U ideji Bosne vidio je i spas i izlaz

Profesor David Kamhi rođen je u Sarajevu u sefardskoj porodici, u kojoj se govorio judeo-espanjol kao maternji jezik i u kojoj se generacijama prenosio interes za sefardsku kulturnu baštinu, posebno za muziku. Nakon završene Prve muške gimnazije te Srednje muzičke škole, diplomirao je i magistrirao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Usavršavao se na Moskovskom državnom konzervatoriju “P. I. Čajkovski”, nekoliko godina na katedri čuvenog violiniste i profesora Davida Ojstraha te u Rimu na Muzičkoj akademiji “Santa Cecilia” kod profesorice Pine Carmirelli.

Bio je profesor violine, viole i metodike violine pedeset godina, od kojih 46 na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Nastupao je kao solista na mnogim koncertima u BiH, regiji i Evropi. U njegovoj klasi završilo je nekoliko desetina studenata na diplomskom i postdiplomskom studiju koji su sada solisti koncertanti, kamerni muzičari, koncert-majstori i pedagozi na tri kontinenta. Držao je brojne seminare i mastere u BiH, zemljama okruženja i Evropi. Bio je član ili predsjednik mnogih žirija na takmičenjima studenata i mladih umjetnika u BiH, bivšoj Jugoslaviji i inostranstvu. Dvadeset godina bio je predsjednik Udruženja muzičkih umjetnika BiH i član Predsjedništva muzičkih umjetnika bivše Jugoslavije.

Sefardikom se bavi dugi niz godina. Održao je brojna predavanja, pisao i objavljivao radove, te izlagao na mnogim simpozijima, između ostalog i na “Ljetnoj školi za sefardske studije” u Toledu – Španija. Godine 1992. učestvovao je na svjetskoj manifestaciji “SEFARD 1992” u Madridu kao predstavnik Sefarda iz Bosne i Hercegovine. Od 1993. do 1995. bio je član Savjeta Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine za vanjske poslove, te savjetnik u Ambasadi Republike Bosne i Hercegovine u Madridu 1995. i 1996. Od 1992. do 1997. bio je potpredsjednik jevrejskog kulturnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i Jevrejske opštine u Sarajevu te glavni urednik glasila Bilten, koji je izlazio tokom rata.

Od 1992. do oktobra 2016. bio je predmolitelj (hazan) Sinagoge u Sarajevu, a 1997. bio je jedan od osnivača Međureligijskog vijeća. Sada je član predsjedništva i predsjednik kulturne komisije JKPH društva “La Benevolencija”. Za svoj umjetnički i naučni rad te očuvanje vjere i tradicije bosanskih Sefarda i drugih dobio je brojna priznanja, nagrade, ordene i zahvalnice, a 2012. laureat je nagrade “Isa-beg Ishaković” u kategoriji “Kulturna baština”.

STAV: Je li multikultura u Sarajevu lažna i nepostojeća, kako možemo čuti u TV prilozima na RTRS-u i iz usta dijela srpskih političara?

KAMHI: Nije. To su gluposti i nije to jedino što tvrde na RTRS-u. Tamo ima i drugih gluposti. Međutim, oni trebaju malo sebe da pripaze. Multikulturalnost ovdje nije umrla. Ona je bila tu, sada je tu i bit će zauvijek tu, zato što je Sarajevo grad koji je prilikom svog osnivanja bio multikulturalan. Kada ga je Isa-beg Ishaković osnovao, on je već bio multikulturalan i nikada se to nije izgubilo bez obzira na broj ljudi u njemu. Poslije Drugog svjetskog rata u njega su došli ljudi koji nisu naučili da žive u gradu, ali onda su prošle dvije-tri generacije pa su se nekako pripitomili i postali građani. Sad se, evo, desilo opet isto poslije ovog rata. To se osjeća. Međutim, mi se trebamo boriti. To su Bosanci isto kao i mi. To su i Bošnjaci. Znate li da su za vrijeme Austro-Ugarske monarhije Bošnjaci bili svi. U tadašnjim regimentama svi su imali fesove. Bilo je u njima i dosta Jevreja. Međutim, najvažnija je stvar Bosna. To ne smijemo zaboraviti i sve ono što se radi protiv opstojnosti Bosne ne valja. Svako pomalo vuče na svoju stranu, međutim, naša je snaga država Bosna. I pokojni predsjednik Alija Izetbegović, s kojim sam bio dosta u kontaktu i sretali smo se više puta za vrijeme rata, to je znao i o tome mi je govorio.

Moja je majka postila za vrijeme ramazana, a i ja sam s njom postio. Sada više ne postim, ali poštujem ramazan. Dosta poznajem islam i znam kako se treba ponašati za vrijeme ramazana. Pa, moje drage komšije, uz najljepše želje, Ramazan šerif mubarek olsun! Drage komšije, spas i izlaz u jednoj su riječi: Bosna.

STAV: Možemo li biti multikulturalni ako sastav gradova više nije multietničan kao nekada? Odnosno, neki multikulturalnost ne priznaju kroz duh ljudi nego kroz etnički sastav.

KAMHI: Ja bih to nazvao duhom Sarajeva. A ovo brojanje krvnih zrnaca, mislim da je to atavizam koji je bio u prošlim stoljećima. Bez obzira na to što su neke nacije poslije toga došle u nacionalni pubertet, kako ja to zovem, pa su onda promovirale svoje, svoje, svoje i ništa više. Fašizam je bio baziran na tome, tamo su bile više rase, arijevci. To je propala ideja koja vodi apsolutno ničemu. To se nikada nije moglo primijeniti na Sarajevo. I za vrijeme Drugog svjetskog rata i za vrijeme ove agresije uvijek je to bilo i ostat će. Pa evo pogledajte šta je sve bilo za vrijeme rata u Sarajevu: koncerti, pozorište, SARTR, “Ars Aevi”, razne manifestacije, Sarajevska zima…

STAV: Koje je Vaše iskustvo pojma “komšiluk” u Sarajevu?

KAMHI: Znate šta je komšiluk? Sad ću vam reći. U ulici u kojoj sam stanovao dođe neki praznik, ili jevrejski, ili muslimanski, ili katolički, ili pravoslavni. U nekim kućama bilo je dosta siromašnih ljudi. Moja bi majka napravila tepsiju nečega, ili baklave, ili kolača, čak je pravila i meso, pa mi kaže: “Idi na broj tri u pet ujutro, ostavi ovo ispred vrata i nemoj da te neko vidi.” Zašto? Da ne bismo onoga kome se to nosi postidjeli. Eto, to je komšiluk. On se potvrđivao i za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su komšije Bošnjaci spašavali Jevreje. Eto, nas su spasili. Mene, moga brata i moju majku spasila je Fahrija‑hanuma Fadilpašić, čiji je muž Seid išao s mojim ocem u školu. Ja sam išao s njenim najstarijim sinom Mahmutom u školu, a moj je brat išao s jednim mlađim koji se zvao Halid. To je bilo neraskidivo prijateljstvo. Kad je počelo, Fahrija‑hanuma odmah je pomogla da se naprave falš dokumenti pa da nas izvedu. Ispod Mjedenice je sjedio kočijaš s fesom i puškom. On nas je primio i odveo na stanicu gdje su bile ustaše. Tu sam vidio svoju nonu, uhvatili su je. Kada su došli do nas, ustaša je pitao: “Čija je ovo pasažera?”, a ovaj mu kaže: “Odbij fukaro, bega Fadilpašića.” I mamu pod ruku i u vagon. Eto, tako smo se spasili. Eto, to vam je komšiluk na djelu.

Ili, kad se prodaje kuća, pita se pošto je kuća. Hajde da kažemo sto hiljada. Ovaj mu kaže: “Ima i za 25 hiljada tu blizu da se kupi.” Drugi mu odgovara: “E, burazeru, sve je to lijepo, al’ uz kuću ja prodajem i komšiluk.” Mislim da treba upoznati drugog i drugačijeg, pa tek onda pričati o njemu. Ali ga prvo upoznaj, a ne da pričaš pa da ga onda upoznaš. To je komšiluk.

STAV: Neki kažu da nakon genocida ne možemo više govoriti o komšiluku kakav smo ga poznavali?

KAMHI: Da vam kažem, genocid je genocid i to je katastrofalno. Ja kao Jevrej i kao čovjek koji znam šta je genocid mogu reći da je to jedna kategorija koja se ne može opisati. Ali, ima poštenih ljudi u svim nacijama, a ima i nepoštenih ljudi. Ima i ljudi koji su krvoloci. Prema tome, ne možemo si dopustiti generalizaciju neke nacije ili naroda. Međutim, mi ćemo sve preživjeti. Osnovna je stvar Bosna i ovo što su naši preci stvarali stoljećima. Bosna je bila država prije ostalih država iz bivše Jugoslavije. To se zna. Sve se zna, ali neki se prave kao da ne znaju.

STAV: Jesu li bosanski Jevreji za vrijeme agresije na BiH lobirali kod Jevreja iz svijeta, posebno onih iz SAD-a, da se zaustavi rat?

KAMHI: Naravno da jesu. Uostalom, pitajte dr. Harisa Silajdžića. On može ispričati kako se lobiralo kod američkih Jevreja, kongresmena, gdje se god moglo. Wiesenthal ga je uputio na članove Svjetskog jevrejskog kongresa koji su lobirali za nas. Osim toga, naš veleposlanik Sven Alkalaj i drugi ljudi javili su nam da je Ravnogorski pokret rekao da je Vlada Bosne i Hercegovine prodala Hagadu da kupi oružje. Onda su bili dogovori kako da se to demantira. Ministar je bio Ljubljankić. Bili su razgovori u kojima sam i ja učestvovao i onda smo na kraju došli do toga da se Hagada pokaže, uživo. To je bilo 1995. godine pred Pesah. Pesah je bio 15. aprila 1995. godine i Hagadu su donijeli iz trezora banke gdje je bila i mi smo je izložili. Onda je došao predsjednik Izetbegović, a ja sam Hagadu metnuo na jedan oltar. Ona se slučajno otvorila na onom mjestu gdje je zemlja prikazana da je okrugla. I sad predsjednik dođe i pita me: “Ovo su prikazali 200 godina prije Galileja?” Kažem ja njemu: “Predsjedniče, to tako tu piše.” Onda su došli i ambasadori i kojekakvi novinari i onda se reklo na tri jezika: “Ekselencije, dame i gospodo, izvolite. Sarajevska Hagada. Gledajte koliko hoćete, samo nemojte dirati.” Tako se i treba govoriti. Ono što kažu Hrvati – “zorno”.

STAV: Što je s onom pričom da jevrejske hramove 1941. nisu opljačkali Nijemci nego muslimani?

KAMHI: Bilo je i toga, ali su Nijemci pljačkali, Nijemci su htjeli odnijeti Hagadu. Došli su u muzej tamo gdje je bio kustos Jozo Petrović, koji ju je dao drugom kustosu Dervišu Korkutu. A to je čovjek koji je zastupao Jevreje i za vrijeme Kraljevine kada su im htjeli ukinuti pravo glasa. Prema tome, Korkut je čovjek koji je svijetli primjer.

STAV: Kad smo već kod Korkuta, spašavao je Jevreje, ali bio je kustos Zemaljskog muzeja pa je na bigajri‑hak završio u komunističkom zatvoru. Ne čini li Vam se da naši ljudi i u današnje vrijeme često zapadaju u zabludu kada govorimo o osjećaju pripadnosti antifašizmu kao ideji i onoga što je predstavljao komunizam kao oblik političke represije?

KAMHI: Da vam kažem, to treba razdvojiti. Antifašizam je jedna stvar, komunizam je druga. Meni je jako krivo što su Korkuta zatvorili jer on nije pričao floskule, on je konkretno nešto uradio i bio zbog toga i zatvaran i sletio s posla i bio degradiran i svašta. To je bila najveća glupost što su ga uhapsili. Vjerovatno je tu bilo i podmetanja raznih ljudi. Ja na Korkuta ne dam jer je on svijetli primjer. Malo je poznato da je bila i Banjalučka rezolucija protiv progona Jevreja. Jedan od inicijatora bio je Alija Kapidžić, koji je bio vrhovni imam kraljevske vojske. Onda su ga zvali da ide u London, nije htio. Pa je došao u Banju Luku, pa su ga svi redom hapsili. Čovjek koji je pokazao svoje bosanstvo i patriotizam.

STAV: Kako Vi gledate na slučaj Mustafe Busuladžića? On je trenutno aktuelan, ali kontinuirano svjedočimo razne prijepore oko uloge dijela bošnjačkih književnika i intelektualaca u NDH?

KAMHI: Busuladžić je bio jedan vrijedan intelektualac. Eh, sad, kako je bio orijentiran i u kojem periodu, i to moramo znati. Znate šta, ljudi se mijenjaju. Ne možemo čovjeka posmatrati onako kao što pivarski konji imaju na očima. Moramo čovjeka posmatrati na svaki mogući način i u svim segmentima i vremenskim kontekstima, o tome se radi. Jasno je da je bilo u ono doba komunizma ljudi koji su bili zatvarani i pogubljivani. Isto kao što je bilo toga svugdje u svijetu, nije to naša specijalnost.

Bilo je ljudi koji su ostvarili karijeru unutar ustaškog režima. Bilo je ljudi koji su bili ništa, pa su bili povjerenici po jevrejskim radnjama, napljačkali se i postali važni jer su imali novac. Sve ove stvari trebalo bi revidirati da se tačno vidi šta je ko i kako je radio. A sad, jedan totalitarni prilaz tome nikada nije valjao. To je moje mišljenje. Događale su se čudne stvari, a mi sada pričamo na osnovu onoga što smo čuli i na osnovu nekakvih hronika i izvještaja po novinama. Međutim, to nekada nije bilo tačno. Nekada je to bilo frizirano, falsificirano. Prema tome, ja sam za to da se raščiste stvari. Da se vidi tačno šta je čovjek uradio, a šta nije. Ne možemo Busuladžića posmatrati jednoobrazno. Treba da ga vidimo kompletnog kako bismo onda donijeli sud. Ti ideološki obračuni i danas traju. Uvijek je neka politika iza toga, a ljudi se služe time da bi drugog ponizili, a sebe uzdizali. Međutim, svi ljudi i sve nacije imaju i dobrih i loših stvari, prema tome ne smijemo gledati crno-bijelo. Zašto je došlo do ove rekonkviste fašizma u Evropi? To su političari napravili da bi dobili glasače i birače. A ti su političari ne znam ni ja koliko puta znali mijenjati parole. Vi imate slučaj sa Stjepanom Mesićem i ima takvih koliko hoćete. On je svoje stavove revidirao, ili što mi kažemo: “Došao čovjek tobe.”

STAV: Kako su Jevreji, i jesu li uopće, nadvladali traumu genocida?

KAMHI: To je bila užasna trauma. Meni su četnici ubili tetku na Kozari, a 80 članova moje porodice stradalo je po ustaškim i njemačkim logorima. Možemo oprostiti, ali ne smijemo zaboraviti, jer ako zaboravimo, to se opet može desiti. Ne smijemo gledati na sve Nijemce kao na fašiste, jer ni to nije istina. Gledati pojedine nacije kod nas kroz ono što je jedan dio ljudi te nacije uradio ne valja. Ne možemo reći da su muslimani bili ustaše. To su gluposti! Nije istina! Pa znate li koliko je muslimana bilo u partizanima? Vidite, šovinizam, mržnja i ta osjećanja, to za čovjeka koji je educiran nije nikakav izlaz niti način opstanka. Znate, mržnja je stvar koja izjeda, od nje se dobijaju neuroze, svašta se dobija od toga. Zašto da ja sad mrzim sadašnje Nijemce ako su neki njihovi preci bili fašisti? Doći će i kod nas do katarze. I ovi preko puta nas, preko Drine, i oni moraju imati katarzu da bi došli sebi. Pogledajte šta se sve dešava, ekstremni fašizam, ekstremna mržnja, ekstremne pojave, pojava ustaštva, pojava četništva, vađenje nekakvih stvari iz historije koje uopće nisu provjerene, i služe se njima da bi argumentirali svoje glupe ili pogrešne poteze.

STAV: A kako Vi kao glazbenik gledate na Wagnera, koji je bio Hitlerov miljenik?

KAMHI: Gledam na njega kao na kompozitora koji je bio uzor fašizmu. Ja, recimo, nikada ne bih zabranio izvođenja djela takvih kompozitora ako njihova djela ne vrijeđaju druge narode. Ne bih zabranio. Međutim, moramo shvatiti ljude koji su preživjeli genocid. U Izraelu je Wagner bio zabranjen jedan duži period. Međutim, kada je otišla generacija koja je bila po logorima, sada ga izvode. Wagner ima opere koje su u redu. Umjetnost je umjetnost, a ideologija je ideologija. Umjetnost koja je inspirirana ideologijom može biti i bezvrijedna, a može biti i vrijedna. Sada ću vam navesti jedan primjer. Kada su Nijemci ušli u Rusiju, sastali su nekakvi komiteti i trebalo je napraviti nešto što bi motiviralo i mobiliziralo mase. Napravili su pjesmu koja se zove Sveti rat. To je pjesma koja je, po mom mišljenju, jedna od najboljih pjesama u Drugom svjetskom ratu. Bolja je od njemačke Lili Marleen. To je toliko doprinijelo mobilizaciji da je čudo jedno, i to je jedan pozitivan primjer.

STAV: Možete li opisati trenutačan položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini?

KAMHI: Kaže se da trenutno ima oko 700 članova Jevrejske općine. Računa se s nekih 1.000 do 1.200 Jevreja u BiH. A položaj? Kao i svi drugi. Ako krenemo od posljednjeg rata, niko nije dirao Jevreje. Jevreji su bili u Armiji BiH. Naravno, jedan dio Jevreja otišao je u Izrael i u Ameriku. Ja sam lično bio protiv toga. Smatram da onaj ko može nositi pušku treba da brani državu. Upotrijebio sam pejorativni izraz pa sam im rekao: “Vratit ćete se k’o posrani golubovi.” I ljudi su se vratili. Probali su živjeti tamo, vidjeli da ne može i onda se vratili. Šta ti je mentalitet! Pazite, sarajevski Sefard više liči na svog komšiju Bošnjaka nego na onog Jevreja koji je došao iz Amerike. To su dva različita svijeta. 450 ili 500 godina zajedničkog života ovdje nije malo.

Naprimjer, poslije onoga rata vratilo se u Sarajevo par hiljada Jevreja. Godine 1948, kada su Jevreji selili u Izrael, otišlo nas je ne znam ni sam koliko. Međutim, pred ovaj se rat u BiH pojavilo isto toliko Jevreja koliko ih je bilo poslije Drugog svjetskog rata, i to ljudi koji su se bojali da kažu da su Jevreji ili ljudi iz miješanih brakova. Odjednom su se pojavili kada je Jevrejska općina ispoljila najveći humanizam prema cijelom gradu. Mi smo imali apoteke ovdje, mi smo imali kuhinju u kojoj je uvijek bilo više od 300 abonenata. To nije bila samo jevrejska kuhinja, dolazio je svako. Znate li koliko je lijekova otišlo odatle u bolnice? Ali to je ono što se zove komšiluk i što smo naučili ovdje.

Meni je judeo‑espanjol maternji jezik i trudim se na sve moguće načine da ga očuvam. I pišem na njemu i govorim ga. Mislim da se taj jezik treba sačuvati jer na tom jeziku ima toliko lijepih djela. Prvo imate romanse, onda imate književnost koja je totalno nepoznata zbog jezičke barijere, 90% te književnosti ostalo je neprevedeno i na tome treba raditi. Ladino je pogrešan termin, i to ljudi ne znaju. U Bosni se ladino do Drugog svjetskog rata nikada nije zvao ladino. Uvijek se zvao ili điđo ili đudezmo, ili prosto španjol, a termin judeo‑espanjol donijeli su jevrejski studenti koji su studirali u Pragu, Beču, ili u okviru Austro-Ugarske monarhije. Termin judeo‑espanjol izmislio je profesor Wagner, koji je bio mentor Kalmi Baruhu, najvećem hispanisti i poznavaocu svih romanskih jezika. Međutim, termin ladino dolazi od glagola enladinar, što znači latinizirati.

Taj jezik naša je baština i baština Bosne. Znate li vi da je Sarajevo bilo sefardski centar veći nego Beograd. To je bio centar u rangu Soluna. Carigrad je bio najveći centar, onda dolazi Solun, ne računajući Maroko ili neke druge centre gdje su također došli Sefardi nakon izgona. Sarajevo je bilo poznato i rabinima i po reponsama (odgovorima) na pitanja koje su vjernici postavljali, mnogo više nego Beograd.

Što se tiče ove priče oko Sejdića i Fincija, ja sam za to da u ovoj državi svako ima pravo da bude sve ono za šta se neko bira, jer je svaki čovjek ovdje stanovnik. To se može riješti samo na taj način i nikako drugačije. Po mom mišljenju, nema ostalih. Šta znači ostali? To je glupost.

STAV: A šta kažete na izjave da Sarajevo nije više ono što je nekada bilo?

KAMHI: Ma to su gluposti. Nešto ću vam reći. Ima ljudi koji su pobjegli iz Sarajeva. Bukvalno pobjegli 1992. godine, da bi nas sada učili kako je nama bilo za vrijeme agresije. To su paradoksi da takvi ljudi nas uče kako nam je bilo, mene koji sam bio ovdje od prvog dana agresije. Oni trebaju mene da uče šta je ovdje bilo i šta se dešavalo? Ti ljudi pišu historije, pišu knjige, javno nastupaju kao tumači onoga što je bilo, što je sada i onoga što će biti. Stranci, s druge strane, nemaju pojma o tome i nemaju pojma ko smo mi. Naprimjer, kada je nagradu “Isa‑beg Ishaković” dobio austrijski predsjednik Fischer, austrijski ambasador mislio je da mi nismo kvalificirani da damo jednu nagradu predsjedniku Austrije. E, onda sam mu rekao: “Znate šta gospodine, pogledajte malo! Prvi tramvaj koji se pojavio, taj prvi tramvaj bio je u Sarajevu, a za vrijeme srednjeg vijeka plemići su se mazali parfemima, a izmet bacali kroz prozor u Beču i drugim velikim evropskim gradovima. Prođite pored hotela “Europe” i pogledajte akvadukt, vodovod koji je ovdje bio. Mi smo imali vodovod, a vi ga niste imali. Vaše su ulice bile takve da se njima nije moglo hodati od izmeta i smrada. Rabelais to tako opisuje, svi smo to čitali. Ljudi nemaju pojma šta je Sarajevo. Za Amerikance je ono što ima 100 godina jako staro. A kod nas, za ono što je staro 100 godina, mi za to kažemo bidermajer.

STAV: Mogao bi Vas neko optužiti i da ste neosmanist ako kažete da je Jevrejima bilo dobro za vrijeme Osmanskog carstva…

KAMHI: Bilo je i to ne može niko negirati. Ja sam o tome puno pisao. Kada su španjolski kralj Ferdinand i Izabela 1492. godine donijeli “edicto de expulsion de los judios” i istjerali Jevreje, ali i muslimane, jedina država koja je primila sav taj narod bila Osmanska imperija. Zbog čega? Zbog toga što su sultani bili multikulturalno opredijeljeni. Pogledajte koliko je sultana oženilo Jevrejke ili kršćanke. Drugim riječima, osmanska uprava nikada nije bila genocidna i nije ubijala ljude zbog toga što su drugačiji. Pogledajte procvat književnosti i pogledajte šta se sve desilo za vrijeme Osmanske imperije. Jevreji su bili milet koji je bio povlašten.

Neke stvari treba razjasniti. Šta znači uopće taj neoosmanizam. To je i tvoja historija jer si i ti živio u Osmanskoj imperiji. To su floskule, to su gluposti, naravno da Turci i Bošnjaci kopaju i traže po svojoj historiji jer su se neke stvari prešutjele. I imaju i šta tražiti. Pogledajte koliko je, recimo, vezira bilo iz Bosne. I to što je najljepše bili su ljudi koji su konvertirali. Šta to znači? To znači da je Osmanska carevina bila otvorena za sve. U krajnjoj liniji, imali su i korist od Jevreja koji su donijeli neke zanate i bankarstvo. Svaki je sultan imao doktora Jevreja. Imao je neslužbene ministre vanjskih poslova, imao je ambasadore Jevreje… Sve što se pojavi ovdje, sve je neo, neo. Nema tu ništa neo, sve je to ovdje već odavno prisutno i sve je to bilo.

STAV: A što je s aktuelnim pojavama antisemitizma na Balkanu?

KAMHI: On se najmanje pojavljuje u Bosni i ovdje ne postoji nešto što se zove državni antisemitizam. Ne postoji to i nikada nije bilo. Međutim, u drugim državama okolo nas se takve pojave dešavaju. Možda u Makedoniji jedino ne, a u svim se ostalima to pojavljuje. Vidite, radikalizam i šovinizam dovodi do antisemitizma. Međutim, kada neko kaže antisemitizam, tu ne spadaju samo Jevreji. Tu spadaju i muslimani i Arapi, svi su semiti. Pogledajte dva jezika koji su jako slični. Pogledajte sve te vjerske stvari, recimo, halal‑meso, košer. Pogledajte način klanja stoke, pa to je sve isto. Reis mi je jako dobar prijatelj i jedne prilike mi kaže: “Kada sam u Americi, ako nema halal-restoran, onda idem u košer.” A ja mu kažem da idem u halal ako nema košer. Naprimjer, jednom sam u Budimpešti došao do jednog košer-restorana koji je bio zatvoren. Onda sam otišao u halal-restoran. To je to.

STAV: Kada kažemo da u Bosni i Hercegovini žive tri naroda, je li Vas to vrijeđa? Osjećate li se kao manjina?

KAMHI: Naravno da me vrijeđa. Šta znači konstitutivni narod? Je li to da smo mi svi jednaki, ali su neki malo više jednaki, a drugi su malo manje jednaki? Dolazi do toga. Ja se ne osjećam kao manjina, već se osjećam kao građanin Bosne. Dolazim iz takve familije koja je uvijek bila probosanska.

STAV: Španija, Bosna i Hercegovina, Izrael…, na koji način razmišljate o pojmu domovina?

KAMHI: Ja sam bosanski Sefard prije svega. Ja sam se ovdje rodio i, prema tome, glupost bi bila da ja sada kažem da sam ja nešto drugo. Ovo je moja domovina i ja sam se borio za nju. I moj djed se borio za Bosnu, i moj otac se borio.

STAV: Kada govorimo o kulturi i kulturnom pamćenju i zaboravu, je li za Vas tabla na Vijećnici koja imenuje njene palitelje iskaz nacionalizma?

KAMHI: To je istina, i šta ćemo sad?! To nije nacionalizam, već je to jednostavno naštampana činjenica. To je fakt. Pa ja sam tu bio prisutan i znam sve šta se desilo. Drugi dan nakon spaljivanja Vijećnice bio sam unutra. Znate li kako je to gorjelo? Ma to je bila živa katastrofa i ne možemo to sada negirati. Kakav nacionalizam, molim vas!

Piše: FILIP MURSEL BEGOVIĆ

Stav.ba