Uvod u knjigu “Arhitektura duše” Aide Tule

Piše: Aida Tule

Arhitektura je sinteza života koja gracioznim i preciznim potezima na praktičan i funkcionalan način interpretira vrijeme i prostor kojem svjedoči ,te doprinosi kvaliteti istog ostavljajući trajnu poruku za generacije koje dolaze u formi vidljivih i nadahnjujućih tragova. To je jedna dobro uvježbana, veličanstvena igra u kojoj su nadasve važni kontekst i plan gdje se pri tom neizostavno uzima u obzir integracija sa okruženjem i što je najvažnije da njena unutrašnjost svojom strukturom podržava život u svim njegovim segmentima, a ne da ga umrtvljuje ili guši.

Za razliku od klasičnih građevina ljudskom rukom oblikovanih, a kojima se neskriveno i uvijek iznova divimo, postoji nešto što je puno uzvišenija forma sinteze svega postojećeg, i što nas ne potiče samo na divljenje, nego nas i obavezuje da je s ljubavlju otkrivamo, iščitavamo i njegujemo. Ta sinteza se naziva duhovna arhitektura ljudskog bića. Velike ljudske građevine počinju sa nemjerljivim dimenzijama iz svijeta duša, a onda moraju preći na mjerljive da bi bile vidljive tj.ljudskom umu čitljive, te da bi na kraju ponovno završile sa onim koje nijedna mjera ne može obuhvatiti. Duhovna arhitektura se uklapa u zakone Uzvišenog Stvoritelja, zakone koji obuhvataju nepregledna prostranstva vidljivih i nevidljivih svjetova. On sebe naziva Dizajnerom/Arhitektom (El Musavvir), jer stvoreno sa skladom i u najljepšem obliku uvodi u priču postojanja i dinamike života:

“O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, koji te je stvorio – pa učinio da si skladan i da si uspravan – i kakav je htio lik (sūra) ti dao?” (Infitār, 6.-8.)

“Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njih čeka nagrada neprekidna.” (Tīn, 4.-6.)

Svaka građevina je skup vješto i ciljano osmišljenih znakova koji, ukoliko su ispravno pročitani, govore o tipu arhitektonskog zdanja, o tome zbog čega je napravljena i ko je njen graditelj, te kakvu priču sa sobom nosi. U navedenim kur’anskim ajetima je ta dinamika života vješto iskazana promjenama kompletnog ljudskog lika ili lica naglašavajući ključne faktore koji utiču na konstantu u promjenama oblika kao što su djela koja su uzrokovana životnim spoznajama, konceptima i bazičnim vjerovanjima. Najočitiji primjeri takvih promjena su u onim fazama života kada smo suočeni sa određenim iskušenjima ili izazovima, što je logično, jer tada ispliva na površinu sve ono što nosimo u sebi, baš kao morski talasi koji podignu ono što leži na dnu mora. Naša bazična vjerovanja, naše kormilo kad je u pitanju djelovanje i ponašanje, jedino dolazi do izražaja kad smo u iskušenjima. S toga iskušenja postaju prilika za neprekidan dotok nagrade ukoliko u njima znamo pronaći ispravan plovidbeni kurs i znamo vjetrove života napraviti našim prijateljima. Posmatram jednu majku kako svome sinu pokušava umanjiti strah od vjetra dok on panično plače i na najmanje puhanje jer je doživio da vidi kako taj isti vjetar svojom snagom prevrće stolove po dvorištu i sjetim se sebe kad sam kao djevojčica sama sjedila na stepenicama ispred ulaza u kuću i posmatrala igru kiše i vjetra. Mislima sam pokušavala da s njima razgovaram, da budem dio njihove igre, da budem njihov prijatelj, jer nisam htjela da ih se plašim, htjela sam da se osjećam sigurno i zaštićeno pored njih. Ponesena tim slikama iz djetinjstva rekoh dječaku: “Vjetar je moj i tvoj dobar drug, hoćeš li da se s njim igramo?” Njegovo od straha iskrivljeno lice odjednom poprimi mirniji oblik, a oči zasijaše probuđene radoznalošću. Zavisno od unutrašnjeg sadržaja, u formi znanja i karaktera, biva i reakcija koja nas na naljepši ili najnakazniji način oblikuje. Tako primjetimo ljude koje iskušenja proljepšaju i duhovno obogate, ali i one koji sa iskušenjima propadnu duhovno, a time i tjelesno.

ZA RAZMIŠLJANJE:

Čija lica potamne, a čija budu prosvjetljena!? Da li deformacija lica i tijela govori o našim misaonim procesima!? I šta utiče na te procese!? Da li je u našoj moći da time upravljamo i na koji način!? Da li uspravnost i skladnost tijela, o kojima Uzvišeni Arhitekta govori, ukazuje da smo svjesni svog cilja i da se samopouzdano u tom pravcu krećemo!? Koliko lica primjetimo u svom okruženju koja zrače svjetlom, a koliko onih nad kojima se nadvila tama i sivilo!? Šta to govori o društvu u kojem živimo!? Ovo su samo neka pitanja koja možete pokušati sami istražiti, ali i ona o kojima će glasovi ove knjige iz različitih uglova govoriti.
_____________________________________________________________________
Ono što površnim okom možemo zapaziti je da su sve građevine drugačije, posebne, ali kako i u čemu leži njihova posebnost može vidjeti samo onaj koji poznaje jezik arhitekture, što bi u slučaju ljudskog bića bilo, jezikom duhovne arhitekture. Znati ispravno pročitati ko je naš Graditelj, za šta smo građeni i od kakvog materijala, šta s tim materijalom možemo poduzeti, šta nas je sve oblikovalo i šta je cilj postojanja građevine, znači imati osnovno znanje potrebno za održavanje tog zdanja i shodno tome zdravo se uplitati u tkanje koje se zove ljudska zajednica. Duhovna arhitektura ima svoj jezik, a sposobnost ispravnog iščitavanja ljudskih unutrašnjih građevina uvjetuje poznavanje osnovnih komponenti tog jezika. Kada uspijemo potpuno ovladati svim strukturama tog jezika onda smo dosegnuli nivo smislenog čitanja svake gravure na tijelu i na duši ljudskog bića. Granice riječi dizajnerskog jezika su granice mogućnosti dizajniranja. Od njih zavisi da li ćemo biti sposobni da prepoznamo i formulišemo pitanja i odgovore, dva glavna vodiča u razumijevanju mape puteva do željenih destinacija.

Jezikom islamske psihologije, osnovne komponente ili unutrašnji krugovi arhitekture čovjeka određeni su sljedećim pojmovima:

1. Ruh (Duh) – je sama okosnica i srž postojanja ispoljena kroz egzistencijalne potrebe, ili uprošteno, to je ono što bismo u životu tražili bez da nas bilo ko od ljudi tome pouči.
2. Nefs (Duša) – je ego koji naginje ugodi, a izbjegava svaku neugodu.
3. Qalb (Srce) – je emocionalna dimenzija ljudskog bića.
4. Aql (Razum) – bi bila kognitivna ili spoznajna sfera.

Poznavati pravila i funkcije ovih sfera, te sama svjest o njihovom postojanju i njihovom Mudrom Graditelju, je osnovna komponenta jezika duhovne arhitekture, a razumijevanje njihove međusobne isprepletenost, njihove podjednake važnosti u izgradnji unutrašnjih zdanja, te vješto upravljanje istim u odnosu na naše vanjske krugove (porodica, bračni drug, djeca, prijatelji, komšije, radne kolege itd.), bi mogli nazvati usavršenom vještinom čitanja, ali i ispisivanja nepreglednog broja struktura ljudskog postojanja i mogućnosti oblikovanja istih. Ta nevidljiva komunikacija koja se odvija između Graditelja i građevine je najintimniji mogući proces jer govori o izgradnji snova i najdubljih mašti, a to je ono što psihologija naziva najvećim izvorom pokretačke snage. Zamislite šta bi bilo da ostanemo bez tih pokretača!? Bili bismo žrtva budućnosti jer nismo bili od onih koji vode brigu o svojoj unutrašnjoj arhitekturi tj. nismo vodili brigu o nevidljivoj komunikaciji naših unutrašnjih krugova, a pri prvom iskušenju naše zdanje bi se srušilo. Stari Rimljani su gradili amfiteatre, arhitektonska remek djela s jednim ciljem, da ponesu i izdrže nezaboravne borbe divljih zvijeri i ljudi. Koliko su stabilne naše duhovne građevine, od kakvog materijala smo ih gradili i kakve borbe mogu izdržati!?

