Zamke cenzure: Kako vlade muslimanskih država nameću neznanje
Nedavno sam proveo nekoliko dana u Maleziji gdje sam promovirao malajsko izdanje moje knjige “Islam bez ekstrema”. Izdavač, progresivna muslimanska organizacija Front islamske renesanse, je organizirao nekoliko promocija u Kuala Lumpuru.
Kao i svaki autor, bio sam sretan saznavši da postoji značajno interesovanje za moju knjigu. Ali mučilo me nešto što vjerujem da su mnogi muslimanski autori iskusili na vlastitoj koži. Naime, izdavač moje knjige je bio zabrinut zbog cenzure.
Kako su mi objasnili, ukoliko vladino tijelo pod nazivom Odjel za islamski razvoj, koje je formirano kako bi se zaštitilo izvorno učenje islama, ocijeni knjigu kao napad na tradicionalnu islamsku doktrinu, ona bi mogla biti zabranjena.
Do sada malezijska vlada nije zabranila moju knjigu ali ako to učine uopšte se ne bih iznenadio. Odjel je do sada zabranio više od hiljadu knjiga prevedenih na malajski. Darwinova knjiga “O porijeklu vrsta” je zabranjena jer se kosi sa islamskim učenjima i ugrožava “društveni mir”. Knjiga autorice Karen Armstrong “Islam: kratka historija” je zabranjena zbog nekompatibilnosti sa “mirom i društvenom harmonijom”.
Malezija nije izuzetak islamskog svijeta. U daleko ekstremnijem slučaju Saudijske Arabije, Ministarstvo informacija može cenzurirati bilo koju publikaciju, a vjerska policija može konfiskovati knjige u kojima prema njihovom viđenju postoje naznake blasfemije. Čak i Biblija, svjetski bestseler, je zabranjena u Saudijskoj Arabiji. U Egiptu, pod čeličnom šakom predsjednika Abdelfattaha al-Sisija brojne publikacije mogu biti zabranjene. Prošlog mjeseca Ahmed Naji, književnik, je osuđen na dvije godine zatvora zbog narušavanja “društvene moralnosti”.
Ništa od ovoga nije novo. Nedostatak intelektualne slobode pod zastavom Islamske države je snažno kritikovan sa svih strana, od islamofobnih konzervativaca do muslimanskih liberala. S druge strane, autoriteti koji zabranjuju knjige imaju svoje argumente. Oni smatraju da je sloboda izričaja zapadnjački izum koji ne moraju koristiti. U Maleziji vlada otvoreno osuđuje «liberalizam» ali i «humanizam i sekularizam ».
Cenzori misle da čuvajući vjerujuće od opasnih ideja čine uslugu muslimanskom društvu. Ali čine upravo suprotno. Njihovo cenzuriranje misli doprinosi intelektualnom siromašenju muslimana: kada muslimanski um nije suočen sa opasnim, izazivajućim idejama prestaje biti sposoban da uoči i da se suoči sa problemima vlastitog društva.
Prvi put sam se suočio sa ovim ograničenjem prije 20 godina kada su objavljene dvije knjige autora Richarda Dawkinsa na turski jezik, «Sebični gen» i «Slijepi čuvar», koje su agresivno promovirale ateističku interpretaciju evolucije.
Kao privržen musliman i nadahnut pisac, želio sam da napišem odgovor na izdavanje pomenutih knjiga. Počeo sam da istražujem i u toku istraživanja shvatio sam da svi razumni argumenti protiv dr. Dawkinsa i «novih ateista» dolaze od strane zapadnih kršćana. Budući da žive u otvorenom društvu u kome je dozvoljeno kritikovati religiju, zapadni kršćani su razvili intelektualnu tradiciju apologije. U Saudijskoj Arabiji, Maleziji i drugim zemljama pod jarmom cenzure, muslimani nemaju potrebe da se sukobljavaju sa ateistima. Vlada je riješila taj problem – zabranjujući ateističke knjige i kažnjavajući ateiste.
Ova svojevoljna umna zatvorenost nije isključivo karakteristika muslimana. Prije hiljadu godina muslimanska društva su bila otvorena i radoznala dok je kršćanska Evropa bila zatvorena i u strahu od «blasfemije». Aristotelove knjige su prevođene i izučavane u Bagdadu i Kordobi dok su u Parizu i Rimu bile zabranjene. Imajući ovu činjenicu u vidu ne začuđuje da je muslimanski svijet bio epicentar kolosalnih otkrića u nauci, medicini i matematici. I u teologiji su muslimani ponudili nešto radikalno novo. Muslimanski mislioci poput Ibn Rušda, poznatog i kao Averoes su razvili sofisticiranu argumentaciju koja je inspirirala kršćanske mislioce poput Tome Akvinskog, a sve zahvaljujući kontaktu muslimana sa grčkom filozofijom.
Danas, oni koji zabranjuju knjige i kažnjavaju «heretike» čeznu za tim «zlatnim dobom islama» i lamentiraju nad činjenicom da ummet nije u sjaju u kakvom je nekad bio. Nekolicina je shvatila da je islamska civilizacija postala velika zbog svoje otvorenosti stranim kulturama i idejama. Stagnacija i nazadovanje muslimanskog svijeta je počela nakon 13-tog stoljeća kada je pomenuti kosmopolitizam zamijenjen samoizolirajućim dogmatizmom. U međuvremenu, Evropa je počela da napreduje jer su Evropljani počeli da otvorenije misle i promatraju svijet oko sebe.
Muslimanski svijet današnjice je u stanju malaksalosti. Muslimanska društva su nedovoljno razvijena u područjima nauke, ekonomije i kulture i ovo se može prevazići samo sa većim stepenom otvorenosti prema drugima. Progres zavisi od muslimanskog propitivanja politika koje nameću neznanje, da li su one doista osmišljene kako bi se zaštitila vjera ili moć onih koji vladaju u ime vjere.
Piše: MUSTAFA AKYOL
Izvor: The New York Times
Prijevod: Mahir Kevrić
preporod.com
