Vrline i ličnost Ebu Hanife

Ebu Hanife je bio velika i znamenita ličnost u povijesti islama, što potvrđuje i činjenica da je baš njegova pravna škola najrasprostranjenija po cijelom islamskom svijetu i da je najveći broj muslimana pripadao, a i još uvijek pripada njegovoj pravnoj školi.

Uzvišeni Allah je tako htio da trud i zalaganje ovog velikog i inteligentnog, ali i nadasve darežljivog, iskrenog i pobožnog čovjeka, ne ostane ”bez pomena”. Pomen na njega traje stoljećima, a trajaće, zasigurno, sve do Kijameta. 

Puno ime mu je Nu’man b. Sabit b. Zuta b. Mah et-Tejmi el-Kufi. Postao je poznat posebno po nadimku Ebu Hanife, a neki ga još zovu i Imami ‘azam (najveći, tj. vodeći imam).

Nadimak Ebu Hanife nije dobio zbog toga što je bio ”Otac Hanife”, već se, u ovom slučaju, pod izrazom Hanife misli na sljedbenika ispravne vjere o kojoj Uzvišeni u Kur’anu kaže: ”…vettebi’ul-milleteIbrahime hanifa” (Zato se ravnajte prema sljedbenicima Ibrahimovim koji je bio hanif, to jest ispravan u svom vjerovanju).

Ebu Hanife je, prema mišljenju većine historičara, rođen 80. godine po Hidžri. Rođen je u Kufi, u današnjem Iraku. Bio je perzijskog porijekla. Kako historičari navode, Ebu Hanifin djed prihvatio je islam. Neki tvrde da je Ebu Hanifin otac Sabit, dok je još bio dječak, imao prilike da susretne hazreti Aliju, r.a., pa je, tom prilikom Alija, r.a., zamolio Allaha Uzvišenog za bereket njemu i njegovom potomstvu. Oni koji navode ovu predaju vjeruju da se ova dova hazreti Alije i ispunila.  

U vrijeme rođenja Ebu Hanife na vlasti je bio Abdul-Melik b. Mervan , drugi halifa iz kuće Mervan. Tada su bili živi mnogi koji su imali sreće vidjeti Poslanika, a neki od njih su bili živi i u doba  Ebu Hanifine rane mladosti. Oni koji navode tvrdnju da Ebu Hanife nije izravno prenio nijednu predaju od Drugova (ashaba), kažu da o tome postoje različita pojašnjenja. 

Postoji mišljenje da u periodu svoje rane mladosti kada je imao sreću susresti se sa čuvenim ashabom Enes b. Malikom, nije bio dovoljno sazreo za prenošenje hadiskih predaja, ali ipak bio je počašćen time što je osjetio prosvjetljenje vidjevši oči i lice insana (Enes b. Malika) koji je izravno služio Poslaniku i bio mu vjeran i odan do kraja.

Neki navode argumente da je Ebu Hanife u svojoj ranoj mladosti izuzetno bio posvećen učenju trgovačkog posla, po uzoru na svoje pretke, te da, kasnije kad je počeo svoje intenzivno obrazovanje kod učitelja i imama Šabi’a, svi Poslanikovi Drugovi već su bili preminuli, te izravno nije imao priliku da prenosi Predaje (hadise). Drugi opet navode da je to bilo zbog krutog stava učenjaka hadisa iz Kufe, koji su za prenošenje hadisa uslovljavali polnu i životnu zrelost, te da nisu primali Predaje niti u škole hadisa puštali mlađe ispod dvadeset godina.

Šta je u svemu ovome potpuna istina, Uzvišeni najbolje zna, mada eksplicite ne tvrdimo da i oni drugi historičari koji iznose i drugačije podatke, nisu u pravu.

Bilo kako bilo, Ebu Hanife je vrlo brzo svojim učiteljima, kojih je bilo jako puno, pokazao svoju veliku razboritost, pronicljivost i odgovornost. 

Kasnije kada je zadobio veliko povjerenje i kada se za njegovu učenost pročulo, počeo je da drži halke i predavanja na temu islama, posebice fikha (islamskog prava). 

Mnoštvo je različitih situacija i prilika u kojima je Imami Azam iskazivao svoje poznavanje vjere, to jest njenih intencija.

O tome je napisano mnoštvo raznolikih sadržaja, međutim, ono što ovom prilikom želim posebno da istaknem jeste pobožnost i darežljivost Ebu Hanife. 

Bio je veoma bogobojazan i posebno je vodio brigu da mu imetak od kojeg se hrani bude halal. Dijelio je jako puno, i to uglavnom tajno, kako bi se zaštitio od pretvaranja i licemjerstva. Kada bi nekome posudio novac, ukoliko bi vidio da dotični nije u prilici i mogućnosti da mu vrati, on bi mu taj dug otpisao, to jest halalio bi mu. Poznat je primjer čovjeka dužnika koji ga je od stida počeo izbjegavati jer nije imao 4 000 dirhema kako bi Imamu vratio dug. Saznavši razlog zašto ga pomenuti čovjek izbjegava Ebu Hanife mu je rekao da ni u kom slučaju novac ne smije biti razlogom da se njihovo prijateljstvo prekine ili zapostavi, te mu je odmah na licu mjesta oprostio sav dug.

Kada bi pisali o Ebu Hanifinom poznavanju vjerskih propisa, njegovoj pronicljivosti i preciznosti, te njegovom edebu i darežljivosti, trebalo bi nam jako puno vremena i prostora, međutim, to nam eksplicite i nije prioritetni cilj. 

