Utisci iz Gaziantepa: Dedo Jusuf iz Bakarne čaršije
Rani jutarnji let.
Vidno nenaspavani Ahmed, zagledan kroz avionsko okno, uživa u svom crnom čaju. Zelenilo nepreglednih plantaža pistaća gubi se među sivkastim golim brdima. Div grandiozne Azije nazire se kroz beskrajni jugoistočni Anadolijski plato. Slijećemo u drevni Gaziantep. Grad kontrasta, smješten na raskrsću civilizacija, osvaja već na prvi pogled.
Do Ahmedovog porodičnog ognjišta vodili su nas uzani kaldrmisani sokaci ispunjeni zbijenim istočnjačkim vilama okerastog kamena. Gravirano bakarno zvono na vratima mojih domaćina dodatno oslikava historijsku nit ovog kraja.
Miris dobro poznatih simita sa susamom širio se avlijom u kojoj je uveliko postavljen tradicionalni turski doručak. Najstariji domaćin, dedo Jusuf, ne ispuštajući mi ruke iz njegovih, emotivno poruči “Naš delija iz Crne Gore, održao je svoju riječ i došao u Gaziantep.”
Prijateljstvo sa bratom Ahmedom traje još od studentskih dana u Ankari, a njegov dedo Jusuf već nekoliko godina želi upoznati tog jabandžiju sa dalekog Balkana.
Odjeven u tradicionalne široke crne šalvare, naboranog tamnog lica, udobno se nasloni na divan. Razdragani praunuci su se utrkivali ko će prije do dedovog krila, a zlatni zubi ovog vremešnog starca isijavali su zadovoljstvo. Musafire iz daleka, sve što vidiš u ovom našem skromnom domu, stekli smo poštenim radom i ovim golim rukama.
U našoj porodici vjekovima unazad se bavimo kazandžijskim zanatom. Naši preci, stari majstori, krili su od drugih svoje vještine i upućivali su samo nasljednike u tajne svog zanata.
Moj rahmetli dedo Husejin bio je jedan od najpoznatijih kazandžija, još uvijek mahala prepričava da je u toku dana mogao izraditi i do dvadeset tepsija. Čak je jedan od prvih esnafa koji je položio ispit za kalfu.
Naši dućani se i danas nalaze u čuvenoj Bakar čaršiji, najživopisnijem dijelu Gaziantepa prepunom kovača, tufekčija, zildžija, kazandžija i kujundžija.
Ponekad, kad mi zdravlje dozvoli, prošetam do tamo, upijem onaj zvuk kovanja, povrati me makar na trenutak u mladost.
Bakar umije biti mehak kao duša. Lahko je tada da ga oblikuješ kako ti odgovara. Sve sam ti sinko znao da radim đugume, džezve, bakrače, sahane, tiganje…
Znaš li da je najljepša kafa iz bakarne džezve?
Dok se sladimo čuvenom Antep baklavom sa pistaćima iz jedne od 180 baklavdžinica u gradu, dedo Jusuf objašnjava “Mi smo porodično vezani za ovaj zanat, to je naša tradicija, od toga smo živjeli, gradili kuće, hranili djecu, zato je nama starima želja da Bakar čarsija opstane. Za koru ljeba će se svakako zaraditi.”
Motajući duhan svojim hrapavim prstima, na trenutak se zagleda ka redu svojih mirisnih jorgovana. Duboko uzdahnuvši, kanu mu suza niz oko.
Sinko, dukati i zlato mogu kupiti sve, ali ne i slogu među ljudima. Vidiš, tačno iza ovog sivog ogoljenog brda su naše prve komšije, Sirijci. Taj vrijedni, napaćeni narod. Razoreni Halep nam je na nepuna dva sata. Najstari mi sin prije par hefti uze dva jetima da mu pomažu u dućanu. Ne znaju ni za majku, ni za oca. Tako mladi, a gordi i prkosni…
Ovaj stariji već iskova prvi fildžan. Biće od njega kazandžije.
O izrečenim brojnim mudrostima deda Jusufa tog dana svjedoče moje žute hartije i jedno istrošeno pero. Začas je prošao naš višesatni muhabet, a tek upaljena svetiljka na uličnom fenjeru poruči da je vrijeme za rastanak.
Žar od hrastovog drveta na vrhu nargile je već odavno ugašen.
Napunivši mi ruke zrelim pistaćima i čvrsto zagrlivši, dedo Jusuf poruči
“Hairli ti put sine u daleki Stambol, navrati nam negdje opet na fildžan kafe, znaš da je najljepša iz bakarne džezve.”
Piše: Asmir Lucević
Akos.ba
