto zatreba, ako se razbolim – ne daj Bože.
Tu dolazi do ironije.

Ljudi. Ponosni i tvrdoglavi.
Određeni period su nezahvalni, inadžije dok … dok ih dragi Allah ne stavi na iskušenje sa nekom teškom bolesti. Onda se odjednom svi okreću vjeri (i neka su hvala Allahu ) , ali zar nije tužno da tek tada shvate, prihvate i počnu primjenjivati sve ono što do tada nisu? 

Poput ranjenih vojnika se vuku tražeći zaklon. Tužan prizor.
Zar nam to treba?
Da se Boga sjetimo tek kada nam nešto treba ili kad zapadnemo u teško iskušenje?
Budimo ponosni cijeli život, ali budimo vjernici. Pa ako nam šta zatreba, ako dođemo do poteškoća da pred Gospodara stanemo bez stida, bez srama – jer smo do tada bili pokorni, jer smo mu do tada padali na sedždu.

Koliko znam, toliko ne znam – koliko učim toliko još imam za naučiti, ali jedno sam sigurna; 

Nikada nećemo biti toliko ponosni koliko jadni, ako se Gospodara sjećamo samo kada nam je teško.

Piše: Emina Basara, maturantica Gimnazije Bugojno

Akos.bA