Tri scene iz kazivanja o Karunu: Da li je sreća u bogatstvu?

Imao je ogromne riznice, ali je pretjeravao u oholosti. Tu blagodat je vezao za svoj posao, svoju sposobnost promišljanja, tvrdeći da je vješt tome. Zanijekao je ove blagodati i nije bio zahvalan, ne smatrajući ih od Allaha. Nije svoje bogatstvo trošio u pokornosti Allahu, pa ga je Allah sa kućom i riznicama strovalio u zemlju, učinivši mu to kaznom za njegovo nevjerstvo i nezahvalnost.

Sada slijedi kazivanje kako se navodi u Kur’anu da bismo kasnije izvukli par pouka i opomena iz njega.

Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. “Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!” – govorili su mu ljudi iz naroda njegova – i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.” “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim” – govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. “Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!” – govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu – “on je, uistinu, presretan.” “Teško vama!” – govorili su učeni – “onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.” I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: “Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?

Prvi prizor

Karun je bio iz Musaova, a.s., naroda, pa mu je Uzvišeni Allah dao veliko bogatstvo. Veličinu i brojnost tog bogatstva oslikava činjenica da je za nošenje ključeva njegovih riznica bila potrebna gomila snažnih ljudi. Zbog sveg bogatstva Karun se osilio nad svojim narodom, uzimao im je kamatu, a siromašne je tlačio. Otimao je zemlju i stvari ljudima, kao što uglavnom rade bogati silnici u svim okolnostima. Uskraćivao im je i prava koja su imali u tom imetku, jer u imetku bogataša siromasi imaju svoje pravo.

U Karunovom narodu bilo je onih koji su nastojali Karuna odvratiti od ove oholosti i povratiti ga na ispravan put, kojim je Allah zadovoljan u raspolaganju ovim imetkom. To je put koji ne uskraćuje bogatašima njihovo bogatstvo niti im zabranjuje normalno uživanje u imetku koji im je Allah poklonio, ali im propisuje ekonomičnost i uravnoteženost. A prije svega, naređuje im da budu svjesni Allahove kontrlone nad njima i da vode računa o polaganju računa na Sudnjem danu.

“Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!” – govorili su mu ljudi iz naroda njegova – i nastoj da time što ti jeAllah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobroučinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.

Objesnost je stanje oholosti uslijed posjedovanja imetka, divljenje i ponošenje bogatstvom, ponošenje vlašću i snagom i vezivanje za riznice.

Ne budi objestan – obijest je sablja koja uništava sjećanje na Onoga koji nam je dao imetak, zbog čega zaboravljamo blagodati i zaboravljamo zahvaliti na njima.

Objesnost je često proizvod mnoštva imetka, koje okupira čovjekovo srce, obuzme njegovu dušu, pa se zbog toga uzdigne iznad ljudi. Allah ne voli objesne koji se ponose svojim imetkom, te svojom snagom čine nepravdu ljudima.

…i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu… Ovo je put s kojim je Uzvišeni Allah zadovoljan kod bogataša. Uzvišeni Allah im ne zabranjuje da pravedno uživaju u životu na ovome svijetu. Uzvišeni Allah je i stvorio lijepo da bi čovjek u tome uživao. Uzvišeni Allah je stvorio čovjeka da bi privređivao na zemlji i radio, da bi razvijao život i na taj način izvršio funkciju halife na Zemlji, ali pod uvjetom da krajnji cilj svih uživanja bude Ahiret, da ne skreću s tog puta i da ih užici na dunjaluku ne odvrate od rada za Ahiret. U takvoj situaciji, ako čovjek ovako postupi, i njegovo uživanje na dunjaluku bit će vid zahvalnosti Allahu, prihvatanje Njegovih darova i vid je pokornosti za koju će čovjek biti nagrađen.

…i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio – ovaj imetak je dar i poklon od Uzvišenog Allaha. Neka ga čovjek prihvati sa dobročinstvom koje se ogleda u tome da ga dijeli i njime raspolaže na dobar način, da njime čini dobro ljudima i na taj način će zahvaliti Allahu za to.

…i ne čini nered po Zemlji – ne čini nered nasiljem, nepravdom i korištenjem imetka u stvarima koje je Allah zabranio, zaboravljajući tako Allahovo dobro prema tebi i zahvalnost koju ti je učinio obaveznom i koju On zaslužuje, jer Allah ne voli one koji siju nered na Zemlji, kao što ne voli ni ohole i objesne.

