Zaim

Proljeće u kasabi na dvije rijeke uvijek je ljepše i raskošnije od drugih godišnjih doba. Svake, pa i te 1927. godine, snijeg okopni krajem marta, s obje rijeke puhnuše lagani, topli vjetrovi i za desetak dana, sve osvanu zeleno. Bašče, brda, sve.  Zemlja se obnovi kako oduvijek čini, a kad je presu behar, posta mirisna i lijepa kao nevjesta.

Azema je bila pri kraju sedmog mjeseca. Mučnine prestaše krajem trećeg mjeseca, kako joj je rekla svekrva. Drugih nelagoda nije bilo. Kretala se lako, radila kao i prije i ničega se nije štedjela. Svekrva i muž, jedva je nagovoriše da dovedu u kuću pomoć. Jednu mladu djevojku, daljnju rođaku, da pomogne oko čišćenja i pranja, jer je porodica brojna, a u kuću se stalno dolazi.

Djetetu se najviše radovao budući otac. Činilo mu se da bi mogao letjeti od sreće. Tražio je sada od Dauta da kraće izbivaju iz grada da bude što više uz svoju voljenu. On se sramio pred roditeljima pokazati nježnost prema ženi. To je nadoknađivao kad ostanu sami. S puta joj je donosio poslastice i rijetko voće koje se nije moglo naći u varoši. Jednom velike, rumene narandže, drugi put desetak limunova, a jednom u vjenčić nanizane suhe smokve.

“Ovo sam u Bijelom Polju kupio od trgovaca. Donijeli iz Kotora, a to je grad na obali mora. A more je moja Azema, voda kojoj nema kraja. Nikad ga nisam vidio, ali kažu da je plavo, a voda slana.”

“Svašta slana? Je li baš tako?”

“Tako mi rekoše. A ne znam je li ko prob’o, pa se nasmija.”

Dok se ona opružena na postelji sladila čudesnim voćkama, on nježno položi ruku na njen stomak i oslušnu. Kad pod dlanom osjeti blago gibanje koje se za čas prenese na drugi dio stomaka, preplavi ga radost. Eto prati pod prstima taj mali život, koji željno čekaju njih dvoje, ali i čitava familija.

“Bi li volio da rodim muško ili žensko?” upita ga ona.

“Meni je svejedno. Najvažnije da mi se ti ne napatiš, a dijete bude zdravo.”

Malo poćuta, pa priznade: ”Ama, volio bih jednu curicu. Lijepu na majku. Muškinja kod nas Račića ima za dvije familije. A ti, šta bi voljela?”

“Sve mi je isto. Samo nek je živo i zdravo.”

Kad uđe u deveti mjesec, Azema se poče bojati. I samog porođaja za koji je čula da je užasno bolan, ali i najgoreg ishoda.

“I moja Bega je bila mlada i zdrava. Malo starija nego ja danas. Pa je nestalo za dva sahata. Možda je i meni Allah tako namijenio.”

Njena svekrva ništa nije prepuštala slučaju. Čim je snaha ušla u daveti, ona joj objasni znake kojima počinje porođaj. Od prvih bolova, do pucanja vodenjaka i samog rađanja.

“Ništa se ti sinko, ne boj. Sve ja znam, a bar desetoro djece u familiji i komšiluku stiglo je na moje ruke. A ti ćeš, akobogda, lako roditi, k’o tvoja majka. Pričala mi je Hajrija da je dvoje u njivi rodila. Ispalo samo u dimije, bez babice, bez ičije pomoći. Tako ćeš i ti akobogda.”

Svekrvina samouvjerenost i smirenost razbiše u mladoj ženi strah od onog što stiže i ona spokojno očekivaše veliki dan.

U jedno blago junsko jutro, probudi je bol u krstima. Nije bio žestok, ali osta prisutan i ne dade joj da ponovo zaspi. Preli je hladan znoj jer shvati da je počelo. Ostade u postelji još malo da se pribere, pa polako siđe u prizemlje. Pričeka da se vatra u šporetu razgori, iznese lonac tople vode u hamam i okupa se. Obuče čist veš, dimije i bluzu, pa se vrati u svoju sobu. Mašo je još spavao.

Malo kasnije, kad se probudi, ona ga upita: „Gdje ste vas trojica danas s poslom?“

„Ne idemo izvan Prijepolja. Ovdje treba nešto da završimo.“

„E baš dobro. Bojala sam se da ćete otići.“

„Što? Da nije počelo?“

„Čini mi se da jeste. Blago me bole krsta, ali se pojačava.“

„Hairli bilo. Onda ću ja otići s njima, ali ću se ranije vratiti. Jesi li majci rekla?“

„Nisam. Rano je. Reći ću joj po doručku. A ti šuti zasad. Bolje je da niko ne zna.“

On se obuče pa oboje siđoše dolje da zajedno doručkuju i popiju kahvu.

Kad se svi rasturiše, Azema kaza svekrvi.

„Hairli bilo šćeri. Ostavi sve i idi gore odmaraj se. Biće akobogda brže i lakše nego što ti misliš.“

Uskoro bolovi pojačaše. Preniješe se sa krsta na donji dio stomaka. Stizali su u pravilnim razmacima. Do podne pauze između jednog i drugog trajale su taman toliko da malo odahne i pripremi se za sljedeći. Ali iza ikindije postaše jači, a pauze kraće. Azema izađe u bašču i nekoliko puta je pređe od ulaza do zadnje voćke. Malo je osvježi lijepo proljetno popodne.

Predveče, dok se polako pela u svoju sobu, osjeti nešto toplo iz utrobe. „To je vodenjak“, pomisli. „Možda dijete neće čamati.“ S kamerije pozva svekrvu i saopšti joj.

„Eto me snaho k tebi. Samo da reknem Sevdi da ugrije dosta vode. Brzo će dijete, akobogda.“

Bolovi su stizali svake minute i bili nepodnošljivi. Činilo se da joj se tijelo kida.

Svekrva i Sevda uskoro stigoše. Raspremiše postelju, doniješe čaršafe, pelene, toplu vodu i sapun. Malo je raskomotiše pa svekrva pažljivo dlanom opipa veliki snahin stomak. Bio je potpuno spušten i pravi porođaj samo što nije počeo.

„Osjećaš li sem bolova i napone, snaho?“

„Ne znam ti majko ni šta je napon“, s mukom odgovori Azema.

„Pritisak, šćeri, k’o da imaš veliku nuždu. Kad osjetiš, ti upri iz sve snage. Dijete je pošlo, moraš mu pomoći.“

Novi bol je upravo stizao i ona shvati da je to upravo napon koji je svekrva spomenula. Uprije iz sve snage jednom, pa još jednom.

„Tako šćeri. Tako. Evo vidim kosicu… Hajde poguraj još malo.“

„Ne mogu više“, lomljena nepodnošljivim bolom, prostenja nevjesta.

„Možeš sinko, možeš. Moraš… Još malo snagom poguraj i gotovo. Imaćeš brzo svoje dijete.“

Azema se još jednom snažno napreže, i još jednom i osjeti sluzavu loptu kako kliznu iz njene utrobe. Prije nego uspije podići glavu da pogleda mali život u svekrvinim rukama, dijete se oglasi plačem, prodornim i jasnim. Istog trena sav bol bi zaboravljen. Val neopisive nježnosti osjeti ona za malo rumeno tijelo kojem je svekrva upravo presjekla pupčanu vrpcu.

„Muško je snaho. Zdrav i napredan dječačić. Nek ti je sretan, sinko.“

Podno postelje dvije žene se zabaviše kupanjem i povijanjem novorođenčeta, a Azema spusti glavu na jastuke željna odmora. Malo kasnije svekrva joj pruži dijete.

Ona osjeti bezmjernu sreću zbog tog malog života koji diše na njenim grudima. Zbog porođaja koji je dobro prošao. Zbog svog Maša koji je svo vrijeme hodao po kameriji. Zna ona da se bojao da nju ne izgubi. Više nju, nego dijete. Nije joj to nijednom rekao, ali ona dobro zna.

Čim su sredile porodilju i dijete, Sevda je izašla i tražila od Maša muštuluk. No on uđe u sobu tek kad ga majka pozva.

„Mašo, sine, uđi. Dobio si sina. Sretan ti i dugovječan bio.“

Pomalo smeten on uđe u sobu i kleknu pored žene. Uze je za ruku i nježno steže. Više od svega želio je da je poljubi , ali ga bi sramota pred majkom.