Promjene u potrebama i očekivanjima jednog arhitektonskog objekta ili ljudskog bića nastaju kao neminovna popratna pojava društvenih i vremenskih tokova. Kao takve, one zahtjevaju da budu primjećene i zadovoljene. Ukoliko se pravovremeno ne tretira novonastalo stanje, onda dolazi do zanemarivanja i propadanja tih građevina. U svakodnevnom životu mi primjećujemo simptome tih propadajućih stanja, pa vidimo zgrade koje svojom vanjštinom odbijaju, u jako lošem su stanju i skoro da se ne mogu više koristiti, a samim tim i unutrašnja struktura ne odgovara potrebama psihosocijalne kompozicije. Možemo reći da forma prati funkcionalnost i obrnuto, tako ispravna i stabilna forma postojanja potiče zdravu funkcionalnost. Dodatni simptomi koje uočavamo su da zgrada više ne odgovara datoj lokaciji jer je došlo do promjena u okruženju i pristupu zgradi koji postaje neuslovan. Nakon ovih zapažanja, postavlja se pitanje, u kojem misaonom pravcu bi trebali dalje ići da bismo u potpunosti razumijeli urušavanje jedne građevine, eventualno njen oporavak! ? U pravcu pravljenja paralela sa čovjekom i traženja adekvatnih rješenja. Tako nalazimo ljude koji nemaju svrhu življenja i gube se u vremenu i prostoru u kojem žive. Nepristupačni, ali i beskorisni su sebi i drugima zbog narušenih i disfunkcionalnih misaonih procesa kao osnovnog materijala za gradnju. Ono što bi u arhitekturi automatski bilo ponuđeno kao rješenje je metoda revitalizacije i transformacije, tj. proces vraćanja prvotne živosti ili oživljavanja i proces preoblikovanja koji bi bio prilagođen i određen na osnovu procjene dinamike okruženja i stepena narušenosti. Uspješan oporavak jednog zdanja vidimo u njegovom novom, atraktivnom, svježem i funkcionalnom obliku, međutim njegova istinska ljepota se ogleda u tragovima koji se u arhitekturi svjesno ostavljaju da bi bila vidljiva prošlost bez obzira kakva ona bila. Ti tragovi su možda na prvi pogled “nepravilnosti”, izgleda kao da odudaraju od novog imidža, ali upravo to čini građevinu bogatom i zanimljivom. Jedna takva nadogradnja ne znači izbrisati prošlost, naprotiv, ona ju vješto istiće i usmjerava ka budućnosti. Cilj je iznova pronaći njene čari i diviti se svakoj pojedinosti koja je doprinijela konačnom izdanju. Uzmimo primjer transformacije nekadašnje centralne crkve Bizantinskog carstva Aja Sofije. Zadržana je njena kršćanska osnova i uljepšana je islamskom nadogradnjom.

