Zaobiđi paša!

U stanu u Šantićevoj imali smo sve što nam je trebalo za normalan život. Na vitrini pune korpice suhog voća: šljive, smokve, hurme. Imali smo i meda i mlijeka, mada više u prahu, ali imali smo. Iako je bio jek rata, na Tržnici se još uvijek svega moglo naći.

Stan je bio u prizemlju, prilično siguran tako da smo na miru mogli i čitati i knjiga je bilo dovoljno. Sve do jutra kada je oslobođen Sjeverni logor, a koji je na desnoj obali odjeknuo kao pad Sjevernog!

Toga jutra su počeli i progoni, hapšenja, drugim riječima, čistka svih onih koji nisu podržavali jednu stranku i nisu bili pripadnici jedne vojske. Došli su i na naša vrata, uhapsili oca, htjeli su i brata, ali rekli smo da je maloljetan, jer je imao šesnaest godina.

–  Dobro, ali ako sutra do deset ne napustite stan – bacit ćemo vam zolju unutra…

Otišli su i odveli oca, inače pripadnika oružanih snaga sve do izbijanja sukoba između Armije i HVO-a, kada je
razdužio svoje oružje.

Majka i nas četvero djeca, od kojih troje maloljetnih, bojeći se za sigurnost naših života nismo smjeli više ostati.
Skupili smo na brzinu nešto nužno potrebnih stvari, koje su nam mogle stati u ceker i krenuli.

Ljudi su tužno gledali s prozora, među kojima i Bošnjaci koji su tamo još ostali. S prozora je gledala i naša prva komšinica, Hrvatica, koja nam je svakodnevno dolazila, donosila hurmašice, krofne, riblje čorbe, supe i pite koje
je mahsuz za nas pravila.

Uvijek je djelovala hrabro i bez dlake na jeziku, ali to jutro nije se ni javila niti riječ progovorila u korist naše “zaštite”.  Možda nije mogla, ili… Ne znam, a valjali su nam i po završetku rata, posebno njen muž.

Iz stana u Šantićevoj odlazimo prvo u Đački dom, gdje je bio neki sabirni centar za protjerane, uglavnom Bošnjake.

Te iste večeri i u domu su uslijedila hapšenja i odvođenje muškaraca na Heliodrom. Samo Božijom milošću i sudbinom moj brat je i tu izbjegao  odvođenje.

Prenoćili smo u policijskoj sobi, jer druge nije bilo slobodne. Besana noć, puna strepnje. Učila sam cijelu noć, Jasin i sve drugo što sam tada znala od Kur’ana. Kada je osvanulo jutro spakovali smo svoje stvari, dok nije došla smjena policije.

Dežurni policajac koji nam je ustupio svoju sobu i koliko toliko čuvao našu sigurnost, pitao je kuda idemo, rekli smo da idemo preko linije, na onu stranu, lijevu obalu.

Nemojte ići tamo, opsovao je, ubit će vas vaši!

– Moramo, jer nazad nemamo kud – kazali smo i krenuli. Policajac nas je uljudno ispratio i rekao – Sretno! I u ratu je bilo ljudi i neljudi, kao i inače u životu.

Ljeto i rano jutro, Bulevarom zatišje, ništa se nije čulo osim snajperskog pucnja i strožijeg glasa  – ne idite tamo,
vratite se! Ne znamo kome je govorio, mi se nismo obazirali već jednako žurili naprijed i odgovarali – kako nemamo drugog
izbora.

Kada smo stigli na liniju razdvajanja, nismo odmah znali koji punkt drži Armija RBiH, zastali smo na trenutak, dok
se iz porušene zgrade, preko puta nije začuo glas – “Zaobiđi paša!” – pokazujući rukom na desno.

To spasonosno “paša” bio je i znak da smo na dobrom putu i pravoj strani. Vratili smo se korak- dva nazad i zaobišli iza zgrade. Tamo nas je dočekala grupa boraca, neki u vojnoj uniformi neki u civilu. Jedan vojnik, ili komandan vojne policije, pružio je ruku mom bratu i smiješeći kazao kako je uspio.

