Zašto je ovo presudno vrijeme za islam u Evropi?

Osjećaj apsolutne prestravljenosti tragedijom koja se dogodila u Parizu još uvijek se nije smirio niti umanjio. Veličina onoga što se desilo – agresivan napad na ideju i praksu slobodne štampe – je neuporediva sa bilo čime. Francuska je u teškom stanju u kome bi trebalo da se nalazi svaki čovjek koji cijeni demokratiju i poštivanje ljudskih prava. Suosjećamo sa porodicama koje su doživjele tako strašan gubitak.

Sadašnji predsjednik Francuske, Francois Hollande i bivši predsjednik Nicolas Sarkozy, zajedno su se pojavili u televizijskom obraćanju javnosti i snažno osudili ono što se desilo. Oni su vjerno prenijeli prkos, ljutnju i šokiranost cijele nacije. Svjetski lideri, od predsjednika Obame do britanskog premijera, ujedinili su se u solidarnosti sa Francuskom.

Hollande i Sarkozy su napad u Parizu predstavili tezom Samela Huntingtona o sukobu civilizacija, sukobu između Zapada i Islama. Holland je osudio čin “iznimnog barbarstva” a Sarkozy je izjavio da je ovaj “barbarski” napad, napad na samu civilizaciju. To je bio “rat protiv civilizacije”.

Terensko istraživanje koje sam proveo sa mojim timom o islamu u evropskom kontekstu, završeno je ove sedmice. U Francuskoj smo bili prije dvije sedmice. Tokom istraživanje koje je naslovljeno, “Put u Evropu”, posjetili smo oko 50 gradova i 50 džamija, intervjuisali 30 imama, uzduž i poprijeko Evrope. Razgovarali smo sa studentima i pofesorima, taksistima i trgovcima, predsjednicima i premijerima, nadbiskupima i rabinima.

Važnost – u osnovi potreba – našeg projekta istraživanja muslimana u Evropi, dokazala se tokom samog projekta. Geopolitička situacija na Bliskom Istoku i drugdje povezala je muslimane sa globalnim dešavanjima. Mediji izvještavaju da je nekoliko hiljada evropskih muslimana uključeno u sukobe u Siriji i Iraku. Od ovog broja, britanska vlada tvrdi da je njenih državljana oko 400.

Sredinom augusta, kada je američki novinar James Foley stravično ubijen pred očima cijelog svijeta, od strane muškarca sa savršenim britanskim akcentom, pažnja svjetskih medija je bila usmjerena na pronalazak i otkrivanje identiteta tog zlotvora. Američki zračni udari su počeli i govorili se o snažnijoj vojnoj angažiranosti na Bliskom Istoku i sve se činilo kao déjà vu, scenarij već viđen, odgledan i dobro poznat. Ovo je bila nova igra sa novim igračima. Pozornica konflikta više nije Afganistan, a talibani glavni glumci. Mediji su sada brujili o evropskim muslimanima kao velikoj prijetnji, identični poznatom “Trojanskom konju” koji će Evropu razoriti iznutra. Mediji su angažirano pisali o “Džihadi Johnu” kao što su nekada pisali o “Džihadi Jane”.

Postalo je krucijalno i od životne važnosti razumjeti evropske muslimane. Od premijera Velike Britanije do običnih novinara, svima se vrtilo isto pitanje po glavi. Kako učiniti i reporogramirati “Džihadi Johna” u “Mirnog Mustafu” i “Džihadi Jane” u “Pokornu Lejlu”.