„E junak si mi ti, ljepoto moja. Živa se nisi čula. A pogledaj kakvu si mi lijepu i krupnu momčinu rodila. Kako si?“

„Dobro, ne može bolje. Majka će ti reći da je sve prošlo dobro i brzo. Bojala sam se…“

„Eh, bojala. Da znaš kakav sam ja bio… I dok si nosila i sad. Samo ti nisam kaziv’o da mi se ti ne prepadneš.“

Ona mu se nasmiješi.

„A kako ćemo ime djetetu?“

„Zaim, ako tebi ne smeta. Babo je imao brata koji je umro kao dječak. Mnogo ga je volio. On ne traži da ime ponovimo, al’ će mu biti milo.“

„Dobro, kako god vi hoćete. Meni je svejedno. Važno mi je da je živo i zdravo.“

Azema je porođaj odležala tri dana. Takav je bio red. Ni manje ni više. Onda se vratila brojnim obavezama. Dječaka je obilno dojila i on je dobro napredovao. Okupan i sit, znao je spavati satima, a zaplakati samo kad je gladan. Od prvog dana unio je radost u čitavu porodicu , jer u njoj dugo nije bilo prinove. Djedu Ferhatu bilo je drago što su sin i snaha dječaku dali ime njegovog brata. Par dana po rođenju on je tražio da vidi unuka. Da ga daruje dukatom i drži malo u rukama. Dijete svog djeteta. Oduvijek je to bila posebna sreća za svakog muškarca i ženu srednje dobi. Ferhat nije bio izuzetak.

Godinu dana kasnije, Zaim je bio lijep, rumen dječačić, kojeg su svi voljeli. Prohodao je u desetom mjesecu. Imao prve zube. Bio slatkohran i potpuno zdrav. Majka ga je još dojila, ali je i drugo jeo. Za to se starala njegova bijača Alema. Njoj je bio zjenica oka. U jedanaestom mjesecu dječak protepa prve riječi.

„Babo, mama, dede.“ One drage, kratke, dvosložne, koje prve kažu i druga djeca. Sad je boravio sa starijima u velikoj dnevnoj sobi. Tu je majka poslovala, a on bi polako došetao do svog djeda, sjeo mu u krilo i sladio se kockom šećera ili rijezgom oraha koje djed čuva za njega. Onda ga djed cupka na koljenima, pušta da ga mališa vuče za bradu i onda se obojica smiju. Ni s kim od čeljadi Ferhat nije bio tako vedar i blizak kao sa unukom. Kad se njih dvojica izigraju, Zaim siđe s djedovog krila i zaplete se u dimije svojoj bijači. A pred akšam, čim se na vratima pojave Ferhatovi sinovi, dječak prepozna svog oca i požuri mu u naručje.

Iako je život u kući sa pet muškaraca, njih tri i malim djetetom bio težak i tražio mnogo snage, Azema je bila smirena i sretna. Ona je u tišini noći često zahvaljivala Bogu što je nije zaboravio. Dao joj njenog dobrog Maša, najboljeg muža na svijetu. I ovo divno dijete. Većeg blaga od njih dvojice ona nije tražila.

Jednog vrućeg junskog predvečerja Azema uđe iz bašče i zateče dječaka na sećiji pored djeda. Obično u to doba nije spavao. Ona mu priđe, navuče dekicu i opipa čelo i obraze. Učini joj se da su malo topliji.

Možda se zagrijao u igri pa sad odmara i od toga je vruć. Proći će.

Ona se zabavi oko večere jer muškarci samo što nisu stigli. Svekrva je po ručku bila otišla svom bratu. Azema obiđe dječaka. Spavao je, mirno disao, ali mu je čelo bilo vruće, a obrazi rumeniji nego obično.

Bože, da mi se noćas nije otkrio i nahladio, prestrašeno se trže. Jadna ja šta ću ako mu vatra bude rasla.

Kad svekrva stiže ona joj se požali.

„Zaboga majko, pipnider Zaima. Dosta je vruć.“

Stara nježno položi ruku na dječakovo čelo i dugo je zadrža. Onda je pažljivo zavuče pod košuljicu da osjeti šta je sa malim tijelom.

„Gori snaho. I u glavu i u tijelo. Otkad je ovako?“ upita Alema zabrinuto.

