Uoči Srebrenice: Ima priča koje nikada ne završavaju

Uoči još jedne godišnjice genocida u Srebrenici, Bosna i Hercegovina ponovo ulazi u dane u kojima se bol ne može izmjeriti ničim. Iza svakog imena nalazi se jedan prekinuti život, jedna porodica koja je ostala bez oca, sina, brata ili muža i jedna majka koja je godinama čekala da pronađe makar dio posmrtnih ostataka svog djeteta.

Zamislite čovjeka koji je u julu 1995. godine krenuo kroz šume oko Srebrenice vjerujući da će stići do slobodne teritorije. U džepu nije nosio ništa vrijedno. Možda fotografiju porodice, nešto hrane i nadu da će se jednog dana vratiti kući. Nije znao da će taj put postati njegov posljednji. Nije znao da će njegovi najmiliji narednih trideset godina obilaziti masovne grobnice, čekati identifikaciju i živjeti između nade i boli.

Takvih ljudi nisu bile desetine. Bile su hiljade.

Iza njih su ostale majke i setre koje danas ukopavaju po dvojicu, trojicu, pa i četvoricu sinova i braće. Ostale su supruge koje su u jednom danu izgubile muževe i djecu. Ostala su djeca koja su odrastala bez očeva, pokušavajući iz tuđih priča sastaviti uspomenu na čovjeka kojeg nikada nisu imali priliku upoznati.

Najteže je možda bilo čekanje. Godinama su porodice tragale za jednom kosti, jednim dokazom, jednim pozivom koji će potvrditi da je pronađen njihov najmiliji. Mnoge žrtve nisu pronađene u jednoj grobnici. Njihovi posmrtni ostaci premještani su iz primarnih u sekundarne masovne grobnice kako bi se prikrili tragovi zločina. Zbog toga su mnoge porodice svoje najmilije ukopavale tek nakon dvije ili tri decenije.

Sutra će u Potočarima ponovo biti spušteni tabuti u zemlju. Neko će klanjati dženazu ocu kojeg nije vidio više od trideset godina. Neko će prvi put imati mezar na kojem može proučiti Fatihu. A hiljade bijelih nišana još jednom će podsjetiti da istina ne živi u političkim izjavama, nego u imenima, mezarima, presudama i sjećanjima ljudi koji su ostali da svjedoče.

Srebrenica nije samo mjesto najveće tragedije u novijoj historiji Evrope. Ona je opomena koliko daleko čovjek može otići kada mržnja postane jača od ljudskosti i koliko je važno čuvati istinu za generacije koje dolaze.

Danas se prisjećamo života koji su prekinuti, porodica koje su zauvijek promijenjene i majki koje su, uprkos nezamislivoj boli, postale simbol dostojanstva, strpljenja i borbe za istinu.

Neka je vječni rahmet svim nevino ubijenim žrtvama genocida u Srebrenici. Njihova imena ostaju naša obaveza da pamtimo, govorimo istinu i nikada ne dopustimo da zaborav postane posljednji saveznik zločina.

Neka je Božija milost na nedužne žrtve Srebrenice.
Neka je prokletstvo na one koji su osmislili, rukovodili i realizovali genocid u Srebrenici.

akos.ba