Zapis o zločinu: O četničkim zlodjelima u Goraždu tokom Drugog svjetskog rata

Bila je to 1683. godina kada se desio prvi zabilježeni  genocid nad muslimanima u ovom kraju svijeta. Nakon što su Osmanlije u  bečkom ratu između Osmanskog carstva i Austrije izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, i Boki Kotorskoj, muslimani koji  se nisu iz ovih zemalja uspjeli  povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava, bili su vrlo brzo  pobijeni, protjerani, asimilirani ili prevedeni na katoličanstvo.  Istovremeno su porušeni svi spomenici islamske civilizacije: džamije, bezistani, hanovi, biblioteke, karavan – saraji, tekije, turbeta i medrese. Inicijator je bila Katolička crkva.

 

Desetak godina kasnije 1711-te muslimani su se ponovo našli na udaru, ovaj put pravoslavne crkve.  Kao rezultat “istrage poturica” ,  hiljadu muslimana biva pobijeno, a jedan mali dio izbjegao je  u selo Tuđemile kod Bara.

 

I tako sve do danas, svakih nekoliko decenija akutelizira se “čišćenje Bosne od Bošnjaka. Ono posljednje od 1992 do1995. godine bilo je najsvirepije i najbrojnije. Neki podaci govore da se broj nestalih i ubijenih Bošnjaka kreće oko 250 hiljada.

 

Pet decenija ranije, Drugi svjetski rat koji je buktio u Evropi, bio je pokriće za ponovna ubijanja muslimana. Pretpostavlja se da je tada  ubijeno oko 130 hiljada muslimana. Među njima  i muslimani koji su  svoje utočište našli u jednom, lijepom pitomom selu kraj Goražda – Kopačima.

 

“Nalazili smo satove, narukvice, bilo je i kostiju. Babo je ih stavljao u civare, vukao i bacao u  Drinu.  Nismo smo znali ko su oni bili, jedino da su muslimani, da su odnekuda pobjegli i došli baš ovdje. Živi su zapaljeni u  našoj kući.”- ispričao je  Zahid Kanlić, dok smo sjedili  i pili kahvu  u avliji u Kopačima.  Dan kasnije Zahid je umro. Od srčanog udara, baš na mjestu gdje se nalazila kuća u kojoj su ljudi živi zapaljeni.

 

Pretpostavlja se da je bilo oko 100 ljudi, civila. Imena se ne znaju. Taj zločin niko nikada nije ni istraživao. U knjizi “Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu”, autora dr. Smaila Čekića navedeno je svjedočenje Zufera Bešlića koji kaže : “ …kako je u jednoj kući u Kopačima zapaljeno stotinu ljudi – starica, staraca, žena i djece – probadali ih noževima i klali, konačno ubacivali zapaljive bombe i sve s kućom zapalili”. Najvjerovatnije da je u pitanju  kuća Kanlića.

 

O četničkim zločinima nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata,  nije se mnogo pričalo poslije. “Nije se tada to razglašavalo, ali mi smo znali za zločin u Hamedovoj kući”. – kaže osamdesetogodišnja Hasnija Kanlić. Ko su bili ti ljudi ne zna ni ona, bila je dijete: “Znam da su bježeći ispred četnika došli do Drine. Tu su ih zaustavili Italijani, nisu im dali preći. Četnici su ih onda pohvatali, zatvorili u kuću Hameda Kanlića i zapalili. Bilo je to ’41.

 

Četnička krvava strahovlada  trajala je od 30.11.1941 do 29.1.1942 . Četnici su vodili zarobljene u vojarnu u Goražde, a zatim ih poslije ponoći vodili na željezničke mostove u Goraždu i u Kopačima, tu ih klali ili ubijali iz puške, i bacali u Drinu. U svom svjedočenju Zufer navodi da je ovakvih klaonica bilo mnogo od Ustiprače do Foče, a najpoznatije su bile u Kopačima, Goraždu, Osanici, Foči. Prema svjedočenju jednog kadije, na koje se oslanja Zufer, računa se da je u ovom periodu poklano i ubijeno 6000 ljudi.

 

Zločin u kući Hameda Kanlića nije jedini takav u Kopačima. Prema Izvodu iz zapisnika Zemaljske komisije za utvrđivanje  zločina okupatora i njihovih pomagača, u kući Husa Drljevića  30. novembra 1941  zapaljeno je oko 80 muslimana.  Nastavak izvještaja potvrđuje Hasnijine riječi  o stavu Talijana prema četničkim zločinima. Tako se u izvještaju navodi: “S druge strane talijanske jedinice su cio ovaj događaj ravnodušno posmatrale. Kako je panika zavladala među muslimanskim življem, istog dana, narod, žene, djeca i ljudi – Muslimani pokušali su da u većoj gomili pređu preko mosta Talijanima, nadajući se da će ih ovi zaštiti. Kada su bili na sredini mosta Talijani su otvorili vatru na goloruk narod, tako da su se morali vratiti u naručje četnika, koji su ih na navedene načine likvidirali”.

 

Da je monstruozna praksa paljenja živih ljudi bila omiljena među četnicima govori i svjedočenje Aziza Sarvana, šerijatskog suca o stanju u gornjem Podrinju, 28. maja 1942. godine. Tako on kaže  “U selu Zidinama vidi se zgarište, gdje su u jednu kafanu zatvorili 50 muslimana i zapalili…”

 

 

Zidine, ta kopačka mahala, mogla je slobodno taj naziv dobiti u Drugom svjetskom ratu, s obzirom da su nakon prolaska četnika, Talijana, Njemaca ovdje ostale zidine. No, usmena kazivanja kažu da su zidine iza sebe ostavili Rimljani, koji su Kopače napustili zbog hladnoće u ovim krajevima. Ostaci njihovih građevina ovdje i danas postoje.

 

Hladne zime nisu smetale Hamedu Kanliću da se s djecom i ženom vrati u Kopače. Umjesto kuće  našao je zgarište s ljudskim ostacima. Ostaci su završili u najvećoj bosanskoj grobnici – Drini,  na zgarištu je napravljena magaza, a nova kuća ponikla je ponad  zgarišta. Tu je još uvijek.

 

Tokom agresije kuća je bila u rukama Srba, ali nije zapaljena, a sve do 1996.godine u njoj su stanovale komšije Srbi iz obližnje Rijeke.

 

Zašto pisati o zločinu kada su i žrtve i dželati mrtvi? Kada se ne znaju imena nijednih ni drugih, kada su pomrli gotovo svi  svjedoci?

 

Važno je – zbog kontinuiteta njihovih zločina  i kontinuiteta naše naivnosti. U Kopačima je prije agresije živjela samo jedna srpska porodica. Danas ih ima mnogo više. Naseljeni su u zgradama i kućama napravljenim na zemljištu, koje je nekada pripadalo, između ostalih, i Hamedu Kanliću. I od njega, kao i od svih drugih, zemlja je otkupljena uz minimalnu nadoknadu, tj. nacionalizovana nakon Drugog svjetskoj rata. Sada te, nekada muslimanske čajire, a danas mali stambeni kompleks “krasi” krst.  U pitanju je kontinuitet, kontinuitet djelovanja.  Važno je biti ga svjestan.

 

Za Akos.ba piše: Amela Jordamović