Ukrajinski bataljon je odgovorniji za Žepu više nego Holandski za Srebrenicu

U Ukrajini se u povodu godišnjice od zauzimanja UN-ovih enklava Srebrenice i Žepe povlači paralela o ulozi Holandskog bataljona iz sastava Mirovnih snaga UN-a koji je bio raspoređen u Srebrenici i Ukrajinskog, raspoređenog u Žepi. Bivši vojnici Ukrajinskog bataljona navode da je ovaj bataljon odigrao pozitivnu ulogu u Žepi i doprinio da se u tom gradu ne ponove razmjere srebreničkog genocida. O ulozi ovog bataljona razgovarali smo sa bh. novinarem Mehmedom Parganom, prenosi DW.

DW: Zadatak Ukrajinskog bataljona u sastavu UNPROFOR-a u BiH je bio da zaštiti enklavu Žepa. Prije operacije Krivaja, koju je povela Vojska RS, predstavnici Armije BiH i lokalno stanovništvo u Žepi su tražili od Ukrajinskog bataljona da spriječi pad enklave. Kolika je odgovornost Ukrajinskog bataljona u tom smislu?

Mehmed Pargan: Na isti način, na koji se Holandski bataljon ponašao u danima kada je u okviru Operacije Krivaja Vojska Republike Srpske odlučila i konačno zauzela Srebrenicu, 15-ak dana kasnije se ponašao Ukrajinski bataljon. Najposlije možda je čak tu odgovornost Ukrajinskog bataljona mnogo veća jer je imao priliku da u 15 dana dođe do informacija, da obavijesti sjedište UN-a, da obavijesti svoju vladu i da ima komunikaciju sa civilnim vlastima i u bh. entitetu Republika Srpska i u Federaciji, ali i izvan BiH. Dakle, držim da je u ovom slučaju odgovornost Ukrajinskog bataljona čak i mnogo veća od odgovornosti Holandskog bataljona.

Na osnovu čega to smatrate?

Sve ovo se može utemeljiti i na ponašanju vojnika Ukrajinskog bataljona. Zabilježeno je da je jedna ekipa tih vojnika, koja je bila u Žepi u danima kada je taj prostor okupiran, u to vrijeme recimo pozirala ispred zapaljene Kule koja je nacionalni spomenik u Žepi. Oni se na slici smiju, a iza njih Kula gori.Dakle to su samo neke stvari koje mi gledamo kao post festum. A ukoliko uđemo u analizu onoga vremena, kada je Ukrajinski bataljon bio na tom prostoru, onda znamo da se Ukrajinski bataljon može posmatrati na jedan zanimljiv način. Iako moram kazati da u politici UN-a, kada se raspoređuju mirovne snage po svijetu, polazi se uvijek od toga da jedinice koje se rasporede u određenom područje ne budu u sukobu, odnosno ne bude animoziteta sa lokalnim stanovništvom. Ovdje je dakle Ukrajinski bataljon bio raspoređen između jedinica Vojske Republike Srpske i Armije BiH jer u principu nekakav tradicionalno dobar odnos ruskih i ukrajinskih vojnih jedinica i politike bio je garancija da neće biti problema od strane vojnika RS-a, a sa druge strane Armija BiH nije imala animozitet, niti je imala razloga za njega, prema jedinicima ukrajinskih vojnika. Međutim, vrijeme je pokazalo da je to stanovništvo koje je živjelo u Žepi imalo strah od ukrajinskih vojnika.

Na koji način su stanovnici Žepe doživljavali vojnike Ukrajinskog bataljona?

