TRIDESET I TRI GODINE U ASSADOVIM TAMNICAMA: “Nikad nisam zamišljao da ću izaći živ, mučenje je bilo svakodnevno”

Između hapšenja Souheila Hamaouija i Mohameda Wahiba prošla su gotovo dva desetljeća. Obojica su držana u istim zatvorima. Imena koja su budila strah: Palestinska sekcija, Sednaya, Mezzeh, Adra…

Wahib je međutim otkrio da su tehnike mučenja sirijskih vojnika s vremenom postale sofisticiranije. Više nisu samo primjenjivali uobičajene udarce plastičnim cijevima pod nadimkom Akhdar Ibrahim – kombinacija zelene boje (akhdar na arapskom) i imena bivšeg posebnog izaslanika UN-a za Siriju, Lakhdara Ibrahima – nego su ih također mučili elektrošokovima, ili su ih podvrgavali “wheelingu” (udaranju zatvorenika čije su noge i ruke bile imobilizirane unutar gume).

“Najgora stvar bila su ispitivanja pod svijećom. Stavili bi upaljenu peć na ciglu i natjerali vas da sjednete na stolicu s rupom na dnu. Vrućina je dolazila samo nekoliko centimetara od vaših testisa”, kaže Wahib u svom domu u Akkaru. Tri je godine taj 32-godišnji Libanac proveo u sirijskim tamnicama. Njegov sugrađanin Hamaoui prošao je kroz slične muke. Souheil i Mohamed izašli su na slobodu osmog decembra, s padom režima Bashara Assada, što predstavlja metaforu koja bi se mogla primijeniti na cijeli Liban, zemlju koja se 48 godina morala nositi s direktnim ili indirektnim skrbništvom Damaska, stoju u reportaži iz Libana koju danas objavljuje El Mundo.

Miješanje Sirije u unutrašnju politiku Libana započelo je invazijom 1976., a nije završilo nakon povlačenja vojske 2005., jer je uvijek imala odlučujući utjecaj preko svojih lokalnih saveznika, među kojima je bila i šiitska paravojna organizacija Hezbollah. Na vrhuncu svoje moći, Damask je imao do 30.000 vojnika raspoređenih na libanskoj teritoriji.

Sada, svjestan historijskog trenutka, vođa Druza Walid Jumblat požurio je posjetiti novog moćnika Sirije, Ahmada al-Sharaa, na sastanku na kojem je vođa odao HTS-a odao počast uspomeni na Jumblatova oca, Kamala, ubijenog u atentatu. po nalogu Hafeza Assada 1977. “Jumblat je platio visoku cijenu za nepravdu režima, počevši od mučeništva Kamala Jumblata”, kazao je Sharaa, koji je na istom sastanku optužio klan Assad za ubistva bivšeg libanskog predsjednika Bachira Gemayela 1982. i premijera Rafika Haririja 2005. godine.

Sofisticirani sigurnosni sistem koji je osmislio klan Assad – prvo pod vodstvom Hafeza Assada, a kasnije s njegovim nasljednikom Basharom – proširio je svoje pipke na cijelu libansku teritoriju. Souheil Hamoui je, naprimjer, uhapšen u vlastitom domu u Chekki, na sjeveru zemlje. Grupa sirijskih agenata pokucala je 1992. godine na vrata njegove kuće i kada im je otvorio, ništa mu ne govoreći, odvukli su ga, direktno u Siriju. Njihov sin George tada je imao 10 mjeseci. Sada je otac dvoje djece od sedam i tri godine. “Otišao sam s 28 godina i vratio sam se kao djed”, dodaje Libanonac koji je 32 godine proveo zatvoren.

Tek nakon što je odslužio 20 godina u zatvoru, od kojih pet u samici, Hamoui je saznao da je mnogo ranije bio osuđen na doživotni zatvor jer je bio militant Libanskih snaga, frakcije koja se sukobila s sirijskom vojskom. “U zatvoru nisi imao ni ime, bio si samo broj. U Sednayi sam bio broj 55”, dodaje. I Hamoui i Mohamed Wahib nose mnoge ožiljke. Sjećaju se surovih muka koje su pretrpjeli. “Tortura se osjećala svakodnevno. Nisam mislio da ću odande izaći živ”, kaže prvi.

U Wahibovom slučaju, Sirijci su mu postavili “zamku”. Ili tako on to definiše. Trebao je srediti neke dokumente za svoju suprugu, državljanku Sirije, a u ambasadi u Bejrutu rekli su mu da mora putovati u Damask. Čak su preporučili i “taksistu”. “Kada sam stigao u Damask, osam ljudi je izašlo iz nekoliko vozila i zadržalo me. Čekali su me”, kaže. Sirijske snage sigurnosti htjele su istražiti njegovog punca, rodom iz Hame, sirijskog grada koji je učestvovao u nekoliko pobuna protiv diktature i trpio razornu represiju.

