Zašto današnja djeca ne mogu mirno sjediti na nastavi?
Škola ga želi testirati na ADHD (poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj). Kako mi to zvuči poznato, pomislila sam u sebi. Kao pedijatrica, mogla sam primijetiti da se sve češće susrećemo s tim problemom u posljednje vrijeme.
Majka mi zatim priča kako njezin sin svaki dan iz škole dolazi sa žutim znakom, dok ostatak razreda dobiva zeleni, za lijepo ponašanje. Svaki dan to dijete podsjećaju da je njegovo ponašanje neprihvatljivo, samo zato što, usprkos upozorenjima, nije u stanju sjediti mirno na svom mjestu.
Žena potom počinje plakati: „Počeo je govoriti da mrzi sebe, da nije dobar ni u čemu”. Samopouzdanje tog dječaka se srozava samo zbog njegove potrebe da se miče prečesto.
U proteklih desetak godina sve je više djece kojoj se pripisuje dijagnoza poremećaja pažnje i hiperaktivnosti. Jedan učitelj u osnovnoj školi rekao mi je da najmanje osam od njegovih dvadeset dvoje učenika ima problem s praćenjem nastave. Pritom se od djece očekuje da u kontinuitetu sjede prilično dugo. Čak se i od mališana u vrtiću očekuje da se ne miču i po pola časa tokom nekih aktivnosti.
U čemu je zapravo problem? Djeca su uvijek u tom uspravnom položaju. Rijetko je danas vidjeti dijete da se penje na drvo, kotrlja niz brijeg ili se vrti ukrug tek onako, da bi se zabavljalo. Nekih igara više nema. Vrijeme za igru i zabavu skratilo se iz mnogo razloga: rastući zahtjevi obrazovnog sistema; roditeljski strah da puste dijete da se samo vani igra, a nedostatak vremena da idu s njim; napredak tehnologije koji djecu s igrališta odvlači za računar; i, naravno, raspored koji je uvijek nategnut i ne dopušta nikakve dodatne aktivnosti s porodicom.
Suočimo se s tim: djeca se ne kreću ni približno onoliko koliko bi trebalo, i to sad već postaje ozbiljan problem.
Nedavno sam, na molbu učitelja, promatrala učenike petog razreda na jednom času. Tiho sam ušla i sjela u posljednju klupu. Bio je već kraj školskog dana i učitelj je naglas čitao knjigu đacima. Nikad nisam vidjela ništa slično. Dio đaka se ljuljao na stolici unazad do tačke rizika od pada, drugi dio se jednostavno ljuljao, nekoliko njih je žvakalo vrhove olovki, a jedno dijete je čak uzelo bočicu vode i ujednačenim se ritmom lagano udaralo njome u čelo!
Nije to bio razred s djecom s posebnim potrebama, nego običan razred. Najprije mi je palo na pamet da se meškolje zato što je već kraj dana i jednostavno su umorna. Iako je to možda stvarno bio dio problema, postojao je veći i važniji razlog za takvo ponašanje.
Proveli smo dodatna testiranja i ubrzo shvatili da djeca u tom razredu imaju problem s nedostatkom snage i lošom ravnotežom. Zatim smo testirali još nekoliko razreda i otkrili da, u uporedbi s djecom koja su odrastala 80-ih, samo jedno od njih 12 ima normalnu snagu i ravnotežu. SAMO JEDNO! Strašno, pomislila sam, ova se djeca moraju pokrenuti!
Ironično, ovaj problem poremećaja ravnoteže danas imaju mnoga djeca upravo zbog nedovoljno kretanja. Da bi pravilno razvila sistem za ravnotežu, djeca moraju pomicati tijelo u svim smjerovima – satima u kontinuitetu! I nije dovoljno da to rade jednom ili dvaput sedmično da bi se pravilno razvili. Želim reći da to što vodite dijete na plivanje ili nogomet dva puta sedmično nije dovoljno da bi razvilo snažan senzorni sistem!
Djeca odlaze u školu s tijelima koja su manje nego ikad spremna na učenje. Sa senzornim sistemom koji ne radi kako bi trebao, od njih se očekuje da sjede mirno i budu sasvim koncentrirana na predavanje. Prirodno, djeca se tome opiru, pokušavajući svom tijelu osigurati kretanje koje ono traži, koje mu je potrebno da bi funkcioniralo pravilno i da bi mozak mogao nesmetano „raditi” kad je to potrebno! Šta se događa kad se djeca počnu opirati zahtjevu da sjede mirno? Pa, logično, zamolimo ih da se smire i pažljivo prate nastavu. Onda se njihov mozak, naravno, isključi, jer nije dobio ono što mu je potrebno za pravilan rad – KRETANJE.
Vrpoljenje je zaista problem. To je jasan pokazatelj da se dijete ne kreće dovoljno tokom dana. To se mora promijeniti. Vrijeme odmora se mora produljiti, a djeca bi morala van u igru čim dođu iz škole. Dvadeset minuta intenzivnog kretanja dnevno nije dovoljno. Potrebni su im sati igre i umaranja vani da bi razvila i uspostavila pravilan senzorni sistem i samim tim bila u stanju na času uključiti mozak kad se to od njih traži.
Da bi mogla učiti, djeca moraju biti fokusirana na času, a da bi bila fokusirana, moramo im dopustiti da se kreću!
Preuzeto: zelenaucionica.com
Autorica: Angela Hanscom