Karun je na savjete savjetnika iz svog naroda odgovorio iskoristivši više različitih oblika smutnje i sijanja smutnje. Baš suprotno od onoga što Allah traži: Ovo što imam stekao sam znanjem svojim – odnosno, sav ovaj imetak koji posjedujem došao je kao zasluga mog znanja i moje sposobnosti da ga zaradim i sakupim. Zašto mi vi određujete kako da ga trošim i želite upravljati mojim privatnim bogatstvom?

Ovo su riječi obmanutog, onoga koji ne vidi dalje, koji zaboravlja ko stvarno daje blagodati i šta je njihova suština. Imetak i bogatstvo su ga obuzeli, obmanuli, pa je zaboravio biti zahvalan Allahu. Ovaj primjer je čest u historiji čovječanstva. Koliko je samo ljudi koji vjeruju da su njihov rad i djelovanje uzrok i razlog njihovog bogatstva. A na osnovu toga smatraju da nisu odgovorni za ono što troše kako ga troše i da neće biti pitani u šta su ga potrošili, kao da time ne stječu Allahovo zadovoljstvo ili pak Njegovu srdžbu.

Islam priznaje privatno vlasništvo i cijeni trud individue koji je uložen na skupljanju imetka na halal-način koji je propisan. Islam ne zabranjuje pojedincu plodove njegovog rada. Također, islam traži od čovjeka da ne otvori previše svoju ruku, pa da rasipa, niti da je previše stisne, pa da bude škrtica. Ali daje pravo zajednici u ovom imetku, u kontroli njegovog stjecanja, načinu, kao i načinu trošenja.

Ali, Karun nije poslušao apel svog naroda, nije bio svjestan Allahovih blagodati, nije se potčinio Njegovom ispravnom putu. U svojoj oholosti i gordosti okrenuo se od svega ovoga.

Nakon toga dolazi mu prijetnja za njegove grješne i obmanute riječi: A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji subili od njega jači i koji su bili više nakupili – a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. Ako je on bio snažan i bogat, pa, Allah je prije njega uništio one koji su, nekada bili snažniji i bogatiji od njega. On je to trebao znati, trebao je znati da on i zločinci poput njega kod Allaha ne zavrijeđuju ni toliko pažnje da ih pita za njihove grijehe, oni nisu ni sudije ni svjedoci.

Drugi prizor

U prvom primjeru iz kazivanja o Karunu, očituje se oholost, gordost i odbacivanje savjeta, odbacivanje opomene i ustrajnost u smutnji, obmanutost imetkom i odbacivanje zahvalnosti. Drugi prizor govori o Karunovom izlasku među ljude u svoj pompi i bogatstvu. Srca nekih ljudi su poželjela to, a duše su poželjele biti u takvom stanju i dobiti ono što je dobio Karun. Smatrali su da je on u velikoj sreći zbog onoga što mu je darovano.

U srcima druge grupe ljudi zablistao je iman i njime su se ponosili, umjesto sijanja smutnje imetkom i ukrasima Karunovim. Opomenuli su svoju braću čije pouzdanje i uvjerenje je oslabilo: I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. “Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!” – govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu – “on je, uistinu, presretan.” “Teško vama!” – govorili su učeni – “onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.”

Ovako je stala jedna grupa njih pred iskušenjima dunjalučkog života, obmanuta, opčinjena njima. S druge strane, druga grupa se uzdigla iznad svega ovoga snagom svoje vjere i nadom u ono što je kod Allaha. Ponosili su se Allahovom nagradom i na vagu stavili vrijednost imetka i vrijednost imana: I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. “Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!” – govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu – “on je, uistinu, presretan.”

U svakom vremenu i na svakom mjestu, dunjalučke ljepote obuzmu srca nekih ljudi, njima se dive oni koji žude za dunjalučkim životom, a ne posmatraju ono što je uzvišenije i plemenitije od toga. Ne pitaju po kojoj cijeni čovjek plaća svoje ukrase, niti na koji način su do njih došli, do imetka, do položaja ili ugleda. Nakon toga njihove duše pohrle tome, kao što mušice pohrle na slatkiš. Žude za onim što je u rukama ljudi koji uživaju ne gledajući u cijenu koju će za to platiti, niti na prljavi put koji tome vodi.