Ovim sadržajem želimo da se prisjetimo ovog islamskog velikana i fakiha, te da istaknemo značaj cijenjenja i uvažavanja svih islamskih mislilaca, velikana i alima koje je iznjedrila bogata i sadržajna islamska povijest.

Svjesni smo da su današnji muslimani upali u jedan veliki problem, a on se ogleda u pretjeranom hvaljenju neke ličnosti ili pretjeranoj mržnji spram iste. 

Toga nije bio pošteđen ni Imami Azam Ebu Hanife, rahimehullah. Jedni, potpuno bespotrebno, izmišljaju razne priče i predaje kako bi tobože uzdigli časnog Imama i lažima iskazivali njegovu vrijednost i veličinu, dočim, s druge strane, drugi njegov trud devalviraju i nipodaštavaju.

Mi ne spadamo ni u prve ni u druge. Ebu Hanife je bio neosporno velika ličnost i veliki islamski znanstvenik, što pokazuje i sama činjenica da je imao vrijedne i aktivne učenike koji su njegova pravna rješenja veoma uspješno prenosili u krajeve kuda su se kretali, tako da je mezheb Imama Ebu Hanife već stoljećima najrasprostranjeniji među muslimanima u svijetu.

Da Ebu Hanife svoja teološka i pravna rješenja i stavove nije smatrao ”svetim” niti jedinim ispravnim, govore nam i činjenice da su njegovi vjerni učenici Ebu Jusuf, Muhammed, Zufer i drugi, itekako znali, s razlogom, zastupati i drugačije stavove od svog učitelja. 

Međutim, to Ebu Hanifi nije bio razlog da ih kritikuje, odbaci, optuži ili slično. Ebu Hanife je bio veliki čovjek koji je znao da je apsolutno znanje isključivo kod Uzvišenog Allaha, a da su ljudi ti koji su podložni grešci; grešci koja se u islamu oprašta ako nije učinjena iz namjere.

Divni li su savjeti koje je Imam Ebu Hanife jedne prilike uputio Ebu Jusufu, koji je kasnije postao i Vrhovni vjerski sudija, to jest ”Kadija svih kadija”. Ebu Hanife je za svog vremena, iz velike bogobojaznosti, ipak odbio da prihvatio taj položaj. Njegovo bogatstvo koje je stekao poštenom halal trgovinom, te vjersko znanje i posao daije i vaiza, bili su mu dostatni, te se nije htio prihvatati bilo kakve javne i odgovorne funkcije, koja bi eventualno među muslimanima urušila njegov dugogodišnji ugled i pažnju koju je uživao i među običnim ljudima, ali i među ostalom ulemom tog vremena.

Ebu Hanife je, prema mišljenju većine historičara, preselio na bolji svijet 150 god. Po Hidžri, u svojoj 70-oj godini života. Na dženazi mu je prisustvovao ogroman broj klanjača, te se zbog velikog broja ljudi koji su pristizali, ista klanjala i više puta. Ukopan je, kako tvrdi Ebu Zehre, u Bagdadu.

Mi, kao muslimani koji u svojim pravnim rješenjima najčešće koristima ona koja su nam dali Imami Azam i njegovi čestiti učenici, ni u kom slučaju ne smijemo da zaboravimo činjenicu da su pravna rješenja i drugih velikana islama, vrijedna poštovanja i uvažavanja.

Svjesni smo da su postojali, ali i da će, u budućnosti, postojati mnogi ljudi koji će određena pravna rješenja pripisivati Ebu Hanifi i njegovim učenicima, a da ona uopće nisu njihova. Kad su to znali raditi sa hadisima Allahova Poslanika, s.a.v.s., nije čudo da to rade i sa pravnim rješenjima uglednih islamskih velikana. 

Pojedinci koji pripadaju hanefijskoj pravnoj školi, a pod uticajem šejtanskih vesvesa, iznose lažna predanja i pripisuju ih Imamu i njegovim učenicima, kako bi opravdali svoje novotarije, ali i mnoga sujevjerja i neutemeljena vjerovanja. Isto tako, s druge strane, pojedinci iz škole selefa, kao i određeni šiiti, lažnim predanjima nastoje umanjiti vrijednost i znanje Ebu Hanife.

Međutim, njihovi postupci su samo puki neuspjeli pokušaji, da jednom takvom velikani, iz prevelike ljubavi ili mržnje, pripišu nešto što nije od njega.

Kako ga je Allah, dž.š., počastio činjenicom da pored imama Malika, Šafije i Ahmeda, i on bude posebno istaknut kao alim, u moru drugih postojećih koje je iznjedrila bogata islamska povijest, tako će Uzvišeni Allah čuvati pomen na njega i neće dozvoliti da ga zatamni fanatičnost simpatizera njegovog mezheba, niti da ga omalovaži učmalost neukih protivnika.

I za kraj:

Jednom prilikom obratio se Ebu Hanifi neki čovjek, govoreći: – Čuo sam da ljudi iza vaših leđa govore o vama veoma ružne stvari, međutim, ja nikada nisam čuo da ste vi o nekome, iza njegovih leđa, bilo šta ružno rekli! Ebu Hanife je rekao: – To je Allahova milost, koju On podari onome koga voli!

Spominje se da se Abdullah b. Mubarek obratio Sufjanu Es-Sevriju: – Ebu Abdullahu, koliko je Ebu Hanife daleko od ogovaranja! Nikada ga nisam čuo da ogovara čak ni neprijatelja!

Sufjan mu je odgovorio: – Tako mi Allaha, on je toliko pametan da tim činom neće  da uništava svoja dobra djela!

Za Akos.bA piše: Admir Iković