Na ovo pitanje se ne može odgovoriti bez posjedovanja barem djelomičnog znanja o načinu funkcioniranja muslimanske zajednice – njene definicije vlastitog identiteta, principa upravljanja, vjerskih i političkih faktora, uloge imama, pozicije majke i žene u cjelini u porodičnom životu muslimanske porodice i njenom uticaju na mlade naraštaje, kao i odnosu sa vlasti i širom društvenom zajednicom. Iako su neki imali odgovore, ova pitanja su morala biti postavljena i upravo zbog toga je naša studija opširnija nego što se to u početku očekivalo. Ovo studija donosi relevantne, savremene podatke o muslimanskoj zajednici u Evropi u kontekstu njenog uticaja na ostatak svijeta. Budući da je studija utemeljena na terenskom istraživanju, ona je autentična i vjerodostojna, te budući da pristupa holistički muslimanskim zajednicama u mogućnosti je da poredi muslimanske zajednice od Edinburga na sjeveru Velike Britanije do Melille, španske pokrajine u Sjevernoj Africi, od Kordobe na zapadu do Xantije na istoku Grčke, blizu granice sa Turskom. Muslimani u evropskom kontekstu se mogu podijeli u tri velike grupe: autohtoni evropski muslimani (takva je većina Bosanaca), imigranti (mnogi od njih su došli u zemlje koje su kolonizirale njihove matične domovine osjećajući da imaju pravo na to kao historijsku recipročnost – sjeverno-afrikanci, posebno Alžirci u Francusku, južno-azijci u Britaniju; izuzetak su Turci koji su došli u Njemačku kao radna snaga na poziv njemačkih vlasti), konvertiti (posebno mladi ljudi koje traže duševni smiraj).

Predlažem da ove kategorije muslimana u Evropi istražimo kroz tri odvojene historijske faze: muslimani su u Evropi od 711. godine koja može biti uzeta kao početak prisustva muslimana u Evropi. To je bilo vrijeme suživota i koegzistiranja koje je završilo 1492. godine, padom Granade, posljednjeg nezavisnog muslimanskog kraljevstva i izgonom muslimana sa Iberijskog poluotoka.

Druga faza muslimanskog prisustva u Evropi počinje od 15. stoljeća i traje do 20. stoljeća i uglavnom se svodi na sukobe između snaga kršćanske Evrope i Osmankog carstva i tada su začete ideje o islamu kao stranom tijelu u Evropi i neprijateljski nastrojenoj religiji.

Treća faza počinje sa evropskim koloniziranjem muslimanskih zemalja u 19. i 20. stoljeću, kada imigranti dolaze u Evropu u potrazi za boljim životnim uslovima. Druga i treća generacija muslimana sada se udomaćila u Evropi. Postoji mnogo pitanja oko tih generacija koje stvaraju rasprave, polemike, ljutnju, pa čak i mržnju kod većine stanovništva. Pitanje “terora” (kao što je napad u Parizu), šerijat, hidžab uglavnom su povezani sa populističkim viđenjem islama i nemaju mnogo veze sa stvarnim stanjem.

Evo nekih od preliminarnih zaključaka:

