Uneređene pelene kao razvojna šansa

Kako ne raditi, a zarađivati pare? Pitanje je svih pitanja koje ljude muči još od davnina.

Gledajući česte kolažne programe i reportaže na našim televizijama, čitajući članke po novinama i portalima, kao i slušajući mudre glave koje pričaju o razvoju, rečenica od koje mi skoči makroekonomski pritisak je „turizam je naša najveća razvojna šansa“.

Te emisije obično izgledaju ovako: televizijska ekipa ode na neko njima prihvatljivo mjesto da snimi sagu o neotkrivenim turističkim znamenitostima. Može to biti i neka ni po čemu posebna gudura u Nevesinju ili lokalno izletište u Semberiji, ako su se već prethodno potrošile sve prave lokacije. Ispred kamere se posadi neki lokalni slobodni mislilac, a zatim otpočne maštarija u stilu Malih letećih medvjedića. Ovdje je priroda predivna. Imamo travu, imamo vodu i drveće, imamo čak i sira. Mogli bi živjeti od turizma, ali niko ne želi da ulaže. Onda se nadovežu umne akrobacije, u zavisnosti od mjesta snimanja i vrste privatnog biznisa sagovornika – Imamo potencijala za hodajući, jahaći, livadski, knjigovodstveni, tranzitni turizam itd. Sve to prije odjavne špice završi sjetnim pogledom u daljinu i melanholičnim zalaskom sunca.

Dojam ostane takav da ne vidite drugo rješenje osim da država uzme novi kredit od MMF-a i uloži milion KM da se prikuju dva drvena putokaza, napravi jedna klupica i kanta za otpatke, a zatim sjedne i zadovoljno posmatra kako taj kraj počinje cvjetati i razvijati se poput Pariza.

Ta fama o turizmu kao spasiocu naše ekonomije se stalno provlači i obično se za njom posegne kad ništa drugo nema smisla. Radi se o zamajavanju žešćih razmjera floskulama da je to naša budućnost, velika razvojna šansa i slično. Razlog tome je taj što turizam zvuči cool i moderno. O tome je puno lakše i privlačnije pričati nego o oranju, primarnoj obradi drveta ili kopanju rude. Ideja da vi ležite u ležaljci, a naivni Njemci dolaze i ostavljaju vam ojre, zadivljeno zureći u vaše zarasle šljivike, zvuči veoma primamljivo.

Budimo realni, u ovakvoj Bosni i Hercegovini pričati o turizmu kao ključnoj privrednoj djelatnosti je u najmanju ruku smiješno i djetinjasto. To vam je isto kao da kažete da je štrikanje prilika za ekonomski razvoj. Ne želim reći da turizam nije potreban, niti potcjenjivati njegov značaj i ljude koji rade u toj branši, ali ova priča, kao i obično, ide od repa ka glavi.

Osim bogomdanih prirodnih ljepota, šta drugo se nudi znatiželjnom turisti kojem je san doći u Bosnu i Hercegovinu? Da li su to paganska hodočašća, alkoholizirane koride i jagnjetina u šatoru sa pjevaljkom, na šta se uglavnom svode naše turističke navike? Hoće li mu po našim putevima automobil ostati u jednom komadu dok dođe do predivnog planinskog jezera? Zbog naše urođene indolentnosti, mi prvi ne posjećujemo znamenitosti koje su nam pod nosom, pa kako očekivati da to uradi jedan Kanađanin ili Norvežanin?

Iako ne želim zalaziti u ekonomski aspekt svega ovoga, i laiku je jasno da od turista koji gorivo toče na ruskoj pumpi, jedu hrvatsku paštetu i paradajz, brazilsko meso, a piju srbijanski sok, nema puno koristi. Još ako će stalno ulaziti u Konzum umjesto u Bingo, onda mi od njegovog dolaska imamo koristi isto kao i kad ode na Brač.

Turizam je većim dijelom posljedica razvoja, nego njegov uzrok. On je posljedica stabilne države, jake ekonomije, dobre infrastrukture, čiste okoline i dugogodišnjeg marketinga i strategije, a ne postavljanja nekoliko ohabanih tabli i putokaza. Valjda zato i spada u tercijarne djelatnosti. Naša zemlja nema Copacabanu, Ibizu, Pariz ili druge svjetski poznate brendove, pa da svoj razvoj baziramo na turizmu, a piramide mogu upaliti samo jednom. Zato ipak moramo zasukati rukave i baviti se paprikama, stolicama i ekserima da bi jednog dana eventualno razmišljali o unosnom turizmu.

No, sve pobrojano nije najveći problem. Najveći problem smo mi sami. Volimo se zavaravati iluzijom da živimo u najljepšoj zemlji na svijetu, ali surova realnost govori drugačije. Ona kaže da iza info table za turiste džukele na gomili smeća natežu ovčiju kožu, dok je ispred iste rupa na asfaltu u kojoj se možete izgubiti ako slučajno upadnete. Putujući neki dan, nasred magistralnog puta sam uočio korištenu pelenu izbačenu iz auta.

Stoga ne mislim da je turizam naša razvojna šansa. Naša razvojna šansa su rad, kolektivna disciplina i suzbijanje primitivizma. Trebamo napokon shvatiti da je krkansko izbacivanje kese sa smećem iz auta u pokretu civilizacijsko dno. Moramo se izboriti sa divljačkim mentalitetom po čijem rezonu bacanje stare veš mašine u potok pedesetak metara od kuće rješava problem. Naša razvojna šansa je shvatanje da kad odemo na teferič sa svojim omiljenim jagnjetom, izletište moramo ostaviti onakvo kakvo smo zatekli, a ne ekološki Černobil. Zbog našeg nemara i zaostalosti rijeke su nam kanalizacioni odvodi, a šume ilegalne deponije.Odnosimo se maćehinski prema našoj okolini, a busamo se u prsa prirodnim ljepotama.

Zato idući put kad naletim na sličnu emisiju, prebacit ću na neki drugi kanal da gledam Male leteće medvjediće jer oni vole svoju šumu i nikad ih nećete vidjeti kako izbacuju korištenu pelenu iz auta na cestu. Ne zato što nemaju auto, nego zato što su civilizovani.

Nermin Spahić (minber.ba)