Zašto je proces ‘islamizacije muslimana’ tako dug i bolan?
Zašto Bošnjaci ne čitaju djela rah. Alije Izetbegovića?
Kao odgovor na viševjekovno nazadovanje ummeta rađali su se i živjeli mnogi mislioci, reformatori i alimi koji su se uglavnom bavili sa dva pitanja. Prvo je kako sa naučne (islamske i svjetovne) strane definisati, objasniti i ponuditi rješenja za vraćanje na staze stare slave ummeta kao civilizacije. Drugo pitanje jeste kako tu teoriju pretočiti u prksu kroz pokrete, džemate i organizacije. Osoba koja označava prekretnicu, odnosno simbiozu ova dva pitanja, koji je spojio naučnu zaostavštinu od Afganija, Ride, Abduhua sa praktičnim smjernicima za rad na terenu iz vlastitog iskustva bio je osnivač pokreta Muslimanska braća, imam Hasan el-Benna.
Pozitivna energija iz Egipta se brzo proširila u cijeli ummet pa su se javljali alimi, mislioci koji su egipatsku ideju prilogađavali lokalnim potrebama i okvirima u Pakistanu, Indoneziji, Turskoj, Alžiru, Sudanu itd.
Na valovima ovog reformskog pokreta su stasali Mladi muslimani u BiH u intelektualnom i duhovnom smislu. To se posebno osjeti u pisanim djelima rahmetli Alije Izetbegovića. Izdavačka kuća El-Kalem je priredila par naslova koji tretiraju tematiku “islamizacije muslimana, znanja, krize islamske civilizacije i njene vizije za budućnost”. Vidi opširnije:
– http://elkalem.ba/index.php/islamizacija-znanja.html
– http://elkalem.ba/index.php/kur-anska-vizija.html
– http://cns.ba/cns-izdanja/kriza-islamske-civilizacije-korijeni-u-kulturi-i-odgoju-abdul-hamid-ahmed-ebu-sulejman/
Suština ovih knjiga se svodi na pitanje kako ubrzati proces islamizacije muslimana tj. kako da se muslimani vrate izvornom shvatanju islama kojeg je vrlo slikovito definisao imam Hasan el-Benna:
“Islam je kompletan sistem, obuhvata sve vidove života. On je država i domovina, vlast i ummet, moral i snaga, milost i pravednost, kultura i zakon, znanje i sudstvo, materija i dobra, zarada i bogatstvo, džihad i da’vet, vojska i misao, te ispravna vjera i ibadet podjednako.”
Iz prvih podnaslova “Islamske deklaracije” jasno se vidi veza između definicije islama od Benne i ideja za koje se borio rah. Alija Izetbegović:
Jedna od pogrešnih percepcija Bošnjaka jest da svoju ulemu stavlja u drugi plan, a daju prevelik prostor za turske, arapske ili Zapadne (oni koji su prešli na islami ili alimi koji žive na Zapadu) alime.
Ovim tekstom označavamo početak ciklusa objavljivanja “Islamske deklaracije” rah. Alije Izetbegovića u odlomcima kao naš skroman pokušaj afirmacije bošnjačkog intelektualnog naslijeđa. Taj posao već mjesecima radimo sa tekstovima od (ili tekstovima o njima) rahmetli Mehmeda Handžića, Huseina Đoze, dr. Ahmeda Smajlovića, Kasima Dobrače, hfz. Ibrahima Trebinjca, Mustafe Busuladžića i mnogih drugih.
Okolnosti pisanja knjiga “Islamske deklaracije” i “Islam između Istoka i Zapada” Alije Izetbegovića
Pravo je čudo da je Izetbegović u isto vrijeme, pored rada u firmi i studiranja, te brige o familiji, uspijevao pisati ozbiljne i opširne tekstove na temu islama. Godine 1969. napravio je nacrt za tekst Islamske deklaracije, koju je tokom 1970. završio i objelodanio. Ovaj neveliki tekst (oko 40 stranica) izazvao je živo interesiranje tek nakon „Sarajevskog procesa“ koji će uslijediti 1983. godine, kada je Izetbegović po drugi put osuđen za tzv. islamski fundamentalizam.
Iako napisana u Jugoslaviji, odnosno u BiH, deklaracija pažnju nije usmjerila na ovdašnje političke prilike, nego prema tzv. islamskom svijetu, koji je u knjizi tretiran kao koherentan duhovni (pa i politički-administrativni) prostor. Tekst se tadašnjim apologetima socijalističkog sistema učinio „fundamentalističkim“ i „opasnim za društveni sistem“, što je u svojoj suštini i bio: pozivao je na vraćanje izvornom islamu!
Komunistima, koji su fundamentalni ateisti, veličanje islama i slavljenje vjere u Boga predstavljalo je najveću jeres. Može se reći da je Deklaracija sa istom strašću hvaljena i osporavana. Međutim, problem je ležao u činjenici da su oni koji su je osporavali uglavnom bili na vlasti. Tako je sila argumenata ustuknula pred argumentima sile.