„Oko akšama primijetih da je vruć. Ali ne ovoliko kao sad. Šta ćemo majko, pobogu? Nikakvih lijekova u kući nemamo.“

„Polako šćeri. Nisam ih ni ja mojoj djeci imala pa vidi ih zdrave i odrasle. A bilo je i s njima svega. Imamo sirćeta, imamo nekoliko limunova. Napravićemo čaj. Staviti obloge. Tako sam vatru skidala svoj svojoj djeci.“

Uplašena i zabrinuta, Azema polako probudi dječaka i malo ga podoji. Za to vrijeme svekrva od rakije, sirćeta i vode spremi obloge i time izmasira dječaka. Potom mokre čarapice obu na noge. Malo kasnije vatra neznatno splasnu i majka ga odnese gore na spavanje.

„Ponesi sinko i ove obloge i čašu limunade u sobu. A ako ti noćas zatrebam, zovi me. Obavezno me zovi. I ne boj se. Ujutru će on akobogda, biti k’o ptić“, ohrabri je svekrva.

Azema spusti dječaka u postelju. Mašo je spavao i ona ga ne htjede buditi. Ako se vatra opet vrati, ona će bditi uz dijete. „Zasad je dobro“, zaključi pošto mu opipa čelo, pa se svuče i leže.

Umornu i brižnu, san je brzo savlada. Koliko je trajao, teško je reći. Pola sata ili dva, pa je u tišini noći probudi dijete. Ali ne prodornim plačem kako je to ranije znao. Ovo je više ličilo na bolno cviljenje. Ona skoči, upali lampu, uze dijete i zamalo vrisnu od bola. Dječak je bio crven u licu i vreo u tijelu. Ona mu hitro poskida odjeću i čitavog ga izmasira. Opet nakvasi čarape i obu mu ih. Pokuša ga podojiti, ali on ne htjede. Skoro na silu dade mu nekoliko kašičica limunade. Kad ga pokri, ogrnu se šalom i osta budna uz njega. Malo kasnije vatra popusti, ali Azema više ne smjede da legne. Duboko u majčinom srcu javi se neki mučan predosjećaj. Strah od ishoda ove noći i nepoznate boleščine, koja je napala njeno dijete. Neodređen, ali težak strah.

Čitave noći vatra se vraćala i žestoko lomila malo tijelo. Majka ju je skidala i do jutra skoro malaksala od umora i straha. Mališa nije plakao, sem ponekad tiho stenjao i ona je s njim na rukama probdjela do zore.

Kad je svanulo, Mašo se probudi i razrogači oči od čuda. Žena je bila potpuno obučena s djetetom na rukama.

„Šta to radiš Azema? Što držiš dijete u naručju?“

„Bolestan je. Čitavu noć je gorio i vatru sam mu teško skidala. Evo sad spava i malo je bolji. Vrlo malo.“

„A što me jadna ne probudi? Bih ga malo pronos’o.“

„A što da te budim. Nije ti dosta tvog umora.“

„Ako danas ne bude bolje, dovešću doktora. Neću ni ići na rad.“

Mašo se obuče i s djetetom siđoše dolje. Azema ispriča svekrvi za probdjevenu noć. Stara ih oboje pokuša utješiti, ali je bilo očito da je vrlo zabrinuta.

Preko dana dječak je bio malo bolji, ali je temperature bilo. Ne one visoke, ali stalno prisutne. Slabo je jeo, sem nekoliko kratkih podoja i uglavnom je spavao.

„Što češće mu snaho daji limunade ili vode. Možeš i kiselog mlijeka. To će mu razgaliti unutarnju vatru.“

„Ama neće majko. Odbija.“

„Nazor sinko. Evo i ja ću ga zakanuti, on nam je danas najpreči. Sve drugo ostavi.“

Po nekoliko kašičica tečnosti zaista su dječaku nazor sipali u usta. Teško je gutao, grčio se i okretao glavu.

Od noći koja se bližila, obje žene su strepile kao od noža. Znale su kako zna biti duga i teška kad je bolest pod krovom. K’o zla godina. Majka zamoli Maša da spava u Dautovoj sobi da njih dvije bdiju nad djetetom. Da bar na kratko jedna odspava dok ga druga nosi na rukama. Masirale su ga bar pet puta, probale pojiti, ali je vatra slabo uzmicala. Dječak je tiho ječao a pred zoru dva puta obilato povrati.

„Nadam se da će mu sad laknuti. Možda s ovim povraćanjem istjera boleščinu iz sebe“, pokuša ohrabriti i sebe i snahu Alema.

„Daj Bože“, uzdahnu Azema na rubu plača.

Kad je svanulo, Mašo i Daut se pomoliše na vratima.

„Je li dijete štogod bolje?“ upita stariji.

„Nije sine. Hajte obadvojica , iz ovih stopa, dovedite doktora. Ovo ništa ne valja već dvije noći.“

„Odosmo majko“, odvrati Daut smrknuta lica.

Za pola sahata vratiše se, ali bez doktora.

„Zaboga đeco, đe vam je doktor?“ zavapi Alema.

„Otiš’o juče u obilazak sela oko Prijepolja. Kad tako ode, rekoše nam da ostaje dva ili tri dana. Daj Bože da se vrati danas, ali prije neće“, odgovori majci stariji sin. Mašo je ćutao blijed u licu. Očima u kojima se čitao strah i očaj on je pratio ženu i dijete na njenim rukama.

U toku tog trećeg dana od početka bolesti, dječak je još nekoliko puta povraćao, a vatra je padala i rasla. Skoro ništa nije jeo, slabo dojio, teško gutao i po onih par kapi koje su mu davali. Ono napredno, lijepo dječije tijelo se prepolovi. Malaksao, izlomljen vatrom i boleščinom, mališan nije imao snage glavu da pomjeri. Nije se odazivao na majčino i bijačino dozivanje, a kad bi otvorio oči, gledao ih je tužno i odsutno. Kao da ih ne prepoznaje. Svi u kući bili su van sebe i bojali se da neće preživjeti.

I treća noć od početka bolesti bila je strašna. Vatru skoro nisu uspijevali skinuti, a povraćanje se ponovi nekoliko puta. Sa majkom i ženom noćas je bio i Mašo. Nosio na rukama malo, skopnjelo tijelo i plakao. Od muke, od bola i straha. Bio je ubijeđen da ovaj lijepi dječačić, njegov prvenac, neće dočekati zoru.

Po svanuću, vatra malo splasnu i majka ga podoji, presvuče i stavi u postelju da odspava. Mašo se obuče i ode tražiti doktora. Molio se čitavim putem da ga zatekne kod kuće.

Kad pokuca na doktorova vrata, pričeka malo dok ne bi uzvan da uđe. Još bunovan od sna i umora, doktor ga upita: „Otkud ovako rano, Račiću? Nisam zapravo još ni ustao.“

„Nevolja golema me tjera, moj doktore. Tri dana i noći dijete mi je bolesno, a vatra ga uništi. Pomozite, ako Boga znate.“

„Koliko je star?“

„Malo više od godine.“

„Pričekaj me dok se obučem, brzo ću.“

Za par minuta obojica su krupnim koracima grabila ka Mašovoj kući.

Gore na spratu, majka svuče dječaka i doktor ga slušalicama poče dugo i pažljivo pregledati. Opipa čelo, podiže očne kapke, opipa stomačić. Polako, znalački, ozbiljnog lica. Majci, ocu i bijači se učini da se njegovo lice ustvari smračilo.

„Rekao mi je Mašo da ovo traje više od tri dana i noći.“

„Tako je“, reče Azema.

„Je li svo vrijeme imao vatru?“

„Svo vrijeme. Malo je padala masiranjem, ali je stalno bilo.“

„A je li povraćao?“

„Jeste od drugog dana. Prilično.“

„Jeste li ga pojili vodom?“

„Jesmo, ali sve nazor. I skoro ništa nije jeo.“

„E, slušajte me. Dijete je preboljelo upalu mozga. Da sam bio u gradu i da je imao lijekove sve bi bolje prošlo. Ovako nije. Prezivjeće vam. Ali će ostati posljedice. Visoka temperatura najviše je napala i oštetila mozak. I na njegovu i vašu nesreću glasne žice. One su pregorele. Dječak vam nikad neće govoriti… Čuće, vidim da sluh nije oštećen, ali govoriti nikad. Ostalo, srce i drugi organi, prošli su bolje. Biće zdrav, oporaviće se, ali neće govoriti.

Ljekar se vidno potresen rastuži kao da osuđeniku čita smrtnu presudu. U neku ruku ovo je tako i bilo. Iako se u svom dugom liječničkom stažu svega nagledao i mislio da je čvrst, slomi ga pogled na lica majke, oca i bijače… Neće ih, siguran je, nikad zaboraviti. Taj očaj i beznađe, s kojim će živjeti dok dječak bude rastao i živio.

