Umberto Eco govorio je da je čitanje put u besmrtnost ili besmrtnost sama, a ko ne čita ima samo jedan kratki život. Piše: Hadis Kurtović

Kada je 1984. godine u Jugoslaviji objavljeno djelo Umberta Eca “U ime ruže” u prijevodu Morane Čale, bila je to knjiga koja se čitala na svim mjestima, od školskih i studentskih klupa do parkova i restorana gdje su se okupljali penzioneri. Bila je to knjiga koja je u sebi imala beletrističkog, esejističkog i novinarskog stila pa su je čitale različite dobne grupe.

“Stvar je u tome što mi je Maja vratila mir, vjeru u samog sebe ili barem mirnu nevjeru u svijet koji me okružuje. Život je podnošljiv, dovoljno je zadovoljiti se.”

Ovo su bile pretposljednje riječi Ecovog pripovijedanja u romanu “Nulti broj” koji je objavljen nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Samo što sam završio sa čitanjem ovog romana i odložio knjigu pored sebe i uzeo mobitel, prva vijest koju sam pročitao bila je da je Umberto Eco je umro.

Odmah sam pomislio. Eco je umro, ali živi u svojim knjigama.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Ko ne čita – ima samo jedan kratki život