Vaše kompetentno dijete: Djeca surađuju!

Kada djeca prestaju surađivati, to je, onda, ili zbog toga što su surađivalipreviše i predugo, ili stoga što su im narušili integritet, ali nikada stoga što ne bi bila spremna na suradnju.

 Temeljni sukob

Iz najranijih pisanih dokumenata vidljivo je da su ljudi uvijek bili svjesni osnovne egzistencijalne dileme: sukoba između pojedinca i skupine, između pojedinca i društva, individualizma i konformizma, identiteta i adaptacije – ili, kako ja to radije nazivam: sukoba između integriteta i surad­nje.

INTEGRITET (svijest o sebi, identitet, ja… )

↑

SUKOB

 

↑

SURADNJA

(kopirati/oponašati)  

 

Generacijama su se sav odgoj, obrazovanje i ophođenje temeljili na određenom načinu shvaćanja tog sukoba. Shva­ćanje da su djeca u osnovi nesklona suradnji, da su asocijalna i egocentrična. Stoga je zadaća odraslih bila jasna: djecu svakako naučiti surađivati, prilagođavati se i voditi računa o drugima. Načini su bili razni, a u drugoj polovici našeg stoljeća posebno se teži manjoj primjeni tjelesnog nasilja i većoj primjeni dijaloga. Kada sam se ja rodio, zdravstveni nadzornici i pedijatri preporučivali su strukturu i higijenu – taj je sustav postao znan pod nazivom “tišina, čistoća i redovitost”.

Majkama je rečeno da obvezno moraju djecu dojiti u određeno vrijeme i u određenim vremenskim razmacima, a isto vrijedilo je i za spavanje, higijenu itd. Argumentom za to bilo je mišljenje da će, u suprotnom, djeca vladati! Kada su se majke kasnije zabrinjavale zbog česte frustriranosti i plača svoje djece, stručnjaci su spremno upozoravali da ne smiju odustati. Uvjeravali su ih da malo plača i urlanja neće djeci naškoditi. Naprotiv, to je dobro za pluća. Mnogi od nas preživjeli su prve godine svoga života u prilično dobrom stanju, zahvaljujući našim roditeljima kojima je naša frustri- ranost slamala srce pa su zanemarivali liječničke naredbe i uzimali nas u naručje kada to nisu trebali.

Ova se metoda temeljila na onom istom razumijevanju dječje prirode koje sam upravo spomenuo. Znalo se da djeca, također, dolaze u sukob sa svojom potrebom da ostanu netaknuta, s jedne strane, te sa svojom željom da surađuju, s druge strane. No, smatralo se, da će u devet od deset takvih slučajeva djeca odabrati da se brinu za sebe. Oporbena uloga roditelja sastojala se u tome da djeca od početka znaju tko je nadležan.

Putem intenzivnog terapijskog rada s obiteljima tijekom posljednjih četrdeset godina naučili smo da su prave činjeni­ce što se tiče tog problema potpuno suprotne.

Kada su djeca stvarno suočena sa sukobom između inte­griteta i suradnje – a to se njima događa jednako kao što se događa i odraslima, većinom svakodnevno – ona, u devet slučajeva od deset, odabiru suradnju. Djeci nisu potrebni odrasli kako bi ih naučili prilagođavati se i surađivati. S druge strane, oni osjećaju stvarnu potrebu za odraslima koji ih mogu poučiti kako da pazite na sebe u interakciji s drugima.

Dva su razloga zbog kojih odraslima može biti teško nositi se s ovakvim prikazivanjem problema. Kao prvo, mi obično ne posvećujemo mnogo pozornosti dječjem ponašanju kada surađuju. Počinjemo opažati tek kada prestaju, ili odbijaju surađivati. Drugo, djeca surađuju/oponašaju na dva načina: izravno i nesvjesno. No, razmotrimo najprije što se u ovom kontekstu stvarno podrazumijeva pod suradnjom.

 

  Suradnja

 

Kao što sam već spomenuo, suradnja ovdje znači da djeca kopiraju i oponašaju najvažnije odrasle osobe koje ih okru­žuju. To su, prirodno, u prvome redu njihovi roditelji, ali kasnije i drugi odrasli s kojima dolaze u bliži dodir.