Wahib je upoznao svu žestinu represivnog sistema koji je uspostavio režim. Čim je ušao u palestinski odjel – gdje je proveo 137 dana – iščupan mu je jedan nokat na nozi. Ubrzo nakon toga, isto su učinili i s jednim zubom. “Nema anestezije”, kaže.

Tamo je zauzeo ćeliju od oko 40 kvadratnih metara sa 120 ljudi. Morali su spavati na boku, a ponekad i s nekim drugim na vrhu. “Također smo se izmjenjivali. Neki ležeći, a drugi stojeći, s jednom nogom savijenom kako bi ostali mogli spavati”, kaže dok se drži za zid i pokazuje položaj.

Prema njegovim riječima, “svaki dan je najmanje jedna osoba umrla” zbog mučenja ili gladi koju su pretrpjeli. Morao si spavati s mrtvima jer su tijela skupljali samo ponedjeljkom i četvrtkom. Kada su ga uhvatili imao je 92 kilograma. Izgubio je 45.

Iskoristivši haos koji je nastao bijegom Bashara Assada, Hamoui je pobjegao iz zatvora u Latakiji, gdje je proveo posljednjih devet godina. Udruženja bivših zatvorenika procjenjuju da je od 1976. do pada režima u sirijskim tamnicama “nestalo” više od 700 Libanaca. “Imamo samo dokaze o oslobađanju njih devetorice”, kaže Abu Daneh, koji je također proveo 13 godina u sirijskim zatvorima i vratio se na slobodu tek zahvaljujući amnestiji koja je proglašena nakon smrti Hafeza Assada 2000.

Nedavni izbor novog libanskog predsjednika, bivšeg komandanta vojske Josepha Auna, također je dio dubokog utjecaja koji je politički zaokret imao u Siriji, a koji je u kombinaciji s teškim nazadovanjem koje je pretrpio Hezbollah u svom sukobu s Izraelom, potkopao utjecaj tog oružanog pokreta, koji je morao prihvatiti kandidata kojeg podržavaju SAD i Saudijska Arabija.

Na granici sa Sirijom je kršćansko selo Qosaya, a nekoliko kilometara dalje možete vidjeti snijegom prekrivene vrhove Jabal Sheikh, najviše planine u Siriji, koja je ostala djelimično okupirana od strane Izraela od 1967. i gdje su sada proširili svoju kontrolu iskoristivši Assadov nestanak.

Ibrahim Hanyura, stanovnik tog područja, kaže da su tih godina različiti položaji koje je prvo kontrolisao pokret Yasera Arafata, a zatim frakcije koje su se pobunile protiv njegovog vodstva, bili neka vrsta “fakulteta” za legije stranih boraca, uključujući domaćine vođu PKK Abdule Ocalana, koji je dugi niz godina imao svoje sjedište na ovom području i gdje su obučavane hiljade članova PKK. Sada je granica sa sirijskom granicom prošarana položajima libanske vojske.

“Sirijci su bili prava moć u cijelom Libanu. Ovdje su hapsili koga god su htjeli. Sjećam se komšije, Issama Qaaedea. Uhapisli su ga 80-ih i više se nije pojavio. Mora da su ga ubili”, kaže Abdo.

Opsjednuta islamističkim grupama, sirijska diktatura s posebnom brutalnošću djelovala je u Tripoliju, gradu povezanom čitavom mrežom historijskih i ekonomskih veza sa susjednom zemljom, poznatom po tome što je u prošlosti bila uporište fundamentalističkih grupa.

Sirijske trupe ​​i nekoliko savezničkih milicija suočile su se s milicionerima Ujedinjenog islamskog pokreta (Tawheed), saveznicima Yasera Arafata, tokom 1980-ih, sve dok njihov otpor nije slomljen. Posljednji sukob između sirijskaih snaga ​​i Tawheeda završio je brutalnim masakrom u decembru 1986. godine, u kojem su ubijene stotine stanovnika predgrađa Tabbaneh, ne praveći razliku između boraca i civila.

Sjena Damaska ​​protezala se nad Libanom dugo nakon kraja građanskog rata ili povlačenja sirijske vojske 2005. godine. Ostaci automobila bombe postavljeni pokraj džamije Al Taqwa dio su tog tužnog sjećanja. Napad iz 2013. koštao je života više od 40 ljudi i bio je najkrvaviji zabilježen u Libanu od završetka građanskog rata. Imam Sheikh Salem Rifai tada je bio jedna od najznačajnijih osoba koje su se suprotstavljale Basharu Assadu. Službena istraga ukazala je na dvojicu agenata sirijske tajne službe i čelnike milicije alavitske zajednice Tripolija kao odgovorne za okrutan napad. EL MUNDO(stav.ba)

akos.ba