Onda se prolomi vrisak mlade majke. Ona pade po svom čedu i zavapi.

„Zaime sine, majka te uništi. Što ti nesretna ne davah vodu svake sekunde i svake minute. Ja sam te ubila.“

Doktor se sage i nježno prihvati mladu majku za ramena: „Nemoj tako nevjesta. Ti si sigurno uradila što rade sve majke. Nemoj sebe kriviti… Upala mozga je rijetka i teška bolest i samo je dobri lijekovi mogu svladati. Ali kad se daju na početku. Da sam bio u varoši, ništa ovako ne bi krenulo naopako. Ja ću i sad dati lijekove, oni će pomoći da se dijete oporavi, ali popravke za uništeno nema. Biće ti teško dok bude živio i on i ti, ali tako je.“

Kako je Azema gorko plakala, on je pokuša još malo utješiti: „A mladi ste vas dvoje. Biće još djece. Lijepe i zdrave. Ona će pomoći da ovo lakše prebrodite…“

Kad ostavi potrebne lijekove i Mašo mu plati, doktor se pozdravi i ode… Bio je vrlo potresen i sumnjao je da će danas imati snage da prima ostale pacijente. Trodnevni obilazak prijepoljskih sela bio je vrlo mučan, svega se nagledao, ali ovo je prelilo čašu. Čak i za doktora.

Uz redovno uzimanje lijekova, dječak se poče oporavljati. Vatre splasnuše, povraćanje presta, ali osta slab apetit i sporo prezdravljanje. Sreća da je još dojio, pa ga je to polako vraćalo u život. Više od dvije nedjelje nemade snage da stane na svoje noge. Hranu koju su majka i bijača posebno za njega pravile, najprije je odbijao ili uzimao kašičicu, dvije… Gledao ih je velikim tužnim dječijim očima, koje ništa nisu shvatale. Da su ona tri strašna dana i noći promijenila čitav njegov život koji mu predstoji, on nije mogao znati. Ni zašto su od suza stalno mokra mila lica njegove majke i bijače… Ni beskrajno tužne babove plave oči.

Poslije više sedmica dječak se sasvim oporavi i posta napredan i bucmast kao i prije. Trčao je po kući ili se igrao drvenim konjićem koji mu je jedan od amidža izdjeljao. Ponekad bi se iskrao u bašču i zavukao između stabla jabuke i ograde, kao da se igra žmurke. Majka se s početka nekoliko puta uplašila da nije izišao izvan dvorišta. Kad ga je našla i zovnula, on je lijepo čuo, okrenuo se, nasmijao i potrčao joj u zagrljaj. Bilo je očito da se tad napreže da joj rekne nešto. Ali nije išlo. Njegove mile, smeđe oči majci su pokušavale nadomjestiti glas… On joj je njima saopštavao svoju radost, nesigurnost, ponekad ljutnju, ono što je samo on poimao, a majka s vremenom naučila da tumači.

Kad zahladi i stiže zima , te 1928. godine, dosta ranije nego obično, negdje početkom novembra pade prvi snijeg. Onaj gusti, krupnih, lepršavih pahulja, što začas sve zabijeli. Kad primijeti neobični prizor, dječak potrča preko sobe, razgrnu zavjese i zagleda se u pahulje. Začuđen, izneneđen kao da danas padaju samo za njega, otrča k majci, primi je za ruku i dovede do prozora. Prstićem joj pokaza na snijeg. Ona se sage i očiju punih suza pomilova mu glavicu. On joj je još uvijek začuđen i zatečen, pokušavao nešto reći i na kraju to oblikova u  hi, hi. To je vjerovatno bila njegova riječ za snijeg. Jedina do kraja života uz riječ pije, kojom je kasnije tražio vode kad bi bio žedan.

Kako je rastao, naučio se sam oblačiti i jesti, ali ostalo teško. Koliko god se majka trudila, nije išlo.

Njoj je bilo jasno da strašna bolest nije ostavila dječaka samo bez govora, nego i bez mnogo toga. I boljelo ju je žestoko i duboko. I kad sljedećih godina budu stizala nova djeca, zdrava i ispravna, ova rana nikad neće zacijeliti… Dok budu živjeli i ona i njeno prvo nesretno čedo.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba