Vaše kompetentno dijete: Porodične vrijednosti – metode odgoja

 

Osnovne vrijednosti, koje su tokom više od dva stoljeća omogućavale siguran temelj obitelji, sada prolaze kroz raz­doblje dezintegracije i promjene i to u gotovo svim dijelovima svijeta. U Skandinaviji, gdje žene u tome prednjače, taj je razvoj nesumljivo bio potpomognut razmjerno visokim život­nim standardom te naprednim socijalnim zakonodavstvom. U ostalim zemljama, takvom razvoju pridonose građanski ratovi ili gospodarske nevolje.

Zajednički činitelj leži u tome da hijerarhijski strukturi­rane, autoritarno patrijarhalne ili matrijarhalne obitelji po­staju stvar prošlosti. To se zbiva različitom brzinom pa je dovelo do toga da je svijet prepun različitih vrsta obitelji. Neke se očajnički trude zadržati standarde iz "dobrih starih vremena", dok druge pak eksperimentiraju s novim i plodni­jim načinima zajedničkog života. S "higijenske" točke gledišta, nema razloga ne pozdraviti takav razvoj. Tradicionalna struktura obitelji, kao i neke od njezinih vrijednosti, bila je u mnogome destruktivnom – kako za djecu tako i za odrasle.

U jednom kafiću u Španjolskoj

Otac, majka i dva sina, stara oko tri i pet godina, upravo su pojeli sladoled i kolače. Majka uzima ubrus, pijucka u njega, čvrsto hvata mlađeg sina za bradu i počinje ga brisati oko usta. Dječak negoduje i okreće lice od majke. Ona ga povlači za čuperak kose i, dok mu srdito kazuje kako je zločest, okreće mu lice prema sebi povlačeći ga za kosu. Njegov stariji brat već je dobro odgojen. Zbog te scene, licem mu na tren preleti bolan izraz, no vrlo brzo opet poprima masku ravnodušnosti. I otac reagira bolnim izrazom u očima, ali ga brzo pretvara u prijekor majci što ne može dječaka natjerati da se lijepo ponaša, bez stvaranja tolike gužve.

Mlađi brat začas se oporavlja od napada i već deset metara dalje zaustavlja se i razdragano pokazuje na jedan izlog, želeći majci nešto pokazati. A ona, koja je u međuvre­menu odmakla ulicom desetak, petnaest metara, vraća se žurno i odrešito. Ne bacivši ni pogled na objekt njegova oduševljenja, grabi ga za ruku i odvlači. On viče, ona je nepopustljiva u svojoj odlučnosti da odnese pobjedu, i cijelo vrijeme ponavlja – "Pontela cara bien!" [Lijepo se ponašaj!)

U jednom kafiću u Beču

Dva mlada bračna para, jedni sa sinom od oko pet godina, sjede u vrtu kafića i piju kafu nakon obavljene kupnje. Dolazi konobarica i dječakova majka kaže – "Mi ćemo kavu, što ćeš ti?"

Dječak malo oklijeva i kaže, "Zapravo ne znam što bih."

Majka razdražljivo kaže konobarici: "Donesite mu neki sok."

Stižu sok i kava, a nakon nekog vremena dječak pristojno i obazrivo kaže: "Mamice, ja bih radije colu s limunom ako može?"

Majka odgovara: "Zašto to nisi odmah rekao! Sada ćeš morati popiti sok!" – i odmah se obraća konobarici: "Dječak se predomislio. Donesite mu colu s limunom, da nas ostavi na miru!"

Poslije desetak minuta, u kojima su roditelji uživali pri­sjećajući se doživljaja s ljetovanja za vrijeme čega je dječak mirno sjedio i gledao unaokolo, majka je pogledala na sat i srdito rekla dječaku: "Popij tu colu!"

Dječak (očigledno radostan) upita: "Idemo li sada?"

Na što mu majka odgovori: "Da, moramo se požuriti kući. Popij tu colu!"

Dječak nastavlja gutati colu u velikim gutljajima i sav radostan je obavještava: "Gotov sam. Zar nisam brzo popio, mamice?" Majka zanemaruje njegovu izjavu i razgovor odra­slih se nastavlja. Dječak mirno i pristojno sjedi, slušajući što odrasli pričaju. Nakon pola sata, bojažljivo pita: "Mamice, hoćemo li brzo kući?"

Majka (glasno i srdito) odgovara: "Zaveži, balavče! Budeš li i dalje zanovijetao, ići ćeš ravno u krevet kad dođemo kući. Razumiješ li?"

Dječak se povlači i uvlači u sebe. Ostali odrasli upućuju majci poglede odobravanja, a dječakov otac, u znak potpore, dotiče ženinu ruku.

Na stajalištu autobusa u Copenhagenu

Baka s dvoje unučadi, starih oko četiri i šest godina, čeka autobus. Mlađi dječak vuče baku za kaput i kaže: "Bako, moram ići na zahod."

Baka odgovara: "Ništa od toga sada. Moramo kući!"

Dječak kaže: "Da, ali sila mi je, jako!"

Baka odgovara: "Slušaj baku! Ugledaj se na svoju veliku sestru, kako je velika i pametna."

Dječak ponavlja: "Da, ali meni je sila…. jako!"

Baka odgovara: "Zar ne čuješ što ti govorim, dječače! Ići ćeš na zahod kad stignemo kući. Ako sada ne budeš dobar, baka će te morati tužiti mami. A onda više nećeš smjeti s bakom u grad!"

Nekoliko stotina godina, učili smo djecu poštivati moć, autoritet i nasilje – ali ne i ljudska bića.

Odrasli, spomenuti u prethodnim primjerima, nisu loši ljudi. Oni vole svoju djecu i unučad, i sretni su kad se ona ponašaju lijepo, zabavno i dražesno. Odrasli se samo pona­šaju, naizgled, bez ljubavi, jer su naučili to "bez ljubavi" smatrati ljubavlju, a iskazivanje ljubavi neodgovornošću.

I.1.    Obitelj kao struktura moći

Već stoljećima, obitelj postoji kao struktura moći u kojoj muškarci imaju moć nad ženama, a odrasli nad djecom. Ta je moć bila apsolutna. Zahvaćala je društvene, političke i psihološke razine, a redosljed prvenstva nije se dovodio u pitanje: prvi je muškarac, potom žena – ukoliko u obitelji nije bilo odraslih sinova – zatim sinovi pa kćeri. Uspješnost braka ovisila je o ženinoj sposobnosti i spremnosti podvrgavati se mužu, a jasan cilj odgoja bio je natjerati djecu na prilagođavanje i poslušnost onima na vlasti. Obiteljska struktura moći bila je totalitarna pa se manjak sposobnosti ili spremnosti na suradnju logički kažnjavao tjelesnim nasiljem i/ili ogra­ničenjima ionako smanjene osobne slobode. Kao i u svim ostalim totalitarnim strukturama moći, idealnom se smatra­la situacija bez sukoba. Krajem prošlog stoljeća, počeli smo se zanimati za djecu kao bića s osobnim intelektualnim i psihološkim potrebama koje mogu biti važne za njihovo blagostanje i razvoj. Dvadesetih godina ovoga stoljeća žene su počele jasno iskazivati svoje postojanje i zahtijevati da ih se shvaća ozbiljno kao ljudska, društvena i politička bića. Tijekom prve polovice ovog stoljeća obitelj je postupno po­stajala manje totalitarnom, mada je stvarna struktura moći koja je bila osnovom obiteljskog života ostala nepromijenje­nom.

Za one koji su shvatili kako se treba prilagoditi, obitelj je pružala siguran temelj, no za one, čija je osobnost bila borbenije prirode, obitelj i odnosi u njoj mogli su biti zabri­njavajuće razornima. Oni u kojih je došlo do znakova smet­nji, bili su podvrgnuti određenim postupcima (pedagoškim i psihijatrijskim) u skladu s jasnim ciljem postizanja ponovne nužne prilagodbe strukturi moći.

Do one (ograničene) mjere, u kojoj su supružnici i roditelji bili uključeni u tretman žena i djece, poticalo ih se na pokazivanje razumijevanja, ljubav i nepopustljivost, ali ni­kako na predavanje svoje moći. Povratak u ustanove za liječenje, neuspjelo uklapanje u društvo, prisilno liječenje i ubrzani društveni slom bili su, stoga, posve logično, najčešće posljedice takvih postupaka. Moglo bi se puno toga reći o "dobroj staroj tradicionalnoj obitelji", no njezini su pozitivni utjecaji na egzistencijalno blagostanje i razvoj pojedinca bili uvelike iznimkom. S društvenog gledišta, bio je to, općenito govoreći, uspjeh, ali odmah ispod društvene fasade očitovali su se patološki procesi.

Ovaj je opis, naravno, u neku ruku i nepotpun i neprave­dan. Moramo priznati, neki su aspekti tadašnje obitelji bili ugodni, prisni i sretni. Sastavnim dijelom toga bila je, narav­no, činjenica da je među ljudima postojala ljubav te da je uspješno podvrgavanje podrazumijevalo poseban oblik si­gurnosti kakvu osjećaju dobro prilagođeni građani u totali­tarnim društvima.

Jedan od središnjih problema mnogih suvremenih obitelji jest činjenica da jezik kojim se služimo u odgoju djece vuče svoje porijeklo iz doba kada u obitelji nije bilo sukoba i kada su se pojmovi mentalne higijene uvelike razlikovali od današ­njih. Ako određene riječi i pojmove koje kasnije navodim kanimo koristiti u budućnosti, bit će nužno dopuniti ih posve drukčijim definicijama od dosadašnjih.

Metode odgoja

U Skandinaviji smo o metodama odgoja raspravljali s velikom sigurnošću sve do sredine sedamdesetih. Koristeći staru zamisao o tome kako djecu dovesti u red, to je jasno značilo: djeca su potencijalno poput životinja i asocijalna. Stoga se odrasli trebaju s njima družiti uz pomoć metoda koje omogućavaju njihov razvoj u ljudskom i društvenom smislu. Različite metode imaju drukčiju ideološku sadržinu, no nuž­nost primjene metode ne dolazi u pitanje.

Sada, kada znamo da su djeca zbiljski ljudi od samog početka, besmisleno je govoriti o metodama. Kada bismo taj pojam koristili u vezi s odnosima između odraslih, opravdano bismo naišli na protestovanje. Zamislite, primjerice, neku odraslu osobu koja kaže: "Zaljubljen sam u visoku, crnokosu Portugalku, ali imam s njom puno problema. Možete li mi preporučiti neku metodu da mi s njom bude lakše živjeti?" Upravo tako! To bi bilo posve neprihvatljivo. Pa ipak, upravo su ovako odrasli opisivali svoje odnose s djecom još od početka 18. stoljeća.

Djeca se rađaju kao ljudska i društvena bića te kako bi se te osobine i dalje razvijale, trebaju biti s odraslima koji se ponašaju ljudski i društveno. Bilo kakva metoda ne samo da je suvišna, već je i štetna jer djecu svodi na objekte u odnosu na njihove najbliže i najdraže.

Prkosna dob

Oko druge godine života, djeca se postupno počinju oslo­bađati svoje potpune ovisnosti o roditeljima. Počinju htjeti i razmišljati, osjećati i samostalno postupati. Odrasli nikada ne moraju dvojiti o tome kada je počela ta samostalna dob. Jednog jutra, kada stojite i oblačite ih, oni guraju vašu ruku i kažu: "Ja moći!" "Ja raditi!" U takvom trenutku, mnogi se roditelji inate i odgovaraju: "Ne, ne možeš!", "Prestani! Nema­mo se vremena igrati!" itd. Djeca postaju samostalna, a roditelji postaju prkosni!

Ti mjeseci djetetovog života istodobno predstavljaju jedan od najjasnijih primjera kako su djeca mudra glede suradnje.

Kada pokušaj dvogodišnjaka u razvijanju samostalne kom­petentnosti naiđe na roditeljsko negodovanje i prkos, dijete će, već u roku od nekoliko mjeseci ili postati prkosnim – dočekujući prkos prkosom – ili ovisnim i bez inicijative.

Koncept prkosne dobi tipičan je za one na vlasti kada govore o svojim nepoćudnim podređenima. Mala djeca po­staju, jer je to (nužni) sastavni dio njihovog razvoja, sve neovisnija i samostalnija pa samo totalitaran sistem može taj trajni razvoj jedinstvene, samoodređene osobnosti pretvoriti u problem.

Pubertet

Pubertet, koji je sam po sebi neutralan naučni pojam, poprimio je tokom ovog stoljeća krajnje negativno značenje pa se danas, potpuno automatski, dovodi u vezu sa sukobom, svađom i nevoljom. Poslije Drugog svjetskog rata, iza ove negativne slike uslijedio je pojam predpuberteta koji daje naslutiti skorašnje nevolje.

Objektivno gledano, pubertet predstavlja unutarnji psi­hički (osobni), psihoseksualni razvoj koji u mnogih mladih između 12 i 15 godina stvara snažnu unutarnju nesigurnost i uznemirenost. Stajalište da taj razvoj već sam po sebi treba biti uzrokom međusobnih sukoba (s odraslima) obična je glupost. Učestalost sukoba i njihova jačina ovise, među osta­lim, o sposobnosti odraslih da priznaju kako se priroda njihove uloge mijenja te o načinu hvatanja u koštac s razvo­jem integriteta tokom prve 3-4 godine djetetova života.

Tinejdžerska pobuna

Kao što je slučaj s pubertetom, i tinejdžerske su godine bremenite gotovo političkom, odnosno vojnom terminologi­jom: pobuna, neovisnost, revolucija, pomanjkanje discipline itd.

U strukturi moći, u kojoj se pretpostavlja da odrasli pred­stavljaju stabilan element bez sukoba, svaki se progresivan razvoj mora nužno definirati kao napad na ustroj. I baš kao i u slučaju ženske menopauze, kada se ona na vlasti oprav­dava i oslobađa odgovornosti, tako se i u obiteljima s tinej­džerima krivnja sentimentalno pripisuje djeci. A tako se zamisao o suočavanju odraslih s njihovom odgovornošću, u pogledu kvalitete odnosa, vrlo elegantno izbjegava. Krive su "te godine" ili "hormoni" ili i jedno i drugo!

Slično tome, cijeli niz tradicionalnih pojmova vezanih za odgoj odražava pogled na stvarnost onih na vlasti te njihovo uvjerenje da je očuvanje strukture moći najbolje za obje strane.

Granice

Unutar strukture moći, nužan je zakon i red; stoga se moraju odrediti granice za upravljanje djetetovim tjelesnim, duševnim i emocionalnim težnjama. Te su granice – šta je djeci dopušteno, a šta ne, šta trebaju i ne trebaju činiti, šta bi valjalo, a šta ne – bile neka vrsta obiteljskih policijskih propisa.

To je dovelo do tvrdnje da su određene granice korisne i dobre za djecu i da se prema njima ravnaju, a za što ne postoje ama baš nikakvi dokazi koji bi to potkrijepili. Posve je tačno da se djeca razvijaju zdravo i harmonično samo onda kada odrasli u obitelji postave neke granice. No, kao što ću i kasnije pokazati, važno je da i djeca i odrasli postave svoje vlastite granice, jer je pitanje postavljanja granica drugima prije svega iskazivanje moći.

Još od vremena kada su odrasli počeli o odgoju javno razgovarati, pitanje granica ne silazi s dnevnog reda. Skloni smo, ponekad, roditeljske poteškoće pri postavljanju granica smatrati nečim novim. No, to je, ustvari, uvijek bilo tako. Roditelji su se uvijek obraćali stručnjacima kako bi dobili savjet vezan za dječje reakcije ili "poslušnost". Sve dok je struktura moći bila ideal, roditelji su dobivali savjete koji su se sastojali od četiri elementa: složnosti, nepopustljivosti, posljedica i nepristranosti.

Složnost

"Složnost je snaga", kaže izreka, a upravo takvo razmišlja­nje stoji iza jednog od najsnažnijih obiteljskih uvjerenja: "Važno je da su roditelji složni u odgoju djece." Upoznao sam bezbroj parova koji su žrtvovali svoj brak kako bi ostvarili taj ideal, a potom silno patili od osjećaja krivnje zbog neuspjeha. Njihove brojne svađe i snažan osjećaj krivnje bili su rezulta­tom onoga što su bili naučili: da je najbolja stvar za djecu upravo složnost roditelja te da svojoj djeci štete ukoliko nisu složni. To je uvjerenje tačno samo kao vrsta političkog mane­vra. Kada oni na vlasti trebaju nametnuti neki zakon ili poredak, složnost među vođama svakako je prednost, jer se tako mogu suprotstaviti djeci kao ujedinjen protivnik. Do određene mjere, neslaganje se prihvaćalo, no samo ukoliko se iskazivalo nakon odlaska djece na počinak. Ali, čim bi se suočavali s djecom, roditelji su morali biti bezuvjetno jedin­stveni.

Jedan od razloga ovome bila je pomisao da bi nesložnost dopustila djeci ismijavati jednog roditelja pred drugim – unijeti razdor u vodstvo, zabiti u njega klin, da se tako izrazimo. U praksi, roditelji su rijetko bili složni. Primjerice, kada bi otac dovodio djecu u red, majka bi se često umiješala sa svojom ženskom zaštitom. Ne stoga što bi bila otvoreno nelojalnom, već zato što je ona predstavljala obiteljsku prvu pomoć pa se prirodno brinula za povrijeđene, no nikada ne dovodeći u pitanje nužnost granica i reda kojih se i (ona) sama pridržavala.

Promatrano s tačke gledišta mentalnog zdravlja, posve je nevažno slažu li se roditelji u pogledu odgoja ili ne. U načelu, trebaju se složiti samo u jednome, a to je da je prihvatljivo ne slagati se. Samo kada razlike među sobom vide kao nešto loše, djeca postaju nesigurnom.

Strogost

Pojam strogosti povezan je sa "složnošću" i jednako je tako nužan u očuvanju strukture moći. Različitost uzrokuje sukob, a različitost drugih nužno se doživljava kao neprijateljska opozicija.

Vrijednost strogog postupanja stoga je, posve prirodno, isključivo povezana s nepopustljivim "ne!" Kada se složnost odraslih pokaže nedovoljnom u postizanju poslušnosti, na­stavlja se sa strogošću.

Posljedice

Pa što nam je onda činiti kada nas ne slušaju, unatoč tome što smo složni i strogi? Kakve bi trebale biti posljedice? Neovisno o prirodi sukoba, odgovor uvijek leži unutar dviju istih kategorija: fizičkog nasilja i/ili ograničavanja osobne slobode.

Budući da samo manjina ljudi sprovodi nasilje i ograni­čava osobnu i društvenu slobodu drugih potpuno čiste savjesti, javila se potreba za opravdavanjem:

–   "To je za tvoje vlastito dobro!"

–    "Shvatit ćeš to kada odrasteš!"

–    "Moraš se naučiti prilagođavati!"

–    "Mene to više boli, nego tebe!"

–    "Ako nećeš slušati, morat ćemo ti to utuviti u glavu!"

Djeca su, čim je to bilo moguće, bila obaviještena o osnovnim načelima:

–    "Ja ovdje odlučujem!" – uspješno oduzimanje osobne slo­bode.

–    "Djeca trebaju biti na oku i šutjeti!" – uspješno oduzima­nje slobode govora te uvođenje cenzure i samocenzure.

Poslije izvršenja kazne, mnogi se roditelji pitaju nisu li pokvarili odnose sa svojim djetetom. Ova se nedoumica onda iskazuje, ili zahtjevom poput:

–    "Zagrli sada tatu i zaboravimo sve što je bilo."  ili neizravnijom metodom:

–    "Jesmo li opet prijatelji?"

Ironija je da to isto odrasli govore jedni drugom po završetku ljubavne veze: "Možemo li ostati prijatelji?"

Osjećaji nelagode i nedoumice bili su opravdani. Takve posljedice i vrste kažnjavanja postupno uništavaju odnos između djece i odraslih. Jedan od razloga tome je sklonost odraslih skidati (sa sebe) svu odgovornost za ono što se zbilo i pripisivati je djetetu. To je destruktivno i za djetetovo povjerenje u odrasle i za djetetovu samosvijest.

Pravednost

Odgoj djece sastojao se, u velikoj mjeri, od ispravljanja i pokuda kada su se "krivo" ponašali. U svom popularnom obliku, ta se filozofija temeljila na roditeljskom kazivanju djeci u čemu su pogriješila u određenoj situaciji, a prizor se smatrao uspješno zaključenim kada bi dijete priznalo da je pogriješilo ili pokazalo neke druge znakove kajanja. Zamisao je bila da, ako roditelji uspiju kod djece izazvati osjećaj da su stvarno i ozbiljno pogriješila, da će se iza toga popraviti. To je urodilo poznatim izrekama kao što su:

–    "Sram te bilo!"

–  "Treba te biti sram!"

–    "Zar te nije sram!?"

U tom sustavu, u kojem se svaka vrsta sukoba između roditelja i djece mogla objasniti pomanjkanjem ili neuspje­hom odgoja, uveden je koncept nepristranosti (pravednosti) kao neka vrsta vodiča za one na vlasti. U praksi je to, naprimjer, značilo da je odrasla osoba morala biti sigurna da je dijete stvarno krivo, prije nego je primijenila kaznu. Dakle, nepravednost nije predstavljala sama po sebi stvarno nasilje, već nasilje naneseno nedužnima.

Paradoks je u tome što je to često značilo da se djeca sječaju (i prosvjeduju protiv) samo onih situacija kada su bili kažnjavani za nešto što u stvari nisu počinili. I još općenitije –     i jako nepravedno – osjećaj da su "pogriješili" potiskiva se, jer je to bilo normalno!

Ideja pravednosti također je odigrala svoju ulogu u mno­gim obiteljima u kojima su se roditelji osobito trudili ne postupati prema svojoj djeci "različito". Poklanjali su im jednake božične darove, davali iste nagrade, iste kazne i isti odgoj, neovisno o njihovim razlikama. Tako je bila puka slučajnost da djeca dobiju ono što im stvarno treba, no roditelji su bili mirni znajući da su bili pravedni.

Skup vrijednosti koje smo opisali, još uvijek je najšire zastupljen u mnogim dijelovima svijeta. Neovisno o tome što netko može misliti o njima, moramo priznati visoki stupanj povezanosti između njih, njihova polazišta i njihovog cilja.

Kao što je već spomenuto, one imaju svoje polazište u zastarjelom poimanju dječjeg bića, no to je možda manje važno od njihova cilja. Njihov se cilj sastoji u vanjskom prilagođavanju što se, možda, može najpreciznije izraziti jednim upozorenjem koje smo moji prijatelji i ja bezbroj puta čuli tijekom našeg dječaštva: "Ne zaboravite se lijepo ponašati kako bi drugi ljudi vidjeli da ste dobro odgojeni!"

Odgoj djece, u velikoj je mjeri, davao prvenstvo vanjskom činitelju. Važno je bilo da se djeca nauče međusobno "slagati", "lijepo ponašati", "uklopiti", "pristojno govoriti", reći "hvala", "drago mi je", "hvala na gostoprimstvu". Djeca nisu trebala biti ono što jesu. Od njih se očekivalo da "glume" baš kao što se glumi u kazalištu te su poput glumaca trebali učiti određeni tekst.

Lako je biti pametan kad je sve gotovo. No ja sam ipak uvjeren da je traganje za novim sustavom vrijednosti, koje je očigledno tijekom posljednjih godina veliki korak naprijed za čovječanstvo i možda je vrijedno prisjetiti se – da oni roditelji, koji još uvijek obitelj drže strukturom moći, čine to zato jer iskreno misle da je to nešto najbolje što mogu pružiti svojoj djeci te je oni, stoga, ne doživljavaju prvenstveno kao izraz moći.

I.2.    Demokratsko međurazdoblje

Prije dvadeset i pet godina, kada je moj naraštaj dosegao reproduktivnu dob, začeli smo niz ideja koje su bile logičkom posljedicom života u obiteljima u kojima smo odrasli.

–   Na temelju stoljetne podređenosti, žene su zaključile da jednakost mora da je bolja. Borba koja je uslijedila išla je u pravcu demokratizacije uloga između spolova i od­govornosti u obitelji te protiv nejednakosti u društvu u području zapošljavanja i obrazovanja.

–   Novonastali roditelji, odgojeni na zabranama i propisi­ma, smatrali su da djeca trebaju imati pravo na objašnje­nje u vezi s normama i granicama što su ih odrasli nametnuli.

–   Zbog našeg iskustva odrastanja u obitelji s, manje-više, totalitarnom strukturom moći, mislili smo da su pravila demokracije možda bolja. Pojmovi kao što su pravo na utjecaj, sudjelovanje u donošenju odluka i dječja prava postali su pretečom nove vrste odnosa između spolova te između djece i odraslih.

–  Zahtjevi za metodama odgoja propali su, a zamijenila ih je ideja o važnosti razumijevanja djece i mladeži.

–  Spolni odnosi između muškaraca i žena" obogaćeni su pravom žena na odlučivanje o svom (vlastitom) tijelu, a industrija lijekova potpomogla je rasprostranjivanje tog prava omogućujući uspješnu zaštitu od začeća.

Naslovi su bili politički kao i većina terminologije i prazne

retorike. Nazvao sam to razdoblje "demokratskim međuraz- dobljem" iz dva razloga: demokratske vrijednosti iskušavale su se kao alternativan sustav obiteljskih vrijednosti u obitelji koji se pokazao valjanim, mada nedostatnim. Stoga je to razdoblje bilo prilično ograničeno – jedno važno međuraz- doblje u sukobljavanju s tradicionalnom strukturom obitelji.

Mada su političke i politizirane definicije problema izme­đu spolova te između odraslih i djece bile i logične i nužne, same po sebi nisu bile dovoljne kada se radilo o opisivanju ili bavljenju unutarnjim obiteljskim odnosima. U vezi s osnovnim sukobima interakcija te vrste, ideologija više spre­čava, nego što promiče zajedništvo. Čini se da ideologije i totalitarni sustavi imaju nešto zajedničko: oni stvaraju osje­ćaj sigurnosti i smisla za posrećene, ali ne i za one na dnu hijerarhijske ljestvice, ili one koji drukčije doživljavaju stvar­nost.

Demokratske vrijednosti svakako su koristan dodatak te­meljnim obiteljskim vrijednotama, no, same po sebi, nisu dovoljne. Uporabu pojmova kao što su: sudjelovanje u odlu­čivanju, pravo utjecaja, pravo glasa itd., moguće je povezati samo uz sadržaj i strukturu obiteljskog života: primjerice, gdje ćemo ove godine provesti Božić i tko će za što biti zadužen? – ali ne i uz stvaran interakcijski proces koji je presudan za to, kako će se članovi obitelji osjećati i slagati za vrijeme božičnih blagdana.

Odlučujući elemenat za zdravlje i razvoj kako djece tako i odraslih predstavlja kvaliteta interakcijskog procesa u obi­telji. Onoga što nazivamo "tonom", "duhom", "ozračjem" (atmosferom). Grčki filozofi to zovu "etosom". Ponovo ću se kasnije vratiti na ovaj središnji pojam, a ovdje ću se zadovo­ljiti isticanjem odgovornosti za kvalitetu tog procesa koja leži na odraslim članovima obitelji. Ta je odgovornost nepreno­siva i nedjeljiva u demokratskom smislu.