Ja sam bio urednik „Ratnog dnevnika” autora Hajrudina Mustafe Kurtića u kojem on piše o svojim prelascima iz Žepe u Srebrenicu. On govori na koji način se prolazilo, da su oni morali doći u bazu, na punkt UNPROFOR-a, koji je bio kao neka tržnica, neka pijaca. Tamo se moglo kupiti gorivo, cigarete, moglo se kupiti mnogo toga. Dakle to je bio uzajamni odnos zasnovan na trgovini sa stanovništvom koje je bilo u enklavi, a sa stanovništvom koje je bilo s druge strane enklave, dakle pod kontrolom Vojske RS-a, prema njima je odnos bio prijateljskih, nije bilo nikakvih problema. Dakle to je cijelo vrijeme bio odnos u kojem je bošnjačko stanovništvo u Žepi imalo nekako strah kada bi prolazilo pored punkta u kojem je Ukrajinski bataljon jer su oni, prema mišljenju ljudi iz enklave, bili naklonjeni Srbima i srpskoj vojsci.

Za sramotu, a ne za hvalu

U Ukrajini se govori o tome kako je Ukrajinski bataljon u sastavu UNPROFOR-a, za razliku od Holandskog bataljona kojem u slučajuSrebrenice nije pošlo za rukom da zaštiti civile od etničkog čišćenja, uspješno evakuirao civile iz Žepe. U kojoj mjeri je ovo ispravno gledište?

Mi ovdje zadnjih godina pred Haškim tribunalom vodimo niz sudskih procesa u kojima teretimo one koji su „uspješno” evakuirali stanovništvo iz Žepe i Srebrenice. Dakle evakuirati stanovništvo sa jedne teritorije ne znači da je to civilizacijski uspjeh. Oni su imali mandat da zaštite to stanovništvo da se ne desi deportacija sa jedne strane. Sa druge strane imamo dokaze dakle svjedočanstva da je u prisustvu Ukrajinskog bataljona zarobljen komandant Avdo Palić a sa njim Mehmed Hajrić i Amir Imamović koji su bili članovi ratnog Predsjedništva Žepe. Oni su dakle bili predstavnici čak i pregovarači koji su dogovarali sa tim bataljonom, koji je imao mandat da ih štiti, na koji način da zaštiti stanovništvo. Dakle taj bataljon je dopustio da se ovi autoriteti sa područje Žepe uhapse. I znamo kakav je bio epilog toga događaja.

Znate, meni bi bilo najdraže da to što se Ukrajinski bataljon sada hvali onim što je uradio da je to zaista bilo tako i da su oni doprinijeli da se to stanovništvo zaštiti. Mi znamo da je taj bataljon u tim danima imao otvorenu komunikaciju i da kažem otvorenu suradnju sa vojnicima i civilnim vlastima RS-a i tako su pokušali pokazati i vazalski odnos u kojem će poslušati sve ono što kaže Vojska RS-a. Mislim da je za jednu povijesnu sramotu i stid, a ne za hvalu. Iako bi sa ove vremenske distance vjerovatno bilo i jeste potrebno da oni pokažu da je taj odnos Ukrajinskog bataljona prema ljudima u BiH bio drugačiji nego je to bio odnos ruskih jedinica i ruske politike. Nažalost u to vrijeme taj odnos je bio približno sličan, skoro pa identičan između te dvije politike i te dvije vojne jedinice.

Nema elemenata za pozitivnu ocjenu

Mikola Verholhad, zamjenik komandanta UNPROFOR-a, Sektor Sarajevo, koji je rukovodio operacijom evakuacije civila, rekao je za medije da je uspio postići to da žene i muškarci ne budu odvojeno smješteni u autobuse tokom evakucije, odnosno da porodice moraju skupa ući u autobuse. Drugim riječima bez toga bi se, kako kažu sada u Ukrajini, u Žepi dogodila Srebrenica. Kakva su Vaša saznanja o tome?