Primjer

Moji su roditelji doživjeli sljedeću vrstu zagonetne pojave: Majčin porodiljski dopust je završio i dijete za prvo vrijeme treba smjestiti u jaslice. Roditelji ubrzo otkrivaju da nije nevažno tko će dijete ujutro odvoditi. Kada to čini majka, dijete je nesretno i čini se da ništa ne pomaže od onoga što ona poduzima kako bi ga smirila. Kada je očev red da ga vodi, čini se da nema nikakvih problema. Sve je lako i jednostavno. Ovakvo iskustvo dovelo je do brojnih rasprava između roditelja o kvaliteti odgajatelja i jaslica, o “suviše zaštitničkom” ponašanju majke ili o brižnosti oca.

U većini slučajeva, pravi razlog s tim nema nikakve veze. Uzrok, posve jednostavno, leži u majčinoj emocionalnoj ne­spremnosti (sasvim opravdanoj) odvojiti se od djeteta. Ona je uznemirena, tužna, živčana i nesretna, ali već više od tri mjeseca potiskuje te osjećaje, jer je situacija u obitelji takva da ne pušta jednom od roditelja ostati kod kuće i čuvati dijete.

Mada majka (ili otac) nije svjesna tih osjećaja, dijete ih osjeća – i kopira. Dijete u ovakvom slučaju daje majci kom­petentan odgovor koji, iskazan terminima odraslih, glasi: “Draga majko, među nama nešto nije u redu – nešto je nerazjašnjeno. Ja Ti samo dajem na znanje i pretpostavljam da ćeš preuzeti odgovornost i riješiti problem, pa ćemo se oboje bolje osjećati.”

Kad bismo upitali majku, koja se upravo rastala od svog uplakanog djeteta, surađuje li njezino dijete, ona bi najvje­rojatnije rekla – “ne”. Učinila bi to zato jer se njezino poimanje suradnje povezuje s prilagođavanjem – tj. s djetetovim tihim i nedramatičnim ostajanjem. Slične situacije zbivaju se pri­likom posjeta liječniku, zubaru itd.

Primjer

Karen i Christian upravo su dobili svoje prvo dijete nakon puno godina čekanja. Kao i većina drugih novih roditelja, jako su sretni, ali istodobni i nesigurni u svoje sposobnosti nošenja s ogromnom odgovornošću koju traži dijete.

Karen je uzela godinu dana porodiljskog dopusta i, zbog različitih razloga, ona i Christian nisu nikada ozbiljno raz­govarali o svojoj nesigurnosti. To znači da joj je svakidašnji život s djetetom vrlo naporan, a da pritom ne zna kako prevladati svoju nesigurnost. Kada se Christian vraća s posla kući, ili kada navrate rođaci ili prijatelji, oni se uglavnom raspituju za djetetovo zdravlje ili konstatiraju kako mora da je divno to što majka provodi tako puno vremena s djetetom.

Pomalo, ona potiskuje svoju nesigurnost, ali zauzvrat postaje vrlo brižljivom u području djetetove higijene i pre­hrane. Njezina kćerkica mora imati lijepu odjeću, ne smije biti mokra i mora redovito i puno jesti.

Karen još doji svoju kćerkicu, tri mjeseca staru, ali dijete odjednom počinje povraćati mlijeko. Karen je očajna, ali nikome o tome ne govori, tek kada dijete počinje gubiti na težini, ona se sabire i savjetuje s patronažnom sestrom. Kako postoji mala statistička vjerojatnost urođenog suženja srca, ugovara se bolnički pregled. Nalazi pokazuju da ne postoji nikakav tjelesni poremećaj, no dijete i dalje povraća. Dojenje, koje je prije predstavljalo intiman i ugodan doživljaj, pretvo­rilo se sada u moru, i za majku, i za dijete. Prolazi nekoliko tjedana tijekom kojih je dijete opet bilo hospitalizirano, nakon čega se roditelji odlučuju obratiti obiteljskom terape­utu.

Karenino dijete također je surađivalo pružajući majci kompetentne povratne informacije. Teško je bilo znati kako ih treba tumačiti, prije nego što su se u obitelji stvorile određene okolnosti.

Prvo povraćanje moglo je značiti:

–          “Hvala ti, mama. Sada sam sita!” ili: “Mama, voljela bih jesti kad sam gladna, a ne kada je Tebi do intimnog užitka sa mnom!”

ili: “Nešto između nas nije u redu, mama. Toliko si opsjednu­ta dobrim majčinstvom da si posve zaboravila na moje potrebe. Ne misliš li da bi bilo dobro porazgovarati s tatom?” ili: “Slušaj, mama. Ne mogu više podnijeti kako se ophodiš sa mnom. Zlo mi je od toga!”

Prije no što je obitelj stigla do te faze, situacija se već ispolarizirala, baš kao što je tome sklona i tradicionalna psihologija. Ili je majka neurotična, ili je brak roditelja u krizi, ili nešto nije u redu s djetetom.

Upitana izravno, što podrazumijeva pod djetetovom su­radnjom, majka je odgovorila: “Kad bi bar počela dobro jesti i dobivati na težini, ja bih bila sretna.”

No djeca ne surađuju na taj način. Ona idu u srž stvari. Gine to nesvjesno, ali uvijek, s nepogrešivom sigurnošću, upiru prstom u sukob koji koči blagostanje u obitelji.

Primjer

Obitelj je u restoranu. Dvoje djece, stare četiri i sedam godina, potpuno uživaju u hrani i obiteljskom izlasku. I roditelji uživaju u cijeloj situaciji i u društvu jedno drugog. Kada je poslužena kava, a djeca pojela svoj sladoled, odrasli su posve zaokupljeni nekim važnim i intimnim razgovorom.

Djeca neko vrijeme sjede za stolom i slušaju, no ubrzo smišljaju igru. Počinju se vješto provlačiti pokraj slobodnih stolova u restoranu. Roditelji ih dva puta zovu, ali se brzo vraćaju svome razgovoru, dok djeca nastavljaju s igrom.

Odjednom ih otac srdito zove, strogim glasom. Kada djeca poslušno prilaze stolu, on im govori: “Zar ne čujete što vam se kaže? Ako se ne znate lijepo ponašati, ne vrijedi vas sa sobom voditi. A sada je dosta. Idemo kući!” Djeca su zbunje­na. Bez riječi odlaze spuštena pogleda, uvučeni u ramena. Upravo su iskazali suradnju! Štoviše, surađivali su potpuno otvoreno i izravno, bez potrebe za psihološkim tumačenjem: naši su roditelji zaokupljeni jedno drugim, mi ćemo se nečim zabaviti da im ne smetamo.

Nikome nije poznato što se poslije zbilo u toj obitelji. Možda je večer prošla tako dobro da su roditelji zaboravili na taj događaj. A možda i nisu, tako da nije teško zamisliti sljedeći dijalog nekoliko mjeseci kasnije:

Dijete: “O, da,… možemo li i mi u restoran?”

Otac: “Pa, možda,… ali morat ćete se lijepo ponašati i ne pokvariti sve kao prošli put?”

I opet je spontano, obazrivo ponašanje puno ljubavi iskrivljeno u “lijepo ponašanje”. Suradnja na osnovi neravno­pravnog dostojanstva zamijenjena je poslušnošću.

Dječja sposobnost za suradnju očituje se na svim područ­jima. Poznati su nam neki vanjski pokazatelji: četverogodiš­nji dječak koji već sigurno hoda kao njegov otac; djeca koja kopiraju roditelje kako jedu ili razgovaraju s mlađom braćom ili sestrama itd. Ne događa se često da smo srditi ili zbunjeni kada se vidimo u tom zrcalu.

Još negativniju reakciju izaziva dječje kopiranje/izražava­nje osjećaja koje bismo ili radije zadržali za sebe ili kojih nismo svjesni. Kada su mala, djeca nas često doslovce prou­čavaju kako bi odgonetnula naše osjećaje prije no što ih iskažemo. Pogledajte, naprimjer, što se zbiva kada posjetite obitelj koja ima dijete staro između dva do osam mjeseci i dvije i po godine: jedno od roditelja otvara vrata držeći dijete u naručju, a ono intenzivno nekoliko sekundi proučava majčino ili očevo lice prije pozdravljanja gosta. Ukoliko je roditelj uzrujan, živčan, preplašen ili jednostavno nerado prima goste, dijete će početi plakati ili okretati glavu od posjetitelja. Ništa neće promijeniti na stvari i kada se roditelj kurtoazno nasmiješi i kaže: “O, to ste vi, samo izvolite!”

Djeca će se, isto tako, osjećati uznemirenom prilikom majčine ili očeve zaokupljenosti gostima, ako pritom nisu sigurna u njihove osjećaje prema nazočnoj osobi, ili ako ih oni taje od djeteta.

Kao obiteljski terapeut, svakodnevno se susrećem s nači­nom na koji su djeca, osobito mlađa, uznemirena i s njihovim zahtijevanjem pažnje srazmjerno problemima. Kada u tome uspijemo i kada roditelji prihvate svoju odgovornost glede problema, manja djeca tonu u san, a oni malo stariji počinju crtati ili im postaje dosadno i žele kući.

Dječja sposobnost i spremnost da kopiraju svoje roditelje seže tako daleko da čak uključuje i način na koji roditelji rješavaju sukobe i probleme pa se čak nagađa do kojeg je stupnja, naprimjer, alkoholizam povezan s biološkim nasli­jeđem. Iskustvo stečeno putem obiteljske terapije ukazuje nam da je on vjerojatnije izraz dječje suradnje s roditeljskom samouništavajućom ličnošću kojoj su oni posebno privrženi.

Nije ništa neuobičajeno da dvoje djece iz iste obitelji surađuju različito: jedno izravno, a drugo neizravno. To često čudi i roditelje i stručnjake, pošto djeca imaju iste uvjete i odgojena su na isti način!

Primjer

Mlada majka u jednom izbjegličkom naselju u Hrvatskoj obraća se za pomoć psiho-socijalnoj službi naselja zbog problema sa sedmogodišnjim sinom. On je nemoguć, gnjavi i zanovijeta – drugim riječima: neposlušan i ne surađuje.

Ona ima još jednog sina od 12 godina. Otac im je poginuo u ratu u Bosni prije šest mjeseci, a ostali su rođaci rasuti između izbjegličkih logora i utočišta po raznim zemljama. Prema majčinim riječima, stariji sin je dobar, zreo i surađuje. Učitelji kažu da je introvertiran, ali pametan i marljiv.

Obitelj je bila izlagana nevjerojatnim preokretima i ogro­mnim gubicima. Između ostaloga, izgubili su dom, prijatelje, školu, obitelj, oca i muža. Majka se učila nositi s tim gubicima onako kako bi to spontano učinilo devet od deset roditelja: iz obzira prema djeci, zadržati za sebe patnju zbog bolnih gubitaka, dopuštajući si suze samo ponekad kad ostane sama. Takav je odabir dobrohotan i pun ljubavi, ali je, nažalost, uobičajen i nezdrav, i za nju i za djecu.

Stariji sin surađuje s majkom izvršavajući sve što ona traži. Svoju tugu zatomljuje u sebi, gasi mu se iskra života, tjelesno propada, kreće se unaokolo pomalo mehanički, za­gonetna i ponešto ukočena lica. U odraslima s kojima se susreće pobuđuje sućut i brižnost. Prešutno je združen sa svojom majkom što oboje smiruje i daje im snagu. On je izravna kopija majčinog vanjskog ponašanja.

Mališan od sedam godina postupa upravo suprotno. On je taj u obitelji koji na djelu iskazuje svoju žalost, očajanje, čežnju za prijateljima, frustriranost i odricanje. On pokušava izraziti osjećaje koje njegova majka potiskuje. No, ona se ne može istodobno zatvoriti za svoje osjećaje i biti otvorenom za njegove. Osjećaji su im i suviše slični da bi to bilo moguće. I on bi želio surađivati kao njegov veliki brat, ali jednostavno ne može. Iskazi njegovih osjećaja stvaraju knedlu u grlu i nezadovoljstvo pa ne pobuđuju sućut i brižnost okoline, već njezinu bespomoćnost i uznemirenost. On ne postaje “velikim i pametnim” kao njegov brat, već “malim i zločestim”.

Majka surađuje i žrtvuje svoje vlastito zdravlje za ono što drži najboljim za svoju djecu. Oboje njene djece surađuju i žrtvuju svoje zdravlje, no u ovom je slučaju mlađi sin taj koji drži ključ rješenja za zdravije zajedništvo u obitelji. On je taj koji pokazuje put.

Majka je bila dovoljno svjesna da shvati koliko joj je potrebna pomoć. I nije, zapravo, važno kako je uopće počela biti svjesna problema. Važno je da je ozbiljno shvatila signale upozorenja i da o problemu treba porazgovarati s ostalima.

(Uključenje u skupinu žena u sličnoj situaciji i na taj joj je način pružena mogućnost prihvaćanja njezine patnje, što je onda pomoglo i njezinom starijem sinu iskazati svoju bol, a mlađem ponovo zadobiti tlo pod nogama.)