Na kvalitetu tog odnosa utječu brojni činitelji: ličnost i životno iskustvo roditelja; njihov uzajaman odnos; njihovi osobni usponi i padovi; njihova gledišta, stavovi i filozofija; njihova svjesnost o sukobima i sposobnost njihova prevlada­vanja; njihova snaga u odnosu na stresove i krize, itd.

To ne znači da djeca nemaju nikakvog utjecaja na taj proces u obitelji. Naprotiv. Ona očituju veliki utjecaj upravo svojim pomanjkanjem životnog iskustva; svojom logikom; svojim mogućim nedostacima; svojom osjetljivošću prema sukobima udruženom s njihovim pomanjkanjem iskustva u njihovu prevladavanju, itd. Djeca također utječu na proces svojom željom za suradnjom, svojom funkcijom gromobrana u olujama roditeljskih sukoba te svojom životnošću i kreativ­nošću.

No, djeca ne mogu biti odgovorna za kvalitetu interakcije. U obiteljima, u kojima se roditelji, iz različitih razloga, ne umiju nositi s odgovornošću i u kojima zato djeca nakraju "odlučuju", rezultat je uvijek destruktivan. Zadaće, dužnosti i područja praktičkog djelovanja mogu se prenositi na djecu i mlade, no roditelji su ti koji su odgovorni za dobrobit obitelji.

To ne znači da je pogrešno dati djeci pravo utjecaja u demokratskom smislu, no samo pod uvjetom da je opći cilj njihovo uvođenje u demokraciju. U situacijama u kojima djeca i odrasli trebaju zajedno funkcionirati, djeci će biti bolje ako odrasli budu, u prvom redu, ozbiljno shvaćali njihove želje i potrebe. U obitelji i u društvu u cjelini, često postoji ogromna razlika između postizanja nečega što želimo i postizanja onoga što doista trebamo.

Obitelj je pravna cjelina samo pri stvaranju i raspadu. Između toga tijekom svog nastojanja, ona je, prije svega, egzistencijalna i emocionalna cjelina. Pohvalno je ako se poštuju prava članova obitelji mada to nije dovoljan temelj za njezino blagostanje i razvoj. Oni zahtijevaju više od puke jednakosti u političkom i pravnom smislu – nužno je ravno­pravno dostojanstvo.

Prijelaz na demokratsku obitelj doveo je do sukoba i srazova koji su se, mada su za sobom ostavili mnogo žrtava, događali u optimističnoj klimi uz uvjerenje da će se sve to u budućnosti pokazati vrijednim truda. U početku je najvažni­je bilo raskrstiti sa "starim", bez određenih ideja o "novome" pa tako sve do danas ima puno obitelji koje obilježava velika nesigurnost i ponešto žaljenja zbog toga što "suvremena obitelj* nema već ugrađena gotova rješenja za svoje probleme.

Većina revolucionarnih glavnih zamisli pokazala je ogra­ničenu vrijednost u praksi. Bile su, jednostavno, isuviše apstraktne da bi poslužile kao smjernice u svakidašnjem životu. Nove su se ideje pokazale složenije za sprovedbu nego što se pretpostavljalo.

Sukob

U obiteljima, u kojima se odsustvo sukoba između odra­slih smatralo idealom i u kojima se na sukobe između djece i odraslih gledalo kao na izraz odgoja ili njegovo pomanjka­nje, prva generacija nije, jednostavno, imala modele uloga koji bi im pokazali kako se sukobi mogu otkloniti ili rješavati na način koji bi obogaćivao zajedništvo, umjesto da ga narušava.

Posve je prirodno da je prvim modelom poslužio onaj političkog sukoba – tj. model borbe za vlast. Takav je model neprimjeren za obitelj iz jednostavnog razloga što neminov­no stvara pobjednike i gubitnike. Za obitelj to znači da je zajedništvo na gubitku. Mnogi ljudi imaju s tim potresno iskustvo, jer su razvodi brakova i obitelji s jednim roditeljem učestaliji nego ikada prije u ljudskoj povijesti.

Ravnopravnost

Unutar obitelji, ideja o ravnopravnosti pokazala se naj­prije kao pokušaj rušenja uloga spolova i njihovo preobliko­vanje u smislu veće jednakosti. Više se nije uzimalo zdravo za gotovo da muškarac ima ulogu opskrbljivača, a žena ulogu kućanice.

Osobito u obiteljima u kojima je ta demokratizacija uloge spolova uspješno uvedena, bilo je nužno suočiti se s činjeni- com da, mada je "ravnopravnost" možda bila pogodnim parametrom na praktičnoj i organizacijskog razini, ona nije imala nikakvog učinka u stvaranju zdravije ravnoteže izme­đu muškaraca i žena ni na jednom drugom području. Zavla­dali su novi stereotipi.

Zajedničko obavljanje praktičnih poslova vezanih za kuću i djecu, nije samo po sebi predstavljalo rješenje načina dijeljenja odgovornosti, stavova i emocionalnog "gospodare­nja".

Kao izravni nasljednici starih totalitarnih vladara, uloge muškaraca u obitelji bile su podvrgnute općoj kritici. Veliki broj muškaraca doživio je te pokude kao neku vrstu kastrira- nja, što je, u svakom slučaju, bio paradoks: muškarci i očevi nikada nisu igrali važnu ulogu u obitelji, ni kvantitativno, ni kvalitativno, pa se, prema tome, kritika uglavnom temeljila na onome što muškarci i očevi nisu radili.

