Tri decenije od početka opsade Sarajeva: Tužno sjećanje na žrtve 1.425 dana terora

Na današnji dan prije tačno 30 godina počela je opsada Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, koja će ostati u historiji zapamćena kao najduža opsada jednog glavnog grada.

Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana.

Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada, piše Anadolu Agency (AA).

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika, skoro četiri petine od ukupnog broja poginulih, stradalo je u prve dvije godine rata.

– Suada, Olga, Mirsada –

Prve civilne žrtve opsade Sarajeva Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su 5. aprila na mostu Vrbanja, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije građana koji su tražili očuvanje mira, na koje je otvorena vatra.

Nekadašnji most Vrbanja danas nosi ime po dvjema hrabrim ženama, a ploča na njegovoj sredini, okrenuta ka istoku, odakle se svaki dan ukazuje s izlaskom prvih sunčevih zraka, podsjeća i upozorava namjerne i slučajne prolaznike na tešku prošlost grada.

Posljednja žrtva opsade Sarajeva bila je Mirsada Durić, koja je poginula u napadu na tramvaj 9. januara 1996. godine, kod Zemaljskog muzeja, također u blizini zgrade bh. parlamenta. Počinioci napada koji se dogodio prvog dana pokretanja tramvaja nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu nikad nisu otkriveni. Prema pričanju očevidaca, tromblon koji je pogodio tramvaj najvjerovatnije je ispaljen iz pravca naselja Grbavica i Vraca, u to vrijeme još pod kontrolom srpskih jedinica, a na putnike koji su bježali iz tramvaja pucano je iz snajpera.

I skoro tri decenije nakon opsade, onima koji su rat proveli u hermetički zatvorenom gradu, pri pomisli na trčanje iza improviziranih barijera na raskrsnicama, hodanje ubrzanim koracima ulicama izloženim pogledu s Trebevića, Vraca, nebodera na Grbavici, kuća u naselju Nedžarići… – prolaze “trnci” niz leđa. Da, na leđima svakog Sarajlije bila je meta svih 44 mjeseca opsade.

Gradske četvrti, mahale, ulice, trgovi, svi važniji i manje važni objekti, stambene zgrade, privatne kuće, gađani su iz različitog naoružanja. Mnogi objekti – zgrada gradskog porodilišta na Jezeru, centralna Pošta, Vijećnica sa desetinama hiljada vrijednih knjiga, Olimpijski muzej, zgrada dnevnog lista “Oslobođenje“, brojne fabrike, škole, ustanove kulture… – izgorjeli su do temelja nakon što su pogođeni minobacačkim i drugim vrstama projektila.

– Napadani iz svih vrsta naoružanja –

Neki objekti, poput zgrade Radio-televizije Bosne i Hercegovine, gađani su i tzv. modificiranim aviobombama teškim i po 250 kilograma, o čemu postoje svjedočenja i izvještaji balističara sa suđenja za zločine počinjene u ratu u Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.

Svakodnevni strah za vlastiti i živote najbližih bio je ujedinjen sa neviđenom željom za preživljavanjem, iz koje se javio prkos, snaga i kreativnost. Tako su noći bez električne energije, u zamračenom gradu – kad je već ponestalo baterijskih lampi i svijeća – osvjetljavane tzv. kandilom. Ovo svijetleće tijelo sastojalo se od krpene trakice izrezane od stare majice ili marame, umočene u malo ulja nalivenog u staklenu teglicu. Mnogo je priča ispričano, knjiga pročitano i proliveno suza pod trepčućim svjetlom kandila…

U dijelovima grada s gasnom mrežom, improviziralo se, nalazile vodovodne i slične cijevi kako bi se doveo plin u kuće i stanove, koji je – kad ga je bilo – služio i za grijanje vode za ličnu higijenu, pranje veša, kuhanje, zagrijavanje prostorija na čijim prozorima je, umjesto stakla razbijenog mecima, gelerima i prilikom detonacija, bila plastična folija nalik onoj što se drži po kuhinjskim stolovima. Samo, ova je bila poluprozirna ili smećkasta sa plavim napisom “UNHCR“ po sredini.

Dovitljivošću građana i tadašnje lokalne vlasti, otvoreni su punktovi ili iskopani bunari na kojima su građani dolazili po pitku vodu. Plastični kanisteri za vodu u opkoljenom gradu, u kojem nije bilo snabdijevanja prodavnica, bili su tražena roba. Redovi na lokacijama za točenje vode bili su svakodnevni, i ljeti i zimi. Znajući za ove punktove, agresor je artiljerijskim projektilima ili snajperskom vatrom gađao čak i njih.

Dok je išla po vodu, Senida Karović, predsjednica Udruženja “Unija civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo”, ranjena je u eksploziji granate 30. januara 1993. godine kod mosta Drvenija. Amputirana joj je noga.

– Preživjeli pakao –

“Pričamo o ljudima koji su preživjeli nevjerovatan pakao, kojima niko i ničim ne može nadoknaditi to što su izgubili. Niko ne može nadoknaditi majku djetetu koje ju je izgubilo, ili djetetu nogu, ljudima koji su ostali amputirci, teški invalidi…“, ispričala je 2017. u razgovoru za Anadolu Agency.

Od eksplozije granate na Dobrinji, u Kvadrantu-5, 12. jula 1993. godine, poginulo je 14, a ranjeno 16 civila. Granata je ispaljena na mjesto na kojem se u privatnom dvorištu nalazio bunar i pumpa, a ljudi čekali s kanisterima i po 10-12 sati da bi natočili vodu.

Od artiljerijskih projektila ginuli su građani i u redovima za hljeb. Punkt, na koji je dovožen hljeb iz Velepekare, nalazio se u Ulici Vase Miskina (danas Ferhadija), prekoputa Gradske tržnice. Eksplozija je tog jutra, 27. maja 1992. godine, zatresla okolne kvartove. Sjećam se, trčala sam u kućnim papučama ka preduzeću u općini Stari Grad, u kojem je majka radila. Svako jutro izašla bi s posla i stala u red za hljeb u Ulici Vase Miskina… Osjetila sam olakšanje kad sam ugledala majčinu siluetu kako se žurnim korakom penje uz stepenice pored Muzičke škole: „Granata… pobi narod kod Tržnice, cijeli red za hljeb…“, sjećam se majčinog isprekidanog glasa i suza. U tom masakru poginula su 22 civila, a 144 je ranjeno.

Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Prvi put, od eksplozije granate na pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, ubijeno je 68, ranjena 144 civila. U masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginulo je 43, rajena 84 civila.

– I djeca žrtve masakara –

Nisu bila pošteđena ni djeca u školama. U naselju Alipašino Polje, na Trgu ZAVNOBIH-a, nalazile su se prostorije Osnovne škole “Prvi maj“ (danas OŠ “Fatima Gunić), koja je granatirana 9. novembra 1993. godine. Od gelera koji su ušli u učionicu kroz male otvore između zaštitne betonske pregrade, poginula je učiteljica Fatima Gunić i troje učenika, a ranjen 21 civil.

U eksplozijama granata ispaljenim na grad, ginuli su mališani koji bi izašli kako bi udahnuli svježeg zraka i družili se sa vršnjacima nakon dana i noči provedenih u podrumima i skloništima.

Jedanestogodišnja Irma, kćerka Fikreta Grabovice, predsjednika Udruženja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, ubijena je gelerom od granate ispred zgrade dok se igrala 20. marta 1993. godine. Bio je sunčan dan, privremeno zatišje, bez borbenih dejstava, kad su roditelji obično puštali djecu na svjež zrak nakon dugotrajnih boravaka u podrumima.

“(…)Međutim, zločinci su koristili takve prilike i u neposrednoj blizini gdje je moja kćerka bila sa drugim djevojčicama pala je granata i nju je ubio geler. To je na neki način bilo pravilo zločinaca, koji su sa okolnih brda terorisali i ubijali građane Sarajeva, da kada nastane zatišje koriste te momente da ubiju što više nevinih građana“, ispričao je Grabovica za AA 2017. godine.

Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice ili u svojim domovima. Opsada Sarajeva ostat će u historiji opisana kao najduža opsada jednog glavnog grada, a živote građana Sarajeva koji su je preživjeli oblikovala je na sasvim neočekivan način. Probudila prkos, hrabrost, ali i kreativnost kako bi se preživjelo. Uzrokovala je i brojne nenadoknadive gubitke. Živi će se sjećati dok su živi, poginuli će vječno opominjati.

– Presude za opsadu grada i ubistva civila –

Međunarodni krivini tribunal za bivšu Jugoslaviju je za terorisanje građana Sarajeva na doživotnu kaznu zatvora osudio Stanislava Galića, nekadašnjeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Na zatvorsku kaznu od 29 godina osuđen je Galićev nasljednik na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević.

Za teroriziranje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima, uz ostalo, bivši predsjednik Republike Srpske i vojni vođa VRS-a Radovan Karadžić osuđen je na doživotni zatvor.

Na istu kaznu zatvora prvostepeno je pred Haškim tribunalom, uz ostalo, za teroriziranje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima osuđen komandant VRS-a Ratko Mladić.

U presudama MKSJ-a je utvrđeno kako su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile sprovodeći kampanju terora koja je za cilj imala da izvrši pritisak na vlasti u Sarajevu.

akos.ba