S tom se pojavom često susrećemo u obiteljima u kojima je tjelesno nasilje sastavni dio obiteljskog života. Ovdje ne mislim prvenstveno na nasilje kojim se roditelji još uvijek, nažalost, služe u odgoju, već na obitelji u kojima se otac često nasilno ponaša prema ženi i djeci.

Tipično je da će dvoje djece u ovakvoj obitelji različito surađivati (tj. opredijeliti se za jednog od roditelja), tako da će im se ponašanje potpuno razlikovati kad postanu tinejdže­ri. Jedno će biti baš tako nasilno i destruktivno kao i otac, u ekstrovertiranom smislu; drugo će nasilnosti usmjeriti prema unutra i postati autodestruktivno. Ovakva autodestruktivna reakcija može se očitovati na različite načine. Može biti očigledno autodestruktivnom putem, primjerice, uporabe droga i alkohola, pokušaja samoubojstva ili seksualnog pro­miskuiteta. No, ona može biti i manje vidljivom, naprimjer, u vidu povučenog, skromnog ponašanja, pomanjkanja spo­sobnosti stvaranja osobnih veza ili njihova odbijanja, pretje­rane odgovornosti prema drugima itd. Drugim riječima, na načine koje često pogrešno smatramo rezultatima “dobrog odgoja”. Iz više razloga, još uvijek su dječaci ti koji postaju nasilni, a djevojčice autodestruktivne. Jedan od ključnih razloga možda je to što djevojčice češće oponašaju majku te surađuju svojim autodestrukivnim ponašanjem. Kao što ću još o tome pisati kasnije, ima pokazatelja da objašnjenje i nije tako jednostavno, već je više stvar činjenice da je način na koji se djeca odnose prema svojim roditeljima različit po svojoj prirodi i kvaliteti.

 

Ako se promatra shematski, čitav problem izravne i ne­svjesne suradnje/oponašanja vrlo je jednostavan:

–     Djeca izvrgnuta pokudama postaju i sama kritična prema

drugima ili samokritična.

–    Djeca koja su odgajana uz primjenu nasilja, postaju i sama nasilna ili autodestruktivna.

–    Djeca odgojena u obiteljima u kojima nitko ne iskazuje osjećaje, postaju povučena ili pričljiva.

–    Djeca koja su bila izvrgnuta nasilju ili spolnom zlostav­ljanju, postaju neumjerena i autodestruktivna ili neumje­rena i nasilna.

Ovaj bi popis mogao biti još jasnijim i iscrpnijim, no nije mi namjera gomilati odgovore. Cilj mi je, jednostavno, ista­knuti da svi imamo valjane razloge za ono što činimo. Svi smo nedužno dovedeni do destruktivnog/autodestruktivnog ponašanja.

Zanimljiva (i kompetentna!) pojava u vezi s djecom jest ta da djeca samo preuzimaju i iskrivljavaju destruktivno pona­šanje odraslih te često to čine tako da se tek kasnije u njihovom životu to pojavi kao problem. To, s druge strane, ne znači da djeca uvijek neizravno surađuju s destruktivnim ponašanjem odraslih. Od prilike, u polovini slučajeva, ona surađuju izravno, što njihova okolina, prirodno, doživljava kao problem već mnogo ranije.

Djeca, koja imaju sreću da njihovi roditelji uglavnom izbjegavaju destruktivno ponašanje, kopiraju svoje roditelje izravno.

–     Uvažavana djeca uzvraćaju uvažavanjem.

–    Pažena djeca skrbe za druge.

–   Djeca neoštećena integriteta, čuvaju tuđi integritet. Problem s pojmovima kao što su: uvažavanje, skrb, nasilje,

ljubav, obzirnost itd., u njihovoj je apstraktnosti. Puno po­stupaka, koje je većina odraslih naučila smatrati izrazom ljubavi i skrbi, to, u stvari, nisu. Oni su po svojoj namjeri takvi, ali to nije dovoljno. U dobra stara vremena, kada je obitelj još bila autokratskom strukturom moći, roditelji su uspijevali potisnuti dječju kompetentnost. Srećom, danas je to puno teže. Djeca i mladež postali su samouvjerenijima, roditelji fleksibilnijima, a društvo u cjelini spremnije shvaća­ti dijete kao osobu.

 

Nastavlja se ako Bog da…

Preuzeto iz knjige: “VAŠE KOMPETENTNO DIJETE – prema novim temeljnim vrijednostima obitelji”

 

Broj stranica: 265
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2008
Izdavač: NAKLADA PELAGO, ZAGREB
Prevela: HANA LIPOVČAK