Vjernik i mrav: Pasivno posmatranje kriminala
Ponekada se može steći utisak da čovjek svojom reakcijom ne može zaustaviti određene negativne procese, međutim za njega je dovoljno što je reagirao u okviru njegovih mogućnosti. Možda bi kao jedna vrsta basne Objavljenih religija ovdje poslužio primjer iz predaje koja govori o mravu koji je nosio vodu da ugasi vatru pripremljenu za Ibrahima, a.s. Dok su ga drugi ismijavali i pitali zašto misli da može išta time promijeniti, on je odgovorio da čini to kako bi se znalo na čijoj je strani.
Iako Allah na brojnim mjestima u Kur’anu spominje ubistva poslanika, ne postoji nijedan konkretan opis ubistva nekog poslanika: “Onima koji ne vjeruju u Allahove dokaze i koji su vjerovjesnike, ni krive ni dužne, ubijali, a ubijaju i ljude koji traže da se postupa pravedno… (Ali Imran, 21); “…zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali… (El-Bekare, 61).
Konkretan opis trenutka kada je jedan poslanik trebao biti ubijen jeste u slučaju Ibrahima, a.s., ali ga Allah spašava te tako se izbjegava prizor smrti jednog poslanika. “Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite! – povikaše. O vatro – rekosmo Mi – postani hladna, i spas Ibrahimu!“ (El-Enbija’, 68-69) Ovo izostavljanje scena smrti može se posmatrati i kao kur’anski način zaštite i poštovanja ličnosti svih poslanika.
Ovdje će se obratiti pažnja na jedan konkretan opis ubistva, ali ne poslanika, već simbola onoga što je on predstavljao. Poslanik Salih, a.s., poslan je narodu Semudu koji se s Adom najčešće spominje u Kur’anu, kao primjeri nepravednih ljudi koji su pravili nered na zemlji zbog osjećaja superiornosti nad drugima. Salih je, kao i u slučajevima drugih poslanika, bio vrlo cijenjen u zajednici, sve dok nije počeo pozivati druge na činjenje dobra, na ispravan način života i vjerovanje u Allaha: “O, Salih – govorili su oni – ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da ibadet činimo onome čemu su preci naši ibadet činili? Mi uveliko sumnjamo u ono u čemu nas ti pozivaš“ (Hud, 62). I danas čovjek koji je proaktivan, koji nastoji pozitivno utjecati na društvo može biti izložen kritikama i napadima u javnosti, te zbog vjerskih principa i stavova izgubiti status u društvu koji je ranije imao. Međutim, na primjeru Saliha i drugih poslanika čovjek spoznaje da je istinsko poštovanje ono koje stječe kod Gospodara, a ne ljudi. Semud je tražio od Saliha da donese dokaz u vidu čuda ako je zaista poslanik. Uzvišeni Allah je kao mudžizu, kao znak poslanstva, poslao kamilu koja je svojom veličinom, izgledom i količinom mlijeka, koju je proizvodila, izazivala strahopoštovanje kod naroda i bila istinsko čudo. Imala je pravo koristiti vodu s izvora koju je koristio narod i tako je živjela sve do trenutka kada su odlučili da je ubiju. Ubili su simbol Salihovog poslanstva.
Kao što ne smije dopustiti vjernik sebi da bude ideolog lii izvršilac zločina, tako ne smije biti ni nezainteresiran za zlo koje se planira ili izvršava u njegovom okruženju, društvu i državi.
“Ti si samo opčinjen; ti si čovjek, kao i mi; zato nam donesi jedno čudo ako je istina to što govoriš! Evo to je kamila – reče on – u određeni dan ona će piti, a u poznati dan vi. I ne učinite joj nikakvo zlo da vas ne bi stigla patnja na Velikom danu!’ Ali, oni je zaklaše i potom se pokajaše. I stiže ih kazna. To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, Silan i Milostiv (Eš-Šu’ara, 141-159)
“U gradu je bilo devet osoba koje su ne red nego nered činile.“ (En-Neml, 48)
Ubistvo je isplanirala grupa stanovnika, jedna osoba je izvršila ubistvo, a skoro cijeli narod je šutnjom ili izrazom zadovoljstva podržao ubistvo. Ovaj proces, koji je vodio do konačnog ubistva, obrazac je mnogih ubistava u povijesti čovječanstva, od kojih su nekada stradali milioni ljudi, kao u slučaju ekskalacije nacizma, fašizma i drugih ideologija. U različitim kraljevstvima, državama i društvima uvijek je manja grupa ljudi planirala i ideološki instruirala pojedinca ili pojedince da budu zločinci, egzekutori, oni koji će fizički izvršiti ubistvo, dok su široke narodne mase, zbog neobrazovanosti ali prije svega pragmatičnosti i konformizma, bile indolentne i na taj način indirektno podržavale ubistva. Slično je bilo na našim područjima u toku Drugog svjetskog rata, ali i u toku agresije na BiH.
Kao što ne smije dopustiti vjernik sebi da bude ideolog lii izvršilac zločina, tako ne smije biti ni nezainteresiran za zlo koje se planira ili izvršava u njegovom okruženju, društvu i državi. Također, ne smije zbog osjećaja pripadnosti jednome narodu ili u ime nacionalnih interesa podržavati ubice i druge zločince. Naravno, pored ubistva postoje i drugi oblici zla koje čovjek može podržati svojom nezainteresiranošću, odnosno odsustvom reakcije. Stoga, kao vjernik i građanin on ne može ostati indolentan na korupciju, mito, iskorištavanje ovlasti i funkcija, nepravedno zapošljavanje i sl. Ponekada se može steći utisak da čovjek svojom reakcijom ne može zaustaviti određene negativne procese, međutim za njega je dovoljno što je reagirao u okviru njegovih mogućnosti. Možda bi kao jedna vrsta basne Objavljenih religija ovdje poslužio primjer iz predaje koja govori o mravu koji je nosio vodu da ugasi vatru pripremljenu za Ibrahima, a.s. Dok su ga drugi ismijavali i pitali zašto misli da može išta time promijeniti, on je odgovorio da čini to kako bi se znalo na čijoj je strani.
Piše: Elvedin Subašić (preporod.com)