ZA RAZMIŠLJANJE:
U čemu leži oživljavanje i preoblikovanje ljudskog uma/postojanja, ili još bolje, kako preventivno djelovati da ne dođe do propadanja ljudske građevine!?
____________________________________________________________________
Naš cilj nije, i ne bi trebao biti, da stvorimo sebi perfektan život, već da živimo nesavršen život u radikalnoj oduševljenosti. Najvažnije je da ne ostanemo ravnodušni spram onoga što je osnova života, a to je njegova iz-van-rednost. Biti svjestan povezanosti svih nivoa postojanja i djelovanja, te njihovog uzajamnog uticaja i održavanja te iste povezanosti, je od ključne važnosti da bismo se mogli baviti pozitivnom transformacijom i revitalizacijom ljudskog bića. Primjetiti duhovni momenat u razgovoru sa poročnim prijateljem, naći intelektualno nadahnuće u konfliktu sa dragim osobama, vidjeti prednost u finansijskoj oskudici, otkriti radost u boli, su na prvi pogled nespojivi dijelovi života, ali koji ukoliko se smisleno povežu daju najljepše ljudske građevine. One postaju za čulo vida vatromet boja, a za čulo njuha oblaci opojnih mirisa. Uzvišeni Arhitekta nam svakim udisajem i izdisajem postavlja izazove u gradnji da bismo bili i ostali inovativni, jer arhitektura jeste inovacija, tj. rad na otkrivanju ljepote koju je On stvorio, čineći time naše disanje dubokim i prožimajućim, a ćelije organizma zahvalnim na svježim unosima zraka. Ukoliko izostane taj inovatroski duh (otkrivački), onda dopuštamo da već postojeća ljepota propada pokrivena nemarom i zaboravom, a mi ostajemo pod dojmom sljepila duše da se ništa lijepo na ovom svijetu ne dešava. Ono što se želi duhovnom arhitekturom postići je efekat iznenađenja kojeg dobivamo kada imamo dovoljno privlačnu i stimulativnu pozivnicu da nešto otkrijemo i upoznamo. Nešto što će naš duhovni, a time i fizički svijet obogatiti i proširiti. Obično taj efekat postižemo poklonima koje darujemo jedni drugima kada nam je cilj da obradujemo i budemo obradovani. I upravo to, postepeno otkrivanje sadržaja poklona, kreira efekat iznenađenja. Najljepši pokloni dolaze kroz životna iskustva koja svakodnevno dobivamo. Imamo Stvoritelja koji nam svaki dan šalje poklone, međutim, mi ih ne otvaramo, čak i bježimo od tih poklona, jer ne vjerujemo da u njegovom sadržaju ima dobra i radosti za nas. Ljudi koji bježe od prihvatanja novih iskustava koja im život donosi su kao građevine koje su na samom početku imale fantastičan vanjski i unutrašnji dizajn, ali su vremenom propale jer su ostale zadovoljne starim i prevaziđenim stanjem.
Ljudski um se oživljava i preoblikuje kroz sistem vrijednosti, osjećaj smisla i uspjeha. Sva tri faktora se grade pojedinčano i uvezuju sa nama bitnim drugima koji dijele iste poglede. Ovim se formiraju sigurni unutrašnji i vanjski prostori za zrijenje i duhovni rast. Prostor zaštite i sigurnosti, povjerenja i opuštenosti je osnova zdravog života. Međutim, svijest o toj potrebi ne bi bila u toj mjeri prisutna da se ne susrećemo sa svakodnevno strahovima, stresom i brigama, te sa onim ljudima iz okruženja koji ne dijele naš pogled na život. U svojim dubokim promišljanjima i nemirnim duhom koji ga tjera da se kreće i istražuje, Šems iz Tabriza bilježi misli: “Dok sam posmatrao ljude oko sebe shvatio sam da je lako voljeti Savršenog Stvoritelja, neokaljanog i nepogrešivog kakav On jest. Mnogo je teže voljeti ljudska bića sa svim njihovim nesavršenostima i manama. Ne zaboravi, čovjek može spoznati samo ono što može voljeti. Nema mudrosti bez ljubavi.”

Ravnoteža između pozitivnog i negativnog, dobra i zla, je igra koja oblikuje život svakog pojedinca, baš kao što je i igra svjetlosti i sjene osnovna odrednica u arhitekturi. Metode promišljanja o te dvije suprotnosti i njihovom upravljanju je mentalna prekretnica koja određuje šta će dominirati na/u našoj građevini. Da li će biti više svjetlosti ili tame!? Vođeni ovim zapažanjima možemo reći da je uspjeh uspostaviti zdrav odnos između ove dvije odrednice koristeći se sistemima vrijednosti koji nam u konačnici daruju smisao našeg postojanja i kretanja u prostoru i vremenu. S tim da uspjeh ne leži uvijek i samo u svjetlosti, jer njenim prevelikim količinama možemo biti zaslijepljeni, kao što to biva i sa predugom obavijenošću mrakom. Nekada je jedini put do svjetlosti kroz tamu kada lutajući, naizgled beizlaznim prostorom, smognemo dovoljno snage da pronađemo izlaz. Baš kao kada u bespomoćnosti i razočarenju vidimo rješenje u vjerovanju i oprostu, te svjesni svojih okolnosti i njihove složenosti doživimo pozitivnu promjenu i u njoj maksimalno uživamo. Ili kada u beskonačnom raspravljanju uvidimo da izostaju konstruktivna djela u koja trebamo i možemo uložiti svoju energiju, a koja su u konačnici jedino što će o nama nešto reći. Zar to ne dokazuje da su obje strane života važne za potpuni uspjeh!?

Akos.ba