„Vjernici su braća…“?

Nazivajući u Kur’anu vjernike braćom (pri čemu su vjernice jedna drugoj sestre) Dragi Allah, dž.š., na jednostavan ali jasan način otkriva idealni nivo međuvjerničkog odnosa u uvažavanju, ljubavi i poštovanju. Kome je Allah, dž.š., podario krvnog brata ili sestru duboko je svjestan šta se s ovom usporedbom želi kazati. Brat se na brata u realnom životu oslanja u svakoj situaciji; prvo od brata, možda ponekad čak i prije nego od roditelja, traži pomoć; s njim dijeli radost i tugu; savjetuje se s njim čak i kada savjet možda neće u početku naići na odobravanje; kritikuje ga bez namjere da ga ponizi; ukazuje mu na greške; pruža mu podršku u životnim odlukama itd. Slično je i sa sestrama koje su jedna drugoj riznice tajni, utjehe, podrške i brige. Kada se, dakle, kaže da su vjernici braća, to znači da su vjernici i vjenrice jedani drugima sve ovdje navedeno i više od toga. Eh.

Čitajući Kur’an i hadise Allahovog Poslanika, a.s., došao sam do spoznaje o tome, mada se to kao puka formulacija često može čuti u govoru naših daija, da je Allahov Poslanik, a.s., čvrsto vjerovao u ono što mu je objavljeno u Kur’anu i da je svim svojim bićem nastojao živjeti u skladu s tim. A da su vjernici braća, kako to Allah, dž.š., tvrdi u Kur’anu, Muhammed, a.s., nije imao nikakve sumnje, a tome je ličnim primjerom podučavao i ashabe.

Pretpostavimo, naprimjer, da brat ugleda svog krvnog brata kako čini nešto nedostojno, recimo, da krade. Šta bi učinio? Da li bi počeo galamiti i vikati na njega? Da li bi ga prijavio policiji? Da li bi po mahali razglasio da mu je brat lopov? Ne bi. Zovnuo bi ga, pokušao bi ga tiho spriječiti od krađe, a onda bi mu, kajući se što to nije učinio i ranije, nastojao pomoći da svoje finansijske probleme riješi na zakonit način. Ovako bi, otprilike, brat s bratom postupio u sličnoj situaciji, a Muhammed, a.s., je preporučivao da vjernici jedan prema drugom imaju baš takav odnos. Nedavno sam u nekom tekstu pročitao hadis koji ću ovdje parafrazirati. Doveli su, naime, jedne prilike nekog kradljivca Allahovom Poslaniku, a.s., da mu sudi. Poslanik, a.s., je ljude koji su ga doveli ostavio jedno vrijeme da čekaju u džamiji, a zatim je tužan izašao pred njih i rekao im: „Zašto niste, kada ste vidjeli svog brata da krade, sakrili njegovu sramotu i sačuvali njegov obraz?“ Poslanik, a.s., je potom naredio, jer nije imao drugog izbora, da se nad njim izvrši šerijatom propisana kazna. Iako je vjerodostojnost ovog predanja upitna, njegova poruka snažno je prožeta duhom ajeta: „Vjernici su braća…“ i vjerodostojnim hadisom koji s dva seneda bilježi Tirmizija: „Odbijajte kazne od muslimana koliko možete, pa ako ima ikakav način da mu se nađe izlaz, nađite mu izlaz…“ (Hadisi br. 1456 i 1457.)

Ili šta bi smo učinili da nam brat pije alkohol toliko da ga šira društvena zajednica osuđuje zbog toga. Bi li stali na stranu zajednice ili na stranu svoga brata? Ako se možda neko dvoumi, neka pogleda kako je Muhammed, a.s., postupio kada su njegovog brata po vjeri zbog alkohola verbalno napadali. Buharija u  Sahihu bilježi predanje da je u vrijeme Poslanika, a.s., bio neki čovjek po imenu Abdullah koji je volio popiti vina, ali je kada nije bio pod dejstvom alkohola imao običaj nasmijavati Allahovog Poslanika, a.s. Jedne prilike ovog Abdulaha su doveli pred Poslanika, a.s., da mu sudi zbog toga što je pio alkohol i Muhammed, a.s., mu je izrekao predviđenu kaznu. Kada su ga, nakon nekog vremena, ponovo doveli pred Poslanika, a.s., i kada je ponovo kažnjen zbog konzumiranja alkohola,  neki čovjek ga poče proklinjati i ružno govoriti o njemu. Tada Vjerovjesnik, a.s., reče: „Nemojte ga proklinjati! Tako mi Allaha, ono što ja znam (o njemu) jeste da on voli Allaha i Njegovog Poslanika.“ (Hadis br. 6780) Premda se, dakle, njegov brat po vjeri u tom periodu bio odao alkoholu zbog čega ga je šira zajednica osuđivala, Poslanik, a.s., je stao u njegovu zaštitu pravdajući ga kroz dobro koje se pri njemu nalazilo. Ne bi li tako postupio svaki brat prema svome bratu?

  Braća i sestre kroz život dijele dobro i zlo i rijetke su tajne među njima. Takav odnos teško je narušiti, a naša svakodnevnica svjedoči da su rijetki slučajevi da brat s bratom ili sestra sa sestrom dugo ne govore ili da se dugo ljute jedno na drugo. Zajedničke vrijednosti koje su dijelili cijeli život na kraju pobjeđuju sve probleme koje vrijeme donese pred njih. Nakon smrti Muhammeda, a.s., među ashabima su se pojavili smutljivci koji za vrijeme hilafeta hazreti Alije, r.a., prouzrokovali veliki sukob u historiji poznat pod imenom „Bitka kod deve“ koji se desio u blizini Basre. Na jednoj strani bili su halifa hazreti Alija, r.a., i mnogobrojni poznati ashabi, dok su na drugoj strani bili hazreti Aiša, r.a., i također brojni ashabi među kojima su prednjačili Talha i Zubejr, r.a., dvojica ashaba kojima je još za života obećan Džennet. Neposredno pred bitku u želji da spriječi krvoproliće hazreti Alija šalje glasnika Talhi i Zubejru s kratkom porukom: „Znali smo se na Bedru, zar se ne poznajemo u Basri!?“ Hazreti Alija ih ovom porukom podsjeća na uzajamne vrijednosti: život s Allahovim Poslanikom, a.s., i zajedničku borbu protiv idolopoklonika na Bedru. To je ono što odnos među vjernicima čini bratskim: zanemarivanje trenutnih nesuglasica uz podsjećanje na zajedničko dobro iz prošlosti. Zar mogu jedno, ili dva, ili tri zla narušiti snagu bratske veze koja se temelji na zajedničkoj prošlosti i uzajamnim vrijednostima. Ako nam, dakle, brat po krvi ili brat po vjeri, nakon bezbroj dobara uradi neko zlo, učeći od hazreti Alije, r.a., reči ćemo mu: Znali smo se pod majčinim skutima…, Znali smo se na studijama…, Znali smo se u džamiji…, zar se ne poznajemo sada kada se ova nesuglasica ispriječila između nas!?

Za Akos.ba piše: hfz. dr. Elvir Duranović