S druge strane, oni čija su srca vezana za Allaha, svoj život ustanovljuju prema drugim pravilima. U njihovim dušama su druge vrijednosti imetka, ukrasa i užitka. Njihove duše i srca su uzdignuti i visoko od toga da teže za prohtjevima duše i strasti. Njihova žudnja za Allahom im ne dozvoljava da se ponize pred pompom stvorenja. Njima je dato istinsko znanje na kojem su uspostavili I na osnovu kojeg su uredili svoj život: “Teško vama!” – govorili su učeni – “onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.”

Allahova nagrada je bolja od ovodunjalučkih ukrasa, ono što je kod Allaha je bolje od onoga što je kod Karuna. Svijest o ovome ne može posjedovati svako, toga su svjesni samo strpljivi, strpljivi na ljudskim standardima I mjerilima, strpljivi na iskušenjima života i obmanama, strpljivi prema prohtjevima i željama većine ljudi. Kada Allah pokaže njihovu strpljivost uzdigne ih na ove stupnjeve, uzvišene stupnjeve, koji su iznad svega na dunjaluku. Oni teže nagradi koja je kod Allaha u zadovoljstvu, samopouzdanju i smiraju:

Kako su lijepi din i dunja kada se spoje

Allah ne dao blagoslov u dunjaluku bez dina.

Kada iskušenje dunjalučkih ljepota doživi svoj vrhunac, kada joj se počnu ljudi diviti i duše težiti, tada se umiješa ruka snage da zaustavi oštricu smutnje, da spasi slabašne ljude dunjalučke obmane i da laži, obmanu i oholost u potpunosti zdrobi.

Treći prizor

I sada dolazi treći, odlučujući prizor: I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. U jednoj kratkoj rečenici i preciznom izrazu je kazano: I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali. On i njegova kuća su utjerani u zemlju. On sa svim svojim imetkom je sada bio pod zemljom, duboko, i to je adekvatna nagrada za njega. Ovo je bila direktna posljedica nijekanja blagodati. Ove blagodati, koje mu je Uzvišeni Allah podario, a na kojima on nije bio zahvalan su u tom trenutku postale kazna za njega. On je uništen a uništeno je i njegovo bogatstvo i on ga nije mogao iskoristiti, već je to bila njegova nesreća i na dunjaluku i na Ahiretu. To je istinska propast, da nas Allah sačuva.

A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: “Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?”

Oni su počeli zahvaljivati Allahu zato što im nije uslišao dovu i nije im ispunio želju koju su imali ranije te im nije dao ono što je darivano Karunu. Oni su vidjeli njegov očajni završetak, vidjeli su kako je skončao u jednom trenutku. Shvatili su da bogatstvo nije znak Allahovog zadovoljstva. On daje opskrbu kome hoće od robova Svojih i to darivanje opskrbe nije uvjetovano Allahovim zadovoljstvom već drugim faktorima. Da je bogatstvo dokaz Allahovog zadovoljstva, onda Karun ne bi imao ništa. To je za njega bilo iskušenje koje dolazi prije kazne. Slabašni i siromašni pripadnici Karunovog naroda shvatili su da oni koji niječu Allahove blagodati i nisu zahvalni neće nikada uspjeti. To je završetak onoga ko se ponosi svojim imetkom i imetak i bogatstvo pripisuje svome znanju i iskustvu, zaboravljajući da je to blagodat od Uzvišenog Allaha.

I ovaj čin Karunove drame se završava. Pobijedila su vjernička srca uz Allahovu pomoć. Pretegla je vrijednost imana da bi na kraju došla konstatacija: Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se ohole na Zemlji i ne žele da na njoj nered siju, a završnica pripada bogobojaznima. Tu vječnu kuću, tu uzvišenu kuću, koja je specifična po svim svojim osobenostima, Allah je odredio i poklonio zahvalnim i Allahom zadovoljnim vjernicima, koji u svome srcu ne osjećaju gordost niti samohvalisavost, u čijim srcima ne postoji nimalo oholosti i ponešenosti sobom. Oni ne siju nered na zemlji, i upravo takvim ljudima Allah je darivao budući svijet, kuću vječnosti i plemenistosti.

A završnica pripada bogobojaznima – onima koji se Allaha boje i koji su Ga svjesni, koji se boje Njegove srdžbe i žude za Njegovim zadovoljstvom.[1]

Autor: Aid el-Karni

akos.ba