Manje-više spremno, muškarci su preuzimali sve više za­daća i odgovornosti u obitelji, a uz sve rasprostranjeni je pojavljivanje žena na tržištu rada, monopol muškaraca na ulogu dobavljača doživio je svoj kraj. Potreba za identifika­cijom muškog identiteta, kao temelja za ponovno određiva­nje uloga muškaraca kao partnera, ljubavnika, očeva i člano­va obitelji, povećavala se kod oba spola.

Ubrzo je ravnopravnost postala "istovjetnost" ("nježni muš­karci", "meki muškarci"), a nakon kratkog iskoraka u drugu krajnost ("macho" muškarac), obje su strane shvatile da rješe­nje problema ne leži u "davanju ženama onoga što hoće". Tzv. ženske vrijednosti, koje svojim većim dijelom predstavljaju temeljne ljudske vrijednosti, ne mogu se, jednostavno, preu­zeti od žena.

Tisućama godina, ženama su se poricala osnovna ljudska prava, no one su, unatoč tome, u manjoj ili većoj mjeri, zadržale svoja ljudska obilježja. Muškarci izolirani u svojoj ulozi udaljili su se od svojih ljudskih obilježja. U tome je pogledu pomanjkanje ravnopravnosti još uvijek nedvojbeno.

Poštovanje

I "poštovanje" i "prihvaćanje" bile su ključne riječi u novoj ravnopravnosti između spolova, no obje su se mogle shvaćati na različite načine, čak jako različite, ovisno o osobnosti pojedinca.

Naprimjer, je li poštovanje nešto što mi kao ljudska bića dugujemo jedni drugima već samo stoga što postojimo, ili je to nešto što moramo "zavrijediti? Trebam li, za početak, poštovati postupke svoga bračnog partnera, ili tek pošto ocijenim njezine rezultate? (Njezin odgoj djece, za razliku od načina na koji sam ja odgajao moju djecu, naprimjer.) Što to znači kada mi prartner kaže: "Moraš to prihvatiti!"? Trebam li skriti svoje neslaganje? Trebam li pristati ili to odglumiti? Može li ona "zahtijevati" moje prihvaćanje? Ili je to možda dar koji joj mogu pokloniti jer je volim. Što će se dogoditi ako je ja poštujem i prihvaćam takvom kakva je, ali shvatim da mi je neizdrživo s njom živjeti? Da li je nužno moći razumjeti drugoga prije no što ga možemo poštovati i prihvatiti – ili možda voljeti? Ili, možda, razumijevanje nema s tim nikakve veze?

Ako ove apstraktne pojmove želimo primijeniti kao temelj interakcije u obitelji – ako trebaju postati stvarnima – onda našu pozornost moramo najprije usmjeriti prema unutra. Moramo naučiti prihvaćati sebe takvima kakvi smo i s tog polazišta izgrađivati određeno samopoštovanje. Putem ta­kvog procesa možemo naučiti koliko je besmisleno pomanj­kanje tuđeg poštovanja uzimati osobno, a to nas opet vraća na polaznu točku: jesu li poštovanje i prihvaćanje pretpostav­ke za ljubav ili su njezina posljedica?

Zahtjevi

U vezi s trgovinom, pravnim ugovorima i političkim igra­ma moći važno je govoriti o zahtjevima, ali ne i u obitelji. Moguće je zahtijevati plaćanje održavanja, ali ne i odgovor­nost. Moguće je zahtijevati starateljstvo nad djetetom, ali ne i osobnu pažljivost. Odnos pun ljubavi između muškarca i žene, ili između roditelja i djece, dar je i povlastica. To nije nešto što možemo zahtijevati jedni od drugih. Glavno pravilo koje vrijedi za odnose u obitelji sastoji se u prirodnom prihvaćanju zahtijevanja onoga sto želite i možda će vam se ponekad posrećiti da to i dobijete, no posljedica toga je da često gubite dodir s osobomza kojom težite.

U obitelji, svaka vrsta zahtjeva koja se odnosi na, primje­rice, odgovornost, osjećaje, obzirnost, spolnost, pažljivost, dužnost, zajedništvo ili poštovanje, neminovno će predstav­ljati zahtjev za ljubavlju. To je, naravno, apsurdan zahtjev ali ujedno i opravdanje čežnja.

Obitelji, kao demokratskom sustavu, nedostaje jedna di­menzija koja je od središnje važnosti za zdravlje i razvoj njezinih članova; dimenzija koju nesumnjivo nalazimo u namjerama mnogih političkih proglasa i deklaracija, ali nikada i u političkoj praksi. Radi se o dimenziji ravnoprav­nog dostojanstva.

I. 3. Zajedništvo ravnopravnog dostojanstva

Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, došlo je do presudnog ^alitativnog napretka u odnosima između odra­slih i djece. To možda najbolje pokazuje činjenica da djeca i mladež mogu danas funkcionirati u svijetu s mnogo jačim osjećajem prirodnosti i svjesnosti. Oni više nisu spremni automatski tolerirati povrede i prijestupe svojih roditelja, na što su prijašnji naraštaji bili prisiljavani.

Istodobno, činjenica je također da ni obitelj, ni društvo u mnogome ne uspijevaju ispuniti potrebe djece i mladih da sebe vide kao vrijedne članove zajednice. No, s druge strane, u neposrednijim odnosima zlouporaba moći nije više tako uobičajena niti općenito prihvaćena.