U to vrijeme je u Žepi ostao mali broj muškaraca. Jedan dio muškaraca je išao prema Srbiji tražeći utočište preko Drine. Oni su računali da se na drugoj strani rijeke Drine neće očekivati dolazak jedinica Vojske RS-a. Drugi dio je bio podijeljen u nekoliko pravaca nakon informacija šta se dešava u Srebrenici. Jedan dio je uspio da se probije preko Srebrenice, odnosno da krene prema Tuzli i Kladnju, a drugi dio je pokušao preko šuma da se prebaci u Kladanj. Ovaj „Ratni dnevnik o Žepi”, koji sam već pominjao, govori o tome da su u tim konvojima, a i prema mojim saznanjima i prema svjedočanstima u koja sam imao uvid, bili samo starci koji se nisu mogli ni kretati i ja zaista ne znam da je bilo tu vojno sposobnih muškaraca, da je i jedan preživio. U tim danima trajao je opći lov na svakog muškarac koji je bio vojno sposoban i u tom dnevniku ja sam imao priluku da pročitam stravične priče o ubistvima, zasjedama i tako dalje. I to je bio jedan put koji je također bio izuzetno težak poput Marša spasa kojim su se kretali ljudi iz Srebrenici.

Dakle držim da u ovom trenutku Ukrajinci nemaju utemeljenje u svojim tvdrnjama jer ovdje zaista imamo jedan sasvim drugačiji rezultat na terenu. Imali smo potpuno etnički očišćen teren tamo gdje su oni imali mandat da sačuvaju ljude, imali smo ubistva, silovanja, imali smo deportovano stanovništvo i imali smo zarobljavanja nakon čega je dolazilo do strijeljanja i masovnih zlostavljanja. Dakle imamo apsolutno istu situaciju kakva je bila u Srebrenici. I nažalost, ponovo kažem, Ukrajinski bataljon nije iskoristio vrijeme od nekih 15-ak dana da nađe modus na koji način će spasiti to stanovništvo. Uz to je 27. jula ratni komandant Avdo Palić zarobljen (Palić je kasnije pronađen u masovnoj grobnici prim. aut.). Dakle mi zaista nemamo elemenata da govorimo o bilo kojoj vrsti njihove pozitivne reakcije.

Pomenuti pukovnik je u jednom razgovoru za medije također rekao kako je Ukrajinski bataljon svoje kompletne zalihe hrane dao gladnim ljudima u Žepi. To nije u skladu sa slikom koju imaju stanovnici Žepe, a o kojoj ste i Vi govorili?

Ja nemam informaciju o tome. Da li misle da je to bilo nakon pada enklave ili nekada ranije. Bilo bi vrlo logično i očekivano da su oni to uradili. Ukoliko se to desilo odajem kao čovjek tome priznanje iako ja nažalost nemam informacija o takvom događaju.

Pomenuli ste komunikaciju između Ukrajinskog bataljona i Vojske RS-a. Postoje li dokazi o tome i što je sporno u tome?

U tom periodu kada je enklava pala je bila živa komunikacija. O tome postoje dokazi. U Haškom tribunalu je također o tome govoreno. Iako je Srebrenička sedmorka htjela pokazati da je ustvari UNPROFOR bio na strani Bošnjaka ona je također iznijela dosta informacija o toj komunikaciji sa tim bataljonom i o dogovoru na koji način da se svemu pristupi. U to vrijeme je UN u Srebrenici bio zaplašen. Oni su bili zaplašeni vezanjem sa stubove UN-ovih vojnika i bili su zaplašeni lošom reakcijom koja je trebala uslijediti iz Glavnog stožera koji je trebao narediti da se zaustave srpski napadi na Srebrenicu i Žepu. Naravno mi ne možemo za to prebaciti potpunu krivnju na dva bataljona jer oni nisu mogli zaštiti Srebrenicu od tolikog napada ali njihova odgovornost je u jednom sasvim drugom domenu. Oni su morali naći načina da one koji su ih poslali u Srebrenicu i Žepu animiraju, da ih natjeraju da dođu i zaustave napade srpske vojske. Dakle to je bio njihov mandat. Oni su morali naći način kako da zaštite te ljude. Naravno tih nekoliko stotina vojnika koji su bili tu nisu mogli spriječiti oružjem da srpska vojska zauzme Srebrenicu i Žepu, ali postojali su drugi načini, a oni ih nisu iskoristiti.

ins.ba