Uslovi napretka zajednice: Kakav bi trebao biti naš odnos prema autoritetima?

Već duže vrijeme među muslimanima prisutna je kriza autoriteta. Nerijetko možemo čuti kako se u raznim prilikama i od raznih ljudi udara na dostojanstvo naših najviših autoriteta.

Iz tog razloga kazaćemo nekoliko riječi o ulul-emru, tj. ljudima čije mišljenje muslimane obavezuje. Ukratko ćemo, kroz prizmu osnovnih izvora islama, spomenuti propise vezane za odnos muslimana prema njihovom vođstvu i autoritetima uopće.

Ulul-emr je termin koji označava one osobe koje zauzimaju istaknutije funkcije u društvu, odnosno zajednici. Međutim, u kontekstu vjerskog mišljenja on podrazumijeva sve ljude koji upravljaju i rukovode poslovima muslimanske zajednice: intelektualce (ulemu), političare, suce, rukovodioce raznih kulturnih, socijalnih, humanitarnih i drugih organizacija.

U svojoj poznatoj knjizi ”I’lamul-muveki’in” poznati islamski učenjak Ibn Kajjim pominje pitanje poslušnosti muslimanskim autoritetima. Kao osnovno polazište on uzima kur’anski ajet: ,,O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim..” (4:59)

Kur’an stalno dovodi u vezu, ističe Ibn Kajjim, Uzvišenog Allaha i Poslanika tamo gdje se govori o autoritetima.

Radi se o muslimanskim autoritetima na koje se, pored Allaha i Poslanika, glagol pokoravati odnosi svojim značenjem. Muslimanski autoriteti i velikodostojnici su ljudi koje smo dužni slijediti, slušati i podržavati.

Posebno bi trebali slušati i uvažavati vjerske autoritete cijeneći njihovu učenost i njihove savjete kojim nas žele približiti ka ovosvjetskoj i onosvjetskoj sreći, te sveopćoj milosti Božijoj.

Da bi muslimani iskazali svoju poslušnost izabranim autoritetima, nezaobilazan je uvjet da se svi oni bespijekorno pokoravaju Allahu i Njegovom Poslaniku. Sve dok se predstavnici ulul-emra u svojem postupcima rukovode općim načelima islama i njegovim univerzalnim principima, muslimani su obavezni slijediti iste.

Onog časa kada njihova praksa ne bi bila u skladu sa osnovnim intencijama vjere, muslimani ne bi bili obavezni slijediti njihovu programsku politiku, već bi bili dužni preispitati postojeće stanje i upozoriti svoje autoritete na postupke u kojima griješe.

Po konsenzusu islamskih učenjaka muslimani ne bi smjeli na najviše funkcije postavljati ljude isključivo samo po poznanstvu ili po rodbinskim vezama, ili samo sa profesionalnim i stručnim, već bi morali gledati i njihove moralne i vjerske karakteristike. Da bi se neko postavio na najvišu funkciju bitni faktori trebaju biti moralnost, poštenje i vjera, te onda sposobnost i stručnost. Bez moralne i vjerski odgojene ličnosti nema ni pravog ni pouzdanog autoriteta na kog se vjernici smiju oslonuti.

Ono po čemu je muslimanska zajednica drugačija od ostalih, jeste činjenica da muslimani biraju isključivo moralne, odgovorne i stručne ljude koji žele raditi za opće dobro u ime Uzvišenog Gospodara.

Muslimani ne biraju sistemom ”podobnosti” neodgovorne i nemoralne predstavnike za svoje vođe. Svi autoriteti kod muslimana, bilo da se radilo o sucima, doktorima, direktorima, ili političkim i vjerskim zvaničnicima, čisti su od mita, korupcije ili bilo kakvog drugog oblika nečasnog i nesavjeskog rada u povjerenoj im službi.

Kad ovo kažem mislim na idealnu muslimansku društvenu zajednicu koja se drži principa naše uzvišene vjere, međutim, svjesni smo da nažalost ovakve društvene zajednice muslimana danas u svijetu skoro da i nema.

I među muslimane uvukle su se razne mahinacije i nepravde kojih smo svjesni i koje su prisutne svuda oko nas. Nažalost.

Postavlja se pitanje kada je dozvoljeno muslimanima dići svoj glas protiv izabranih autoriteta koji zloupotrebljavaju položaj koji im je povjeren?

Velika većina islamskih učenjaka smatraju da bez obzira na situaciju i okolnosti bilo koji vid oružane borbe protiv muslimanskih autoriteta nije dopušten.

Muslimani su obavezni kritički osporavati njihovu neislamsku politiku, te da kroz razgovore i dijaloge što prije ‘natjeraju’ svoje izabrane autoritete da sami korigiraju učinjene propuste. Ustanovom šure (institucionalnog i obavezujućeg dogovaranja muslimana) muslimani rješavaju postojeće probleme u zajednici, pa tako i probleme sa neodgovornim političarima, imamima, sucima i drugim autoritetima kojima je povjeren odgovorniji položaj i posao.

Ukoliko se šurom (dogovorom) ustanovi da neki autoritet treba biti zamjenjen zbog nemogućnosti da mu se dalje da povjerenje u određenoj službi, onda je isti, radi Allaha i Njegova Poslanika, dužan da to posluša i na najbezbolniji način svoj dojučerašnji položaj prepusti nekom drugom koji bude izglasan.

Kod muslimana ne bi trebalo biti bilo kakvog javnog iskazivanja nasilja, jer bi muslimani sistemom šure trebali da imaju jasno razrađen mehanizam koji nudi izlaz iz svih mogućih, očekivanih ili neočekivanih, situacija u koje može eventualno zapasti društvena zajednica.

Imam Ebu Hanife smatra da imamet i vođstvo onih koji su uzurpirali položaje i pronevjerili povjerenje muslimana, ne samo da nije valjan nego određenu vrstu negodovanja od strane muslimanskog naroda treba neizostavno izraziti prema istim autoritetima.Time se stvaraju mogućnosti uspješne promjene, tj. da se umjesto nepravednog i neodgovornog vođe izabere pravedan, moralan i odgovoran, bez prolijevanja krvi i uništavanja života, imetka pojedinca ili imetka koji pripada općem društvenom dobru.

Za Akos.ba priredio: Admir Iković