Za čime žale ljudi koji znaju da umiru?
Donosimo vam drugi najčitaniji članak na Guardianovoj listi „100 najčitanijih članaka“
Bronnie Ware je australska medicinska sestra koja je provela nekoliko godina radeći u odjelu za palijativnu njegu, brineći se za pacijente koji su u posljednjih 12 sedmica života. Zapisivala je njihove posljednje riječi i razgovore, te objavila knjigu „The Top Five Regrets of the Dying“ piše theguardian.com.
1. Volio bih da sam imao hrabrosti da živim svoj život i da budem vjeran sam sebi, a ne da živim onako kako drugi od mene očekuju.
“Ovo je bilo najčešće žaljenje skoro svih ljudi. Kada ljudi shvate da je njihov život je gotovo na kraju i kada se osvrnu na sve ono što su ostvarili, lahko je vidjeti koliko je snova ostalo neispunjeno. Većina ljudi ne poštuje ni polovicu svojih snova i mora da umre znajući da je to zbog izbora koje su učinili, ili nisu učinili. Zdravlje donosi slobodu koju malo ljudi cijeni, sve dok ne bude prekasno.”
2. Volio bih da nisam radio tako naporno.
“Ovo je rečeno od skoro svakog muškog pacijenta sa kojim sam razgovarala. Propustili su odrastanje svoje djece i druženja sa svojom porodicom.”
3. Volio bih da sam imao hrabrosti da izrazim svoje osjećaje.
“Mnogi ljudi su potiskivali svoje osjećaje kako bi njegovali mir sa drugim ljudima. Kao rezultat toga, oni su postajali osrednji i nikada nisu vidjeli za šta su zaista sposobni da postanu. Gorčina i nezadovoljstvo su bili rezultat njihovog života.”
4. Volio bih da sam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima.
“Često nisu shvatili korist od starih prijatelja sve do njihovih posljednjih sedmica života i nije uvijek bilo moguće da ih tada pronađu. Mnogi su postali toliko uhvaćeni svojim vlastitim životima da su dopustili da neka zlatna prijateljstva odu u zaborav. Svima nedostaju njihovi prijatelji kada umiru.”
5. Volio bih da sam sebi dozvolio da budem sretniji.
“Ovo je, iznenađujuće, bilo zajedničko za skoro sve pacijente. Mnogi nisu shvatili da je sreća ustvari izbor. Oni su ostali zaglavljeni u starim obrascima i navikama. Takozvana ‘udobnost’ se prelila u njihove emocije, kao i u njihov fizički život. Strah od promjene ih je natjerao da se pretvaraju drugima, i sami sebi, da su zadovoljni svojim životom, dok su duboko u sebi, čeznuli da se barem ismiju kako treba i da ponove neke gluposti u svom životu.”
Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić
