Tuga nije Šerijatom dozvoljena niti preporučena

Tuga je zabranjena riječima Uzvišenog:” I nemojte duhom klonuti i ne žalostite se?
Na drugom mjestu kaže se: ‘Neka te tuga zbog njih ne obuzima” Potvrdu o zabrani tuge donosi i ajet u kojem se kaže: “Oni neće tugovati niti strah osjećati”.

Tuga uništava svaki žar i polet u čovjeku, guši ambicije. Ona je studen u duši i groznica koja nagriza i uništava život. Sve to proizlazi iz same prirode tuge koja koči, zaustavlja i sprečava život, ne pokreće ga. Tuga nikakvo dobro ne donosi srcu. Šejtan prokleti najviše voli da ražalosti Allahovog roba i baci ga u tugu, kako bi ga zaustavio na Pravom putu. Allah Uzvišeni kaže: “Sašaptavanje je posao šejtanski, da bi u brigu bacio vjernike” (El‐Mudžadela, 10).
I Poslanik, s.a.v.s., zabranjuje došaptavanje riječima: “Neka se dvije osobe ne sašaptavaju u prisustvu treće, jer je to žalosti.”

Tuga je nepotrebna i nepoželjna za vjernika, jer je to nemir koji muči i iscrpljuje dušu. Naprotiv, musliman je dužan da se ne predaje tuzi, da je odagnava od sebe, savladava je i bori se protiv nje šerijatskim sredstvima.
Dakle, tuga je nedozvoljena i nepoželjna jer od nje nema nikakve koristi. Poslanik, s.a.v.s., utjecao se od tuge dovom: “Bože moj, utječem Ti se od brige i tuge.” Znači, briga, zabrinutost, slična je tuzi.

Razlika između njih ogleda se u tome da se čovjek brine za nešto što očekuje, odnosno što se treba desiti u budućnosti, dok čovjek zapada u tugu zbog nečega što se već desilo, odnosno prošlosti. Međutim, obje vrste osjećanja muče srce i čine ga slabim, zaustavljaju nas na Pravom putu i ubijaju našu odlučnost.
Tuga pomućuje naš život, baca nas u očaj. To je otrovna strelica za naš duh koja za sobom ostavlja pustoš, siromaštvo i izgubljenost. Ona se povlači pred ljepotom života, gasi pred dobrotom, a svoje sljedbenike odvlači u duboke tamnice i stravično usamljena prostranstva gdje im nudi krčage očaja, boli i propasti.

No, tugu treba razumjeti i treba shvatiti da je ona dio naše svakodnevnice. Zato će stanovnici Dženneta kazati: “‘Hvaljen neka je Allah’, govorit će ‘Koji je od nas tugu odstranio” (Fatir, 32). Ovo nam dokazuje da vjernici zapadaju u tugu na ovome prolaznom svijetu kao što zapadaju u brojne druge nedaće i tegobe koje im se dešavaju bez njihove volje. No, i kada nas nadvlada tuga, nastani se u našu dušu i ne možemo je nikako izbjeći, znaj, brate, da Allah za nju daje nagradu. Razlog tome jeste to što je tuga jedna vrsta tegobe i nesreće. Na Allahovom robu je da se bori protiv nje dovama i drugim šerijatskim metodama ne bi li je odagnao od sebe.

Allah u jednom ajetu kaže: ni onima kojima si rekao, kada su ti došli da im daš životinje za jahanje: ‘Ne mogu naći za vas životinje za jahanje, pa su se vratili suznih očiju, tužni što ne mogu da ih kupe” (Et‐Tevba, 92). Pogledajte samo ovaj veličanstveni prizor i ajet koji Uzvišeni navodi u Svojoj knjizi. Ovdje se tuga spominje u pohvalnom svojstvu. Zašto? Zbog jedne zapanjujuće činjenice, a to je daje tuga ovdje pohvaljena zato što ona oslikava jačinu imana ovih plemenitih ljudi. Oni su, naime, ostali u Medini i nisu pratili Poslanika, s.a.v.s., u boj, jer nisu bili u mogućnosti da se opreme za boj. U ovome ajetu data je opomena i primjer licemjerima koji su također izostali iz bitke, ali se oni zbog toga nisu žalostili, već krišom radovali.
Dakle, postoji i jedna vrsta pohvaljene tuge, a to je tuga za onim što nismo mogli izvršiti u ime Allaha Uzvišenog, a žarko smo to željeli. Tuga zbog nemogućnosti da se još više zadovolji Gospodar jeste samo dokaz života, odvažnosti, Božije upute i prosvijetljenosti.
Poslanik, s.a.v.s., u jednom hadisu poručuje: “Vjernika neće snaći nika‐kva nevolja niti tuga, a da mu Allah za to neće oprostiti neke njegove grijehe.” Ovaj nam ajet, također, pokazuje kako je tuga jedna tegoba i iskušenje u koje Božiji rob zapada, ali zbog kojeg mu se brišu njegova loša djela i prijestupi. Ovo, dakako, nije dokaz da je tuga nešto poželjno i obavezujuće. Rob ne smije moliti za tugu, prizivati je, niti je smatrati nekim oblikom ibadeta. Allah ne potiče na tugu, ne propisuje je, nije njome zadovoljan niti je stavlja obavezu robovima Svojim. U suprotnom, Poslanik, s.a.v.s., ispunio bi sav svoj život tugomi posvetio se brigama. No, on je uvijek bio vedrog duha, širokogrudan, nasmijan, njegovoje srce bilo zadovoljno, a on je u svakoj prilici nastojao usrećiti i obradovati ljude oko sebe.

Postoje neki hadisi koji govore daje Poslanik, s.a.v.s., volio tugu, poput onoga koji prenosi Hind ibn Hale, koji je, opisujući Poslanika, s.a.v.s., kazao: “Tuga je bila njegov drug.” No, ovaj je hadis slab, daif i merfu, čiji su prenosioci nepouzdani kao i sam tekst. Uostalom, on je u suprotnosti sa stvarnim stanjem i opisom Poslanika, s.a.v.s.
Kako je moguće da Poslanik, s.a.v.s., bude zaokupljen i predan tuzi kad gaje Allah od nje zaštitio na dunjaluku, zabranio mu je i da se žalosti zbog ljudi koji neće da vjeruju, te mu oprostio sve grijehe?! Pa, odakle onda priče o Poslaniku, s.a.v.s., i tuzi? Kako je ona dospjela u njegovo srce? Kako ga je mogla obuzeti tuga, kada je Poslanik, neka je na njega Božiji blagoslov i mir, bio predan sjećanju na Allaha, zikru, postojan, ispunjen Božijom uputom i nadahnućem, uvjeren u Njegovo obećanje i zadovoljan Njegovim propisima iodredbama? Naprotiv, Poslanik je uvijek obveseljavao, donosio radosne vijesti, smiješio se, kako i stoji u njegovom opisu, Allah ga blagoslovio i mir mu podario. Onaj ko zaroni u Poslanikovu biografiju, ko proučava njegov život i pomno analizira svaki njegov dan
shvatit će da je on došao da pobije laž, odstrani nemir, brigu, zebnju i tugu, da duše oslobodi krutih okova sumnje, izgubljenosti, tjeskobe i mnogoboštva. On je došao da ljude izbavi iz patnje pogubne. Samo Allah zna koliko mu ljudi trebaju biti zahvalni.
Što se tiče jednog predanja u kojem se kaže: “Allah voli svako srce u tuzi”, moramo kazati kako je ovo predanje sa slabim lancem prenosilaca, tako da ne znamo ko ga prenosi i koliko je ono vjerodostojno. Kako je moguće da ovo bude tačno, kada u Šerijatu nalazimo stavove koji su ovome oprečni? Možda se u neku vezu može dovesti činjenica da je tuga jedna od nedaća kojom Allah iskušava Svoga roba, pa ako on to iskušenje strpljivo podnese, Allah ga zavoli zbog njegovog strpljenja i izdržljivosti. Griješe svi oni koji pohvalno govore o tuzi, pripisuju je Šerijatu i potiču na nju. Ustvari, Šerijat naređuje upravo suprotno, zabranjuje tugu, a potiče na isščekivanje izlaza od Allaha, pouzdanje u Njegovu dobrotu. Dokaz tome jeste i radost i uputa koju je Uzvišeni spustio na Svog
Poslanika, s.a.v.s. To je dobrota kojom Allah širi grudi dobrih ljudi i blagodari njihova srca iz nebeskih visina.

Postoji još jedno predanje u kojem se kaže:
“Kada Allah zavoli nekog roba, njegovo srce tugom odjekuje, a kada se na njega naljuti, onda u njegovom srcu odjekunu radosni zvuci” Ovo je ustvari israilijat, jevrejsko predanje. Kaže kako se ovo predanje nalazi u Tevratu, odnosno Tori. Jedno značenje spomenutog predanja može biti ispravno, a to je da je vjernikovo srce tužno, onda kada se ogriješi, dok je grešnik zbog toga bezbrižan i radosan. Istinska tuga u srcima dobrih ljudi nastaje onda kada oni shvate da su propustili neko dobro djelo, kada vide da su mogli poboljšati svoj stupanj kod Allaha i kada učine kakav grijeh. Ova je tuga suprotna tuzi grešnika koji se žaloste zbog neke ovodunjalučke štete, gubitka i propuštenog naslađivanja. To je njihova tuga i nesreća i njihov svijet.

Kada govorimo o ajetu u kojem se spominje tuga poslanika Israila ili Jakuba, a u kojem se kaže: A oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten” (Jusuf, 84), treba znati kako nas Allah ovdje obavještava o teškom stanju
roditelja kada izgube voljeno dijete. To je samo jedna kušnja na koju je Jakub, a.s., bio stavljen. Samo  obavještavanje o tuzi ne znači da je ona pohvalna ili propisana. Naprotiv, nama je naređeno da tražimo zaštitu od Allaha protiv tuge. U tuzi su noći preduge, druženje je s njom mučno, ona je prepreka na putu ka uzvišenijim stvarima.

Svi autori knjiga o lijepom ponašanju i etici slažu se u tvrdnji da je tuga nepoželjna, osim Ebu Osmana el‐Džibrija. On kaže: “Tuga je dobra u svakom pogledu i koristi vjerniku ako nastaje zbog nekog učinjenog grijeha.”
Drugi kažu kako nema dvojbe da je tuga tegoba i kušnja od Allaha i daje ona poput bolesti, brige i zebnje, ali da nikako nije jedan od puteva ka Allahu.

Stoga, brate, na tebi je da širiš radosne vijesti, da moliš za širokogrudnost, da od Allaha tražiš lijep život, zadovoljstvo, dobrotu, otvoreno srce i um jer su to velike blagodati. Neki kažu: “I na dunjaluku ima džennet, ko ga ne osjeti, neće kročiti ni na onaj Džennet na ahiretu.”
Samo Allah naše grudi može ispuniti svjetlošću jekina. Samo nas On može na Svoj put uputiti, i izbaviti iz teška i tjeskobna života.

odlomak iz knjige Ne Tuguj, Aid el‐Karni
Sarajevo, 2007.
pripremila M.Z.

akos.ba