Policajac se osvrnu i na moju majku, skrenuvši pogled na njene ruke koje su držale mahramu – Majko! zašto ste skinuli mahramu s glave – upitao je nekim vojničkim ponosom. A majka onako prestrašena, zbunjena – ne zna šta da odgovori… – “Stavite svoju mahramu na glavu – mi se za to borimo!”

Te njegovih riječi poput snažnog eha i danas odzvanja mojim sjećanjem i nikad ih neću zaboraviti. Od tog trenutka naši borci, borci Armije Republike Bosne i Hercegovine –  za mene su postali najveći i najhrabriji časnici na svijetu!

I dok su snajperski hici šišali lišće smokve raznoseći ga unaokolo poput olujnog vjetra, taj isti vojnik ili policajac sjeo nas je u svoje auto i proveo do Mahale!

Kad smo došli kod tetke u Mahalu zatekli smo punu kuću komšija i priču o ratnim nevoljama i nedaćama. Tetka tužna, plače što joj nije došao brat, ali dobro kad smo mi kutarisali. Ponudila nam odmah svoju pitu, iako ratna, ali dobra kakvu je samo ona znala napraviti.

Kažu humanitarna slabo dolazi, a zalihe pri kraju, bacaju granate, a snajper sa Stotine oka otvoriti ne da. I još povrh svega najgore je što po noći niz Hum spuštaju zapaljene gume i razne druge naprave…

Uz svu tu zastrašujuću priču i žamor mahalskih komšija – ja zaspem, inače sam u tom periodu imala problema sa snom –  te večeri zaspem ko malo dijete i ne budim se do sabaha, što zbog psihičkog umora i zbog toga jer se nisam bojala “vrata”. Nisam se bojala da će neko neočekivan i nepozvan uću i reći ili uraditi ko zna šta.

Nena Munta, rahmet joj lijepoj duši, možda nije imala dovoljno ni za hljeba, ali napravi i donese halvu, pravu pravcatu halvu da je ljepše probala nisam! Tetka pravila pite s rižom i makaronima, pirjan s raštikom počinjen bravljim lojem… Što nikad nismo posebno voljeli –  tada je bio najbolji nimet čiji lezet čini mi se i danas osjećam.

Komšije donosile domaća jaja; svježe smokve, tri-četiri dovoljne za doručak.

U bošnjačkoj kući, poodavno napuštenoj u kojoj smo bili privremeno smješteni, imali smo breskvu, sočnu i slatka, punu odrinu zrelog grožđa – hrana nadohvat ruke … po avlijskim česmama pitke vode. Nije bilo struje ni drugih civilizacijskih sredstava, istočni dio Mostara, odsječen od svijet – ko pusto ostrvo! Ali mi nismo bili ni gladni ni žedni i što je, tada sam shvatila, ono najvažnije – slobodni, tako smo se osjećali iako je rat još trajao!

Ovo je samo jedan djelić, neke crtice – priče, a mnogo je ovakvim pohranjeno u mom pamćenju, kao i u pamćenju mojih Mostaraca.

I sada kada je moj grad pred novim sudbonosnim izborom i kada smo se ponovo okupili oko zajedničkog cilja – ja i moja porodica nema dilemu…

Moju opciju i opciju moje porodice – odredila je devedeset druga, devedeset treća i sve te ratne godine. Naša opcija su ONI koji su branili, i koji brane,  i koji će braniti ako bude trebalo našu vjeru, živote, imovinu, čast, one koji poštuju borce, i one koji su dali svoju krv i živote za slobodu, i svetinje mog naroda i slobodu moje domovine.

Oni pored kojih, zajedno sa svojom porodicom i sestrama mogu uzdignutog čela i s mahramom na glavi, slobodno hoditi ovim Božijim tlom. Naše povjerenje, podrška i glas pripadaju onima koji će nam pomoći, a ne otežati, da ostvarima ova naša osnovna ljudsko pravo.

I za takve nama ne treba nikakav promotivni materijal.

A  kako god – mi ćemo i dalje i moliti i raditi kako bi doprinijeli boljem i sretnijem životu u našoj domovini, jer tako su radili i naši preci, a to je bila i praksa naših davnih i slavnih prethodnika!

U Mostaru je jasan cilj i jasan slogan!

Piše: Razija Maksumić

Akos.ba