Islamska deklaracija kasnije je prevedena na sedam stranih jezika, i, u okvirima svoje tematike, postala jedan od najčitanijih političkih tekstova tog vremena. Čini se da je sam Izetbegović, iako to nigdje nije eksplicite rekao, postajući kritičniji prema islamskim zemljama, s vremenom uvidio da je Islamska deklaracija napisana suviše idealistički, da ipak ne postoji jedinstven islamski svijet na način kako je tretiran u Deklaraciji, nego da je taj svijet sastavljen od različitih cjelina, pri čemu svaka od njih ima svoje konkretne probleme i kontekstu kojem egzistira. Ovo se naročito odnosilo na BiH.
Neki dijelovi Deklaracije shvaćeni su kao poziv na uređenje države po principima islama, što je onda zlonamjerno tumačeno kao Izetbegovićevo zalaganje da se i Jugoslavija, odnosno Bosna i Hercegovina, urede po islamskim principima. Bez obzira na ove kontraverze, važno je uočiti da se kroz kasnije političko djelovanje, Alija Izetbegović opredjeljuje za sekularno uređenje države, utemeljeno na principima moderne zapadne demokracije, gdje vjera ima svoje ravnopravno mjesto u društvu.
Sa druge strane, iznenađenje predstavlja činjenica da je jednu drugu knjigu – Islam između Istoka i Zapada – Izetbegović napisao još prije odlaska u zatvor 1946. godine. Kada je iste godine uhapšen, njegova sestra Arza (koja je umrla 1997.) sakrila je praktično dovršen rukopis ispod greda na tavanu porodične kuće. Tamo je knjiga silom prilika ostavljena u neuvjetnom prostoru, pa kada ju je Alija našao, bilo je to, kako će sam reći, „denjak polutruhlog papira“. Međutim, „denjak“ je ipak bio dovoljno očuvan. Ovaj materijal Izetbegović je prepisao, potom dopunio sa nekoliko novih dijelova, pa sve zajedno poslao prijatelju u Kanadu. Tamo je knjiga objavljena 1984. godine, kada je Izetbegović već bio na „odsluženju“ svoje nove, druge po redu, ali sada četrnaestogodišnje zatvorske kazne.
U knjizi, koja je ovaj put prevedena na čak devet jezika, autor se opet bavi islamom, njegovim mjestom u aktuelnom svijetu. Izgledalo mu je da se nalazi upravo negdje između istočnih i zapadnih mišljenja, baš poput geografske pozicije muslimanskog svijeta koji na globusu zahvata prostor „između istoka i zapada“. Otud i ovakav naslov. Sadržaj knjige je u najkraćim crtama sljedeći: kao što je sve stvoreno u parovima, tako je i čovjek dvojno biće, on ima dušu, ima tijelo. Tijelo je „kuća“ duše. Ova kuća jeste evoluirala, ima svoju historiju, duša nije, nju je Bog udahnuo svojim dodirom. „Kuća“, odnosno tijelo je stvar nauke, dok je duša stvar religije, umjetnosti i etike. Zato, prema Izetbegoviću postoje i dvije priče i dvije istine o čovjeku. U zapadnom svijetu njih simboliziraju Darwin i Michelangelo. Njihove istine su različite, ali ne isključuju jedna drugu. Ovaj stav autor je pokušao afirmirati razvijajući tezu da se ove „istine“ projektiraju kao suprotnost civilizacije i kulture, pa, prema Izetbegoviću, civilizaciji pripadaju nauka i tehnika, a kulturi religija i umjetnost. Prva je izraz ljudskih egzistencijalnih potreba (kako živim) druga je izraz ljudskih težnjih (zašto živim). Civilizacija hoće „carstvo zemaljsko“, religija „carstvo nebesko“. Izetbegović u knjizi Islam između Istoka i Zapada pokušava dokazati da je islam sinteza ovih dviju suprotnosti, „treći put“ između „dva pola koji obilježavaju sve ljudsko“.
U svojoj recenziji Predrag Matvejević je zapisao da „knjiga odaje strasno i uzbudljivo razmišljanje o islamu i njegovome mjestu između Istoka i Zapada, geografskih pojmova uzetih u stvarnom i figurativnom značenju, sa svim suprotnostima koje su oni sadržavali u doba hladnog rata“. Nedavno, dopunjavajući vlastitu recenziju, Matvejević dodaje da se, gledajući iz današnje perspektive, može reći da je to „umjerena knjiga lišena bilo kakva integralizma ili fundamentalizma“.
„U vremenu u kojem živimo i nakon iskustva koje je preživjela Bosna i Hercegovina, možemo reći da je Izetbegovićev pristup sadržavao, uz ostalo, stanovita upozorenja. Bilo bi dobro da su, kojom srećom, pravovremeno uzeta u obzir“ – komentira Matvejević i dodaje da mu, dok ponovo čita Izetbegovićev rukopis, pred oči izbija „lik blagog i mudrog čovjeka“, kakvim ga je „trajno upamtio“.
Deklaracija koju danas predajemo javnosti nije nikakva lektira, koja strancima ili onima koji sumnjaju treba dokazivati superiornost islama nad ovim ili onim sistemom, ovom ili onom grupom ideja.
