Vasilija Jamakosmanović: Najstariji eksponat Zemaljskog muzeja
Piše: Edib KADIĆ
Ne hodam više po Muzeju. Ovaj direktor mi se ne sviđa, nekako se postavio kao da je Muzej njegov. Jeziva je vlaga, prije dvije godine sve smo digli, sve je to crno bilo od vlage i smrdjelo je. K’o kad nije čitav rat grijano, a ni poslije rata, pa se navukla vlaga. Međutim, Austrija što je pravila, svaka im čast. Oni su napravili dolje toplu izolaciju, metar i po. Onda su fine daske stavili, to je izolacija bila da mi nismo trebali ni grijati koliko je toplo odozdo bilo.
Međutim, sanacija 1986. godine, dignu sve, sve izvade, naspu beton, a na to direktno lamelni parket stave. To se sad ne može ničim zagrijati. Još jedan isti stan tu je do nas, Pandurevići su u njemu živjeli. Oni su otišli pred rat i nikad se više nisu vratili. Mi smo čitav rat proveli u Muzeju. Zapaljive metke sam golim rukama izbacivala kroz prozor. Muž sjedi, bolestan, drhti od straha, ne može maći. A bio je i ranjen u ratu, prostrijelna rana. Kad se najviše pucalo, otiđi bi tamo u posljednju sobu što gleda prema Grbavici, i gledala bih šta se dešava. Vidim, uleti negdje metak, samo se sagni, izbaci ga kroz prozor i bježi.
Opširnije na portalu Stav.ba.
