Vaše kompetentno dijete: Šta je društvena a šta lična odgovornost?
ODGOVORNOST, PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI I MOć
Što je odgovorno, a što neodgovorno – središnji su pojmovi u razgovorima roditelja o tome kako djecu treba odgajati, u razgovorima stručnjaka o ciljevima i sredstvima u dječjim vrtićima i školama, u domovima za sirotinju i siročad. Oko ova dva pojma, nema takve zbrke kao kada govorimo o samopouzdanju, samovrednovanju i samosvijesti. No, s druge strane, pojmovi “odgovornost” i “odgovoran” koriste se u vezi s nizom pojava koje bi mogli nazvati istim nazivom. Stoga bih u tekstu predložio razlikovanje između “društvene odgovornosti” i “lične (životne, egzistencijalne) odgovornosti”.
Razlikovanje između te dvije vrste odgovornosti držim važnim, jer svaka od njih ima svoje vlastite vrijednosti vezane za određene središnje aspekte našeg postojanja. Njihova povezanost znači da su važne za razumijevanje načina stvaranja odnosa temeljenih na ravnopravnom dostojanstvu unutar obitelji, koji također čuvaju integritet svakog pojedinog člana, podupiru i nadahnjuju razvoj njihovog osobnog osjećaja samosvijesti te učvršćuju njihovo zajedništvo. Meni lično ovo je, istodobno, postalo važnim ključem razumijevanja uzroka čestog neuspjeha našeg stručnog liječenja djece i mladih.
Definicije
Društvena odgovornost vrsta je odgovornosti koju imamo jedni prema drugima u našoj obitelji, skupini, društvu i svijetu.
To je ona ista zamisao o bivanju odgovornima kojoj nas uči većina roditelja i učitelja. Društvenoj odgovornosti nužnoj za funkcioniranje skupina i društava kojima pripadamo.
lična odgovornost ona je vrsta odgovornosti koju imamo za svoj vlastiti život – za naše tjelesno, psihičko, mentalno i duhovno zdravlje i razvoj. Mali nas je broj odgojen za preuzimanje te vrste odgovornosti. Ipak ona je najmoćnija i najsnažnija sila koju znamo u odnosu na sprječavanje nevolja i stvaranje kreativne energije u zajedništvu kojem pripadamo.
Tradicionalna teorija odgoja i obrazovanja sav je naglasak stavila na društvenu odgovornost, ali smo u posljednjem naraštaju otkrili (ili, možda, ponovo otkrili) da su te dvije vrste odgovornosti povezane.
Kada su djeca odgojena s naglaskom na društvenu odgovornost, ona često postaju društveno odgovorna. Štaviše, mnoga od njih postaju preodgovorna, kako to kažemo u svakidašnjem govoru. Cijena za to plaća se frustracijama u odnosu prema drugima te potpunim ili djelomičnim pomanjkanjem lične odgovornosti.
S druge pak strane, kada su djeca odgojena s naglaskom na potporu razvoja njihove prirodne, lične odgovornosti, tada ona također razvijaju i visok stepen društvene odgovornosti i to kao sastavni dio tog procesa.
Ova činjenica iz temelja potresa jedan od najupornijih mitova i javnog i privatnog odgoja, koji su uvijek isticali gledište da djetetovu “egocentričnu prirodu” treba potisnuti zbog obzira prema (njegovom) društvenom okruženju. To je, također, navelo odrasle na uzajamno vjerovanje kako je nužno žrtvovati vlastiti integritet da bi bili vrijednima našoj društvenoj sredini.
No, budući smo sada shvatili kako stvari stoje, logično je sljedeće:
Ako dijete odrasta među odraslima koji čuvaju i štite njegov osobni integritet, poduzimaju što je potrebno kada osjete da dijete pretjerano surađuje te su na taj način od pomoći pazeći da dijete razvija zdrav osjećaj samosvijesti i visok stupanj lične odgovornosti, tada nema ničeg čudnog u vezi s činjenicom da se to dijete također razvija u osjećajnu, obzirnu i društvenu odraslu osobu, osobito, ako to gledamo kroz ono što znamo o dječjoj želji za suradnjom.
Prema mojoj procjeni, na svakih stotinu odraslih u dobi između dvadeset i četrdeset godina, možda ih je samo dvoje ili troje sposobno uglavnom uvijek preuzimati odgovornost za vlastiti život i integritet. Ogromna većina sukoba između djece i odraslih, kao i među samim odraslima, odvija se u destruktivnom pravcu upravo zato što strane u sukobu nisu splične (ili neće) preuzeti odgovornost za sebe pa (zlo)rabe svoju energiju okrivljujući jedni druge.
Stoga vjerojatno, nije nikakva slučajnost da smrtonosna ili opasna bolest može biti najsnažnijim izvorom nadahnuća za opiranje čitavom smislu dobrog odgoja te da trenutno može promijeniti naše temeljne prioritete u životu, od prepuštanja upravljanju izvana k unutarnjem vladanju životom. Razmjerno visok stupanj društvenog standarda u industrijaliziranim zemljama očito je stvorio jedan opušteniji odnos prema dimenziji čiste egzistencije, koju jedino može ugroziti smrt. Posljednjih godina, mnogi ljudi osjećaju se zabrinutima zbog sve većih stremljenja k individualizmu. Meni je poznato da i mnogi roditelji dijele njihovu zabrinutost mada, s druge strane, žele svojoj djeci pružiti veće mogućnosti za razvoj negoli što su ih sami imali te im je želja podupirati onu dimenziju razvoja njihove djece s kojom su oni došli u dodir tek kasnije, uz cijenu teških osobnih posljedica.
Ako, primjerice, razmotrimo veliku političku scenu, spekulacije na međunarodnom tržištu deviza, promjenljive trendove u velikim gradovima, neonacizam te vladavinu medija, onda nije nimalo teško razumjeti zabrinutost. Isto bi se moglo reći za učestalost razvoda brakova, za nošenje oružja među školarcima te statistiku vezanu za silovanja i samoubistva. Ako ovo gledamo na određen način, onda je “prava stvarnost” na neki način “Bogom dana”.
Posve je razumljivo da se mnogi ljudi pitaju – je li “sva ta sloboda” dobra za djecu, pa zbog lakšeg razaznavanja u razgovoru, stvarnost se svodi na dvije krajnosti: na fundamentalizam i moralnu anarhiju.
Ako na ovo pogledamo iz drugog kuta, naglašavanje osobne, životne odgovornosti kao nečega što je u osnovi zdravo i dobro za odnos među ljudima, nema nikakve veze s ovdje spomenutim pojavama. Ili se neke od njih – primjerice, učestalost razvoda – mogu, u krajnjoj liniji, svrstati u privremene pojave – možda u oblik sve veće zajedničke patnje? Ako na trenutak ponovo razmotrimo razvoj temeljnih obiteljskih vrijednosti, naročito onih koje su prevladavale u odgoju prethodnog naraštaja, vidjet ćemo da je ideal odgoja bio vanjski.
“A sada, ne zaboravi se pristojno ponašati da ljudi vide kako si dobro odgojen!”
To su bile upute koje smo moji prijatelji i ja dobivali, kada su nas, kao djecu i mlade, slali u svijet. Osobito je bilo važno ne biti ono što jesi, odnosno ne biti vjeran sebi, već se “ponašati” upravo kao glumac koji drži svoj monolog. Kao i glumci, uz pomoć stručnih uputstava, naučili smo napamet izgovarati prave riječi. Ko smo mi doista bili i kako smo se osjećali to, jednostavno, nije bilo važno. Kada smo dobivali dar za praznik, lijepo bi se zahvalili, a ako smo bili razočarani ili žalosni, to je trebalo skriti. Tek kada “su se djeca” naučila skrivati i tako izgubila dodir sa samima sobom, roditelji su se mogli početi opuštati smatrajući da je odgoj uspješno obavljen.
Ovaj osnovni temelj odgoja djece počeo se mijenjati tokom 1950. godina, kada smo postupno naučili djecu priznavati kao bića s jednakim dostojanstvom i pravom na osobni rast i razvoj.
To znači da je položaj djece pretrpio korjenite promjene u vremenskom razdoblju od samo nešto više od sto godina. Prije svega, djeca su bila socijalna nužnost – kao radna snaga u obitelji, a kasnije kao skrbnici svojih roditelja. Poslije su, između ostaloga, postali društvenim iskazivanjem morala, ambicija i statusa roditelja. Danas se, odjednom, moramo priviknuti na pomisao da nije samo njihova egzistencija odvojena od naše, već da ona ima svoju vlastitu vrijednost – djeca su jedinstven i vrijedan oblik života, već samim svojim postojanjem!
To će reći da su se temeljne vrijednosti, od vanjskih i društvenih, promijenile u unutarnje i egzistencijalne. Naravno da će neki eksperimenti djece i odraslih u pokušaju provođenja ovakvih novih temelja vrijednosti u svakidašnju koegzistenciju biti neuspješni. Prije trideset godina, otac se mogao odreći sina uz punu potporu javnosti, ako sin nije htio ići očevim stopama. A danas se susrećemo s roditeljima koji toliko paze kako ne bi pogazili dječja prava na samorazvoj da djeca, ustvari, odrastaju u jednom bezroditeljskom zrakopraznom prostoru. Na sličan način, neki ljudi – iz različitih razloga i u različitim kulturama brkaju samorazvoj sa širenjem ega.
Ne držim da je naš sve veći uvid u činitelje stvaranja najzdravijih mogućnosti za ljudski razvoj uzrokom koji stoji iza prevladavajućeg društveno-političkog razvoja, koji polarizira odnose među ljudima. Teško je, stvarno, zamisliti kako bi odnos između djece i odraslih, koji se zasniva na ravnopravnijem dostojanstvu, mogao stvoriti ovakve probleme. Čini se da su neodgovornost i samodostatnost prije obilježja multilateralne, političke borbe za moć.
Nastavit će se, ako Bog da…
Preuzeto iz knjige: “VAŠE KOMPETENTNO DIJETE – prema novim temeljnim vrijednostima obitelji”
Autor: Jasper Jull
Broj stranica: 265
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2008
Izdavač: NAKLADA PELAGO, ZAGREB
Prevela: HANA LIPOVČAK
Obrada: Akos.ba