Pojava ravnopravnog dostojanstva također se jasno očitu­je u odnosima između muškaraca i žena. Postoje jasni poka­zatelji da su uloge spolova na mnogim područjima odigrale svoje te da se sadašnja praznina može zamijeniti samo temeljnim ljudskim vrijednostima koje promiču jednako do­stojanstvo između često različitog načina razmišljanja muš­karaca i žena, različitog iskustva itd. Do kojeg su stupnja te razlike biološki ili povijesno-kulturološki uvjetovane ovdje nije važno, jer je bitno obilježje načela ravnopravnog dosto­janstva da ono upravo ističe razlike i ne nastoji ih ujednačiti ili razriješiti. Postoji, stoga, potreba za sličnim stavovima i ponašanjem bez obzira na to govorimo li o osobnim odnosi­ma između muškaraca i žena, odraslih i djece, hindusa i kršćana, Afrikanaca i Skandinavaca, liječnika i pacijenata ili poslodavaca i zaposlenika.

Mnogo je opravdanih razloga za nesigurnost i neodluč­nost koje nalazimo u nizu suvremenih obitelji koje su se usudile ostaviti prošlost iza sebe kako bi eksperimentirale s humanijim načinima uspostavljanja zajedništva. Jedan od najvažnijih je možda činjenica da smo već oko dva stoljeća svjesni ideje ravnopravnog dostojanstva, ali smo se rijetko s njom susreli u praksi. Naprosto nam nedostaju jasni i razu­mljivi primjeri i modeli uloga.

Dok je "jednakost" statička, mjerljiva cjelina, ravnopravno dostojanstvo dinamički je proces. Ravnopravno dostojanstvo periodičko je iskustvo koje obje strane doživljavaju u odnosu, no koje u nekim drugim razdobljima treba prilagoditi kako bi se ponovo uspostavilo. Ravnopravno dostojanstvo razliku­je se, primjerice, od jednakosti po načinu na koji se ne mora nužno odražavati ni u jednoj određenoj dodjeli uloga.

Činjenica da žena sprema jelo u kuhinji u subotnje poslije podne, dok njezin muž gleda utakmicu na televiziji – ili obrnuto – ne govori nam ništa o ravnopravnom dostojanstvu između njih. Nejednakost je važna za ravnopravno dostojan­stvo samo onda kada je nametnuta; a jednakost je važna samo utoliko ukoliko različita područja rada i odgovornosti pridonose razvoju određenih središnjih i općih ljudskih vri­jednosti za osobu koja ih je poprimila.

Kada, naprimjer, očevi posvećuju puno više vremena svojoj djeci, to u svakom slučaju može predstavljati olakšanje za majke. No zajedništvo između roditelja razvija se samo onoliko koliko očevi razvijaju svoj opći ljudski opseg, i u dubinu i u širinu i to putem svog druženja s djecom.

Sposobnost spontanog odnošenja s ravnopravnim dosto­janstvom prema odraslom partneru ili djetetu ovisi, kao i mnoge druge stvari, o iskustvu koje nosimo iz obitelji u kojoj smo odrasli i o modelima uloga koje smo tamo vidjeli. Može biti vrlo teško obraćati se ljudima s jednakim dostojanstvom, ako smo u našem odgoju iskusili suprotno. To također može biti teško, ako je netko bio mažen zbog svog izgleda, sposob­nosti za suradnju ili dobrih ocjena u školi. Za većinu ljudi, ravnopravno dostojanstvo još uvijek predstavlja vrijednosti koja zahtijeva učenje i svakodnevno upražnjavanje.

Kao polazišnu točku u ovoj knjizi odabrao sam djecu i njihov razvoj, jer to držim prirodnim polazištem, i kada smo sa svojom djecom, i kada nastojimo sami sebe bolje razumje­ti. Razlog zbog kojeg nam psihoterapija može malo pridoni­jeti u objašnjavanju načela uspostavljanja odnosa s ravno­pravnim dostojanstvom među članovima obitelji, leži u činje­nici da je ravnopravno dostojanstvo uvijek bilo jedinim valjanim načinom rješavanja psiholoških sukoba i egzisten­cijalnih kriza.

Pojmovi kao što su: samosvijest, dostojanstvo (dignitet), biti ono što jesmo, očuvanje osobnog identiteta, iskazivanje sebe, postavljanje granica i povlačenje crte, uvijek su pred­stavljali središnje elemente u procesu ozdravljenja. Znamo, stoga, da oni igraju važnu ulogu i to ne samo za psihološko, socijalno i duhovno blagostanje, već i u stvaranju uspješnih obitelji i zajednica.

Sa svim ovim osobinama, djeca se ili rađaju ili ih razvijaju uz odgovarajuću potporu. S povijesnog stajališta, upravo su ove vrijednosti bile latentno prisutne kod većine ljudi od njihove druge godine pa sve do odrasle dobi. No, za većinu je ljudi to latentno stanje potrajalo čitav njihov život, kod nekih je urodilo osobnim prodorima – vrlo često u obliku sloma.

Tijekom dvadesetog stoljeća naviknuli smo se na činjenicu da su niski stupanj samosvijesti, zlostavljanje i drugi oblici destruktivnog ponašanja, psihosomatska oboljenja, depresi­ja itd. poprimili status nacionalnih bolesti. Sada, na pragu novog stoljeća, bogatiji smo za dvije stvari koje mogu promi­jeniti ovakvu sliku. Nalazimo se na prekretnici napuštanja ideala o dobro prilagođenom pripadniku masa i stekli smo spoznaje i iskustvo o ljudskom zdravlju i razvoju koji su u mnogome potpuno izmijenili naše gledanje na ljudska bića.

Nastavlja se.

Preuzeto iz knjige: "VAŠE KOMPETENTNO DIJETE – prema novim temeljnim vrijednostima obitelji"

Broj stranica: 265
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2008
Izdavač: NAKLADA PELAGO, ZAGREB
Prevela: HANA LIPOVČAK

Obrada: Akos.bA