1. Ono što se desilo u Francuskoj je tragično i užasavajuće, ali ne i iznenađujuće. Dok smo bili u Francuskoj, desila su se najmanje tri incidenta nasilja u koje su bili uključeni muslimani. Većina muslimana živi u osiromašenim područjima, getima. U Marseju u kojem 30% populacije čine muslimani, postoje čitava područja koja su odsječena od ostatka grada u svakom smislu. U ovim područjima droga se prodaje bez ikakvih ograničenja, tako da ne bi trebali iznenađivati akti nasilja koji dolaze iz ovakvih zajednica.
2. Odnosi između muslimana i nemuslimana širom Evrope doprinose osjećaju da su muslimani pod opsadom. Preko 17000 Nijemaca je marširalo protiv muslimana u Dresdenu, a u Švedskoj su tri džamije napadnute. Muslimani se predstavljaju kao “ne-Evropljani” i “barbari” za koje nema mjesta u “civiliziranoj” Evropi.
3. Širom kontinenta muslimani osjećaju nesigurnost. Iako je čin gašenja svjetala historijske katedrale u Kelnu značajan, malo je doprinio smirenju osjećaja nervoze koji muslimani imaju.
4. Primjetili smo vrlo jasan dvostruki neuspjeh; muslimanske vođe i organizacije su strahovito podbacile iz razloga što ubice, poput onih u Parizu, dolaze iz muslimanskih zajednica. Bez ojačavanja vođstva i same zajednice ovakvi incidenti će nastaviti da se dešavaju. Na primjer, ne postoji centralna džamija u Marseju kao mjesto društvene organizacije i aktivnosti. Muslimanske vođe moraju insistirati na činjenici da žive u drugačijem društvenom i kulturnom kontekstu u odnosu na onaj iz kojeg su došli i da bi muslimani u svakom dijelu planete bili povrijeđeni uvredama na račun vjere i Poslanika, ali da izražavanje neslaganja ne može biti kroz nasilje.
5. Lokalna uprava je, također, napravila strašan propust. Da nije tako, napadi se ne bi dešavali ovim intenzitetom. U saradnji sa muslimanskom zajednicom moraju se iznači efikasne strategije koje će spriječiti nasilje u budućnosti. Mir se neće postići ukoliko nemuslimanske i muslimanske vođe ne budu radili zajedno. U trenutnoj situaciji imamo neozbiljnje i nasumične ponude sa jedne, i pretjerano nasilje sa druge strane.
6. Mi u Americi često previdimo činjenicu koliko je Evropa blizu Africi i Aziji. Kontinenti se u stvari dodiruju, na zapadu Španija dotiče Maroko, a na istoku Grčka Tursku. Granice su jedva vidljive. Preko 150 000 imigranata je došlo u Italiju samo u 2014. godini. 1300 ih je bilo spašeno sa otvorenog mora u vrijeme dok smo mi bili u Italiji. Sve dok postoji politički haos u Sjevernoj i Centralnog Africi, kao i na Bliskom Istoku, ljudi će napuštati svoje domove i tražiti utočište u Evropi. Dugoročno političko rješenje glede izbjegličkog pitanja mora biti što skorije pronađeno, inače će resursi postati nedovoljni za sve koji ih trebaju.
7. Uzimajući u obzir brojne incidente koji se dešavaju širom Evrope, nije teško zaključiti da će pitanje muslimana u Evropi predstavljati veliki izazov društvu, uključujući pitanja zakona i reda, u vremenima koja dolaze.
8. Predsjednik Francuske i imam centralne pariške džamije su osudili ubojice izjavljujući da će u pakao. Bez obzira na njihove izjave, problematično je da je ovaj čin bio vjerski motiviran. Muslimani mogu koristiti vjersku retoriku u osudi čina koji se desio, ali je činjenica da je taj čin došao kao produkt društvenih prilika u kojima se muslimani u Evropi danas nalaze. Valjan odgovor bi trebao da ide u smjeru sprječavanja ovakvih dešavanja u budućnosti, umjesto održavanja ispraznih teoloških diskusija i osuda. I naravno, pravilna i korektna strategija i politika odnosa sa manjinama mora biti što prije uspostavljenja širom Evrope.
9. Ovo je teško vrijeme u Evropi i zahtijeva mudrost, hrabrost i samilost na obje strane. Na sreću, postoje brojni muškarci i žene sa izvanrednom vizijom a koje smo imali privilegiju sresti – od Bent Melchiora, bivšeg visokog rabina za Dansku, Rowana Williamsa, bivšeg kanterburškog nadbiskupa do Mustafe Cerića, bivšeg reisu-l-uleme Bosne i Hercegovine. U njihovim porukama međuvjerske, međukulturalne saradnje, dijaloga i razumijevanja nazire se jevrejski princip, tikkun ulam, izlječenja napuknutog svijeta. Svakako na njih, i njihovu poruku, treba obratiti pažnju.
 

Prijevod: Mahir Kevrić

Izvor:  Preporod, br.2/1036, Sarajevo, 15. januar 2015, str.6