Ona je upućena muslimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjećaju na kojoj strani stoje. Za takve ova deklaracija predstavlja poziv da izvuku neophodne konsekvence o tome na što ih ta ljubav i pripadnost obvezuje.
Čitav muslimanski svijet nalazi se u stanju vrijenja i promjena. Ma kakav bude izgledao ovaj svijet pošto ove promjene naprave prvi ulazni krug, jedno je sigurno: on neće više biti svijet iz prve polovice ovoga stoljeća. Epoha pasivnosti i mirovanja prošla je zauvijek.
Ovaj trenutak mijene i kretanja nastoje iskoristiti svi a posebno moćni stranci s Istoka i Zapada. Umjesto svojih armija oni sada ubacuju svoje ideje i svoj kapital, i ovom novom formom utjecaja nastoje ponovo postići isti cilj: da osiguraju svoju prisutnost i da muslimanske narode održavaju i dalje u stanju duhovne nemoći i materijalne i političke zavisnosti.
Kina, Rusija i zapadne zemlje prepiru se o tome kojoj od njih i nad kojim dijelom muslimanskog svijeta pripada patronat. Njihova svađa je bespredmetna. Islamski svijet ne pripada njima, nego muslimanskim narodima.
Jer, jedan svijet sa 700 miliona ljudi i ogromnim prirodnim izvorima i na geografskoj poziciji prvog reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i političkih tradicija i koji je nosilac žive islamske misli, taj svijet ne može dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu muslimansku generaciju da ne učini kraj tom nenormalnom stanju.
S ovim uvjerenjem mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su muslimani odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.
U ovom pogledu deklaracija ne sadrži ideje koje bi se mogle smatrati potpuno novim. Ona je sinteza ideja koje se sve češće čuju na raznim stranama i koje imaju približno opću važnost u svim dijelovima muslimanskog svijeta. Ipak, njena novost je u tome što traži da se s ideja i planova pređe na organiziranu akciju za njihovo ostvarenje.
Borba za nove ciljeve ne počinje danas. Naprotiv, historija ove borbe već pozna svoje šehide i ispisane stranice o stradanjima i žrtvama. Ipak, to je osobno žrtvovanje izrazitih pojedinaca ili hrabrih malih grupa u sudaru s moćnim silama džahilijeta. Veličina problema i teškoća, međutim, zahtijeva organiziranu akciju miliona.
Našu poruku posvećujemo uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.
Hoćemo li da muslimanski narodi izađu iz kruga kretanja u krugu, iz zavisnosti, zaostalosti i siromaštva; hoćemo li da ponovo sigurnim korakom stupe na stazu dostojanstva i prosvijećenosti i da postanu gospodari svoje sudbine; hoćemo li da ponovo punom snagom izbiju vrela hrabrosti, genija i vrline; tada jasno ukažimo na put koji vodi do tog cilja:
Ostvarenja islama na svim poljima u osobnom životu pojedinaca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske vjerske misli i stvaranja jedinstvene islamske zajednice od Maroka do Indonezije.
Ovaj cilj može izgledati i nevjerovatan i dalek, ali on je realan, jer se samo on nalazi u domenu mogućeg. Naprotiv, svaki neislamski program može prividno izgledati blizak i na domaku cilja, ali je on za islamski svijet čista utopija, jer leži u domenu nemogućeg.
Historija pokazuje jasnu činjenicu: Islam je jedina misao koja je mogla uzbuditi maštu muslimanskih naroda i ostvariti kod njih neophodnu mjeru discipline, inspiracije i energije. Nijedan drugi ideal, stran islamu, nije nikada uspio ostvariti blio kakav efekat od značaja ni na polju kulture ni na polju države. U stvari, sve što je u historiji muslimanskih naroda veliko i vrijedno spomena, stvoreno je pod znamenjem islama. Samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo je Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povuče iz Sueza, a udružene vojske arapskih nacionalističkih režima već po treći put gube bitku protiv Izraela. Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu.
Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal. Nezamislivo je da se musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu islama ili bježati sa bojnog polja.
Stoga, periodi pasivnosti i stagnacije u stvari znače odsustvo islamske alternative ili nespremnosti muslimanske sredine da se uputi ovom uzbrditom stazom. Oni su negativni izraz duhovnog monopola koji islam ima nad islamskim svijetom.
Primajući ovo stanje kao izraz Božije volje, mi jasno tvrdimo da se islamski svijet ne može obnoviti bez i protiv islama, islam i njegove zasade o mjestu čovjeka u svijetu, svrsi ljudskog života i odnosima između čovjeka i Boga i čovjeka i čovjeka, ostaju trajna i nezamjenjiva etička, filozofska, idejna i politička osnova svake istinske akcije u pravcu obnove i poboljšanja stanja muslimanskih naroda.
Alternativa je jasna: ili kretanje u pravcu islamske obnove ili pasivnost i stagnacija. Za muslimanske narode treća mogućnost ne postoji.
Nastavlja se, ako Bog da